Drugi dan, jutro. Zapravo ne jutro nego još noć. Tek je četiri sata, a neki se već pakiraju. Najgori su oni sa s najlonskim vrećicama. Svaku stvar drže uredno spakiranu u svojoj najlonskoj vrećici pa kad moraš isto izvaditi i staviti natrag izvodiš pravi koncert šššuššškšškanjšššša. Nas dvojica, kao razumni ljudi koji puštaju sposobnije i brže od sebe naprijed, stoički podnašamo mučenje vrećicama i zatvaračima na ruksacima i jaknama pokriveni preko ušiju.
- “ Od dva opće ne spim ! “ velim prijatelju.
- “ Ja pa uopće nisam spavao !” - dodaje Anđelko.
- “ Lagano me boli glava i trbuh, valjda od tvrdog jastuka i nespavanja! “ – dodajem.
- “ Nisam ni ja puno bolji ! “
Nije ni čudo. Ujutro smo krenuli iz Čakovca i Graca sa 120 m.n.m. , a spavamo na 2.801 metara . Osim toga, ja sam poznat po tome što ujutro ne mogu ni vrata potrefiti bez pol litre Nesscafea s mlijekom i dva kruha s putrom. Bacam pogled kroz prozor. Na nebu stoje sitne zvjezdice, a one druge, od svjetala na glavama ranoranioca kreću se preko Kodnitzkeese te po grebenu iznad koče. Odlazim u WC na umivanje. No voda je toliko hladna da je to skoro nemoguće izvesti. Ako ništa drugo, bar imam dobro razbuđivanje. Zar nije čast kad te Kralj visokih tura razbudi sa svojom ledenom vodom. Nakon doručka na red su došli zubi. Tu je tek nastao problem. Tako hladnu vodu naprosto nisi mogao staviti u usta.
-“ Ruka mi je ostala ukočena bez osjećaja za micanje! ”- veli Anđelko dok pokušava šakom unositi vodu u usta. Jedini način pranja zubiju koji smo ubrzo prekopirali od susjeda je namakanje kefice u vodu i postepeno ispiranje usne šupljine.
Oko šest sati, spakirani odlazimo iz doma. Zadnji. Tko je mislio otići na Glockner, već je otišao, a mi kao razumni ljudi koji ne žele smetati bržima od sebe idemo zadnji. Vrijedne konobarice već su nahranile sve ranoranioce i počistile sve stolove pa dom izgleda kao da je imao generalku. Laganim koracima uspinjemo se prema Luisinegratu. Sunce se već lijepo diglo i obasjava vrhove na zapadnoj strani. Još uvijek se jasno vidi mjesec i pokoja zvijezda. Na nebu nema niti oblačka, a jutarnje rumenilo se spušta sa okolnih vrhova i prelijeva sve više i više u dnevne sive boje stijena i vrhova. Razmišljam o ljepoti tog trenutka. Hodamo, gledamo i razmišljamo o tajnama koje nam upravo ovog trena priča naš Grosglockner. Privrženost prirodi, avantura, priča o sitnom djeliću i trenutku u našem svemiru, u čije visine zadire i zadnji stup, kamen, križ na našem grebenu, na vrhu Grosglocknera.
-“ O, pa mi to dobro idemo, tek je pola sedam !“ – velim Anđelku.
-“ Kod mene je sedam i deset !
-“ Valjda mi vuri smeta rijetki zrak! ”- šalim se .
Polako stižemo pod naš Studlgrat. Nad nama opažamo gužvu na grebenu. Pa nije valjda da su oni iz doma koji su sat, sat i pol prije nas krenuli tek na trećem cugu. Očito je da je tako. Navezujemo se i nas dvojica te krećemo za njima. No već nakon par minuta sustižemo ih i čekamo. Čekamo. Čeeekaamo!
U jednome trenutku meni je sasvim dosta čekanja pa kao razumni ljudi koji se ne žele gurati i smetati bržima krećemo zaobilaznim putem pretjecati par zadnjih sporih naveza. Dolazimo u sredinu kolone i tamo opet – čekamo! S obzirom da na novom detalju grebena baš i nije moguće zaobilaziti, polako gubimo živce, te se nadamo se da će ostali razumni ljudi koji se ne žele gurati pustiti brže od sebe naprijed. No tek što sam napravio prvih par koraka uguravši se ispred jednog naveza začujem komentare na njemačkome koji su očito bili namijenjeni meni i nisu zvučali onako, recimo - razumno. No tad se umiješao Anđelko s njemačkim i vjerojatno nije ostao previše dužan. Na slijedećem cugu opet zastoj. Mili bože kud sam zašo? Sa desne strane opažam ploču sa relativno dobrom pukotinom po kojoj bi se moglo ispenjati direktno na greben iznad još par naveza koje čekaju. Iako nisam nikad penjao neopremljenu četorku na 3.600 metara i imao pod sobom 400 m u dubini ledenjak, oprezno zahvaćam prva hvatišta, otpenjavam prve metre, postavljam zamku, međuosiguranje, zaobilazim rub i izbijam na greben nažalost opet na mjesto u redu na kojem smo i bili jer se red konačno pomaknuo.
- “ Ah, bar možemo reći da smo penjali prvenstvenu varijantu !”- velim Anđelku.
Zatim čekamo na kosoj ploči, pa čekamo na vertikalnim pločama sa napetim užetom, pa čekamo kod priječenja okomite ploče sa napetom sajlom i sve mi se više čini da se na Studlgratu u stvari uživa u čekanju, a ne u penjanju.
- “ Imaš još filma u kameri ? – pita Anđelko.
- “ Imam, a zakaj ? “
- “ Meni je moj već davno puko!” veli on.
Jedina svijetla stvar u svemu tome je što moj sat koji na rjeđem zraku i sporije ide pokazuje vrijeme koje bi nas dvojica imali da smo sami, a Anđelkov ono žalosno vrijeme stvarnog čekanja i penjanja. Kako se sve više penjemo, čekanja zapravo postaju sve zanimljivija. Odjednom opažamo da smo viši od Grosvenedigera i ostalih tri i pol tisućnjaka. Na zapadu jasno razabiremo Dreiherenspitze, Hochgal, Ortler, a na istoku gledamo naš Hochalmspitze, na kojem smo bili prije nepuna dva mjeseca. Mislim da sam vidio čak i Triglav.
Na zadnjim metrima, pogled nam direknto pada sa naše desne strane na 600 metara niži Kodnitzkeze, ali već se nazire i križ na vrhu.
I onda, konačno i taj dugo iščekivani trenutak. Kada dvoje razumnih ljudi konačno ispenje zadnje metre grebena i pokušava se kroz gužvu probiti do pozlaćenog križa na vrhu Glocknera.
- “ Ovo mi je zadnji put da sam bio razuman !“ – veli Anđelko
- “ Imali su sreće da je ovako lijepi dan, inače bi se gurao i preko njihovih glava ! –dodajem.
Sa druge strane križa, 100 metarna vertikala sve do Pasterze. Fotografiramo se, mobitelom se javljamo kući da je sve prošlo O.K. Neizmjerna prostranstva prostiru se pod nama. Snježno bijeli ledenjaci i vrhovi na sve strane. Pastreza, Hocher Ten, Klockerin, Venediger….Bijeli snježni rubovi dotiču se samog plavog neba, bliješteća svjetlost ledenjaka bori se sa tamnim odsjajem crnih granitnih stijena. Na kamenom otoku usred zaleđene rijeke opažam i Obervalderhute. Planinarski dom smješten u srcu ledenog prostranstva. Pasterza djeluje kao bijeli, monolitni, mirujući potok snijega i leda koji je ostao zamrznut ili okamenjen u jednom trenutku svojeg jurišanja na dolinu Heligenbluta. Sa druge strane nalazi se dolina iz koje smo jučer krenuli, te druga u koju ćemo se nakon vrha spustiti. Ovakvi vrhovi djeluju kao točke komprimiranih sila svemira i prirode. Na njima se na neki poseban način zajedno druže strah, ljepota i privlačnost. Tjeskoba i uzvišeni mir duše.
Prisjećam se naslovnog titlea serijala “Neka daleka prostranstva “
“Kažu da si Ti svagdje,
Ali ja te obožavam i štujem ovdje.
Kažu da si Ti u svakom obliku i bez oblika,
Ali ja te obožavam u ovim oblicima.
Stoga sam ponosan što sam sada uz tebe.“
Pakiramo se za silazak sa vrha. Na grebenu prema Malom glockneru nove gužve. Čekali smo za gore, a čekati ćemo i za dole. Stojeći u sjeni jedne vertikalne ploče, naslanjam glavu na istu i odmaram se. Odjednom se prenem i uhvatim samog sebe kako sam lagano zadrijemao. Opažam lijepi crno zeleni kamen u rupi između dviju stijena. E, to će biti pravi suvenir sa vrha.
Kolona se napokon pokreće te dolazimo do mjesta gdje treba absailati. Sad mi je jasno zašto se čekalo. Škrbina je potpuno bez snijega, pa je zadnji dio pri dnu od nekoliko metara zapravo jedna glatka ploča. Vodiči ili glavni u grupi moraju tu spustiti svoje klijente, a onda i sami absailati u procjep između velikog i malog zvonika. Prvo sa štanda spuštam Anđelka, ali na moje iznenađenje naše uže od 45 metara je prekratko da se i sam spustim do dole. Zato se moram spustiti do među štanda, željezne šipke, pa tek otuda do dna procjepa. Za to vrijeme, razumni i kulturni Čehi iznad nas, izgubili su živce te bacili preko mene njihovo dugačko uže koje je palo sve do dna procijepa. Kad se nekome tako žuri, onda je red da se razuman i kulturan čovjek što prije makne sa puta. Zato brzopleto povlačim uže, skidam osmicu sa matičara na pojasu, a ona odjednom isklizne iz ruke i odzvoni po Palavacinijevom žlijebu prema Pasterzi. Isprva sam se trznuo da je dohvatim, ali sam iste sekunde ustuknuo. Čekaj malo, bolje ona nego ti. Sa Malog glocknera silazimo osiguravajući se preko metalnih stupova koji su postavljeni na svakih deset do petnaest metara dok konačno ne stanemo na zaleđeni greben.
Sa derezama poskakujemo sve niže i niže po ledenjaku Hofmankeese do pred sobom ne ugledamo zdanje najvišeg doma u Austriji. Erzog Johans hutte, smještenog na mjestu koje se zove Orlov mir. Adlersruhe. Provjera telefonskog broja Salmove koče, rezerviranje noćenja i daljnji silazak. Šetnja tik ispod ruba grebena, po Hofmankeese, vodi nas do procjepa gdje se moramo prebaciti na jugozapadnu stranu grebena. Po sajlama i fiksnim užetima otpenjavamo na niže ležeći ledenjak Hohenwartkeese, a po njemu i siparnim kosinama prema Salmhute. Na stazici nas iznenadi napuštena nastamba usječena i iskopana u stijeni. Vjerojatno ostaci nekadašnje stare Salmove koče koju je ondašnji grof Salm dao izraditi da bi olakšao prve pokušaje uspona na Kralja visokih tura. Napokon, oko osam sati dom, razvezivanje, skidanje gojzerica, čarapa koje već pomalo imaju i očajan miris. Svečanu večeru sačinjavaju : krem juha od koštica, tjestenina s sosom od paradajza i povrća, pivo nemremo jer smo preumorni, pa pijemo čaj i puuuno vode. Danas smo hodali 13 sati, od pol sedam do osam. U domu nas poslužuje najsporiji konobar na svijetu, a osim toga mi smo već treći stol koji ga zove zbog reklamacije u zbrajanju računa. Čista suprotnost brzim curama iz Studlhute. Umor je na kraju dana ipak došao na svoje. Usprkos premalom krevetu, zaspao sam već nakon par sekundi čim sam zatvorio oči.
Ujutro opet fenomenalni zvuci najlonskih vrećica, zovu nas na ustajanje. Ionako već ne spavamo do pola pet. Ponovno lagana glavobolja i mučnina u želucu. Kako ću sve to prebroditi bez moje jutarnje nescafe i dva kruha sa putrom? Konačni šok doživljavam kad shvatim da se kuhinja ujutro uopće ne otvara prije osam, te da smo još jučer morali naručiti doručak. Jedna multivitaminska tableta i kalcij padaju u flašicu, te sa energetskom pločicom čokolade pokušavam izazvati stimulativne procese u mozgu koji bi mi uskoro morali pokrenuti putem nervnog sustava pojedine mišiće tijela i jasniji vid.
Prekrasno jutro, livade, potočići, cvijeće, jutarnje sunce na cijelom Glockneru. Prolazimo preko potočića oko kojeg raste izuzetno mnogo žutog cvijeća, a kristalno bijelo kamenje voda odnosi svoji tokom u niže dijelove planine. Prolazimo kraj još uspavanih kravica koje leže na livadi. Jedna me nekako nervozno gleda i diže se. Tek tada zapravo opažam da se radi o mladome biku, a ja imam na sebi crveni Windstoper.
- “ No, no, dobar, mali , dooobar… “ – polagano zamičem natraške prema potočiću na pašnjaku. A kažu da je alpinizam opasan! Sa lijeve strane otvara se dolina prema Heiligenblutu, a jutarnje sunce obasjava svojeg imenjaka Sonblicka. Dolazimo do malog jezerca u kojem se uz cvijeće jasno ogleda i vrh Grossglocknera. Odjednom nam se jako dopada i ovaj put i ova dolina. Još niže, na livadama pod nama zvižde svizci, a pred nama se pojavljuje ogromna Glorerhute. Kako iz nje nešto grozno miriši na pečenje na žaru, bolje je da se što prije maknemo.
-“ Sad sam tolko gladan da bi se usudio ući unutra i zatražiti svizca na žaru ! “ – govorim Anđelku
-“ Brzo bi obojica izletili na glavu van ! “ – odgovara Anđelko.
Po livadama i uskoj stazici spuštamo se do Lucknerhaus, gdje smo prije dva dana ostavili mojeg Teriosa i krenuli prema vrhu Kralja visokih tura. Kako se sve više spuštamo, stazica postaje sve šira i šira. Anđelko nastoji do kraja ispucati zadnji dijafilm. Sjedim na jednom kamenu i čekam ga. Pa što to tamo toliko zumira i namještava fotoaparat? Kroz nekoliko minuta dolazi do mene:
- “ Nećeš vjerovati, dobio sam Alpskog Apolona (rijetki leptir) u krupnom planu. Sjeo je na cvijet i stajao tako raširenih krila… “
Stazica se polagano sve više širi i pretvara u makadamsku cesticu. Sve je više ljudi koji ovuda šeću. Kod auta ponovno jedan stisak ruke. Vrijedilo je!
