PIZZ BERNINA Biancograt treći dio

            Po ravnom dijelu grebena silazimo prema dolje koliko je to moguće brže i dolazimo do prvih stjenovitih pasaža. Preumorni smo za otpenjavanje dvojki pa se radije odlučimo za nekoliko spustova po užetu. U dubini pod nama već opažamo maleni dom Marco e Rossa. Vrijeme ponovno uzima svoje. Složi štand, provuci uže, baci dole, odveži se, povuci uže, ponovno se naveži… Svaku stvar već pomalo radimo sa umorom pa je zato potreban daleko veći oprez. Konačno smo na gornjem dijelu ledenjaka koji se spušta sve do doma Riff. Marco e Rosa na 3.597 m. Silazimo ravno prema domu, no snijeg je već toliko omekšao da stalno moramo udarati cepinom u dereze kako bi izbacili skije iz njih.

-                     “ Ajjjaoj !  - ispustim očajničko jadan uzvik.

-                     “ Što je ? “ – pita prijatelj

-                     “ Ma tolko sam već umoran da sam se lupil po nogi a ne po derezi ! “

Svega par minuta kasnije začujem i Anđelkov Ajojoj ! I on je cepinom umjesto dereze pronašao potkoljenicu. Nešto niže potrebno je preskočiti nekoliko manjih pukotina, a mekoća snijega daje nam do znanja da i tu treba biti oprezan.  Anđelko odmjeri oprezno dužinu skoka, odskoči, doskoči i otklizne po stražnjici koji metar niže. Ne mogu da se ne smijem. Ne prijateljevom padu već našem umoru i našem planu da u jednom danu siđemo ne samo do doma Marco e Rosa, već i do doline koja će ovaj puta ostati samo daleka neostvariva želja.

Mnogim ljudima  ne može se  objasniti čemu ta muka, čemu taj znoj, a još manje kakove ljepote ima u kamenu, ledu i hladnoći. No svaki čovjek doživljava svijet oko sebe na svoj individualan način. Mučenje samog sebe nije ono što želimo. Svakako da se izvan ustaljenih granica ljudskog svijeta svakodnevice čovjek mora malko pomučiti da nešto dosegne, ali to je onda sastavni dio ljepote koja sačinjava cjelinu uspona. Nema smisla baviti se sličnim stvarima, ako u tome ne uživamo. U takvim trenucima kada se tijelo i psiha bore za povećanje i pronalaženje novih životnih snaga upravo leži jedan veliki smisao i bit alpinizma. Ako sam mogao tamo gore, moći ću više i u dolini, kod kuće, na poslu. Emocije koje pri tome nastaju od velikog su značenja za oblikovanje naše psihe. One nam i kasnije u svakodnevnom životu daju impulse, dirigiraju načinima prihvaćanja samog sebe, svijeta i okoline.

            Napokon, Marco e Rosa. Malen i simpatičan dom na rubu visoke stijene. Do njega se proteže ledenjak koji se spušta sa vrhova Bernine. Duboko pod njim  nalazi se drugi ledenjak  Scerscen superior, a pod njime njegov niži brat Scerscen inferior. Malena kućica na 3.597 metara izgleda gotovo izgubljena u tom carstvu leda i stijenja. Kako smo i mi izgubljeni u vremenu potpuno zaboravili nazvati i pokušati rezervirati noćenje, bojimo se odgovora koji će doći iz usta  crnomaljastog simpatičnog talijana koji sam samcat vodi maleni dom.

     - “ Ma tu još nitko nije spavao vani, već ćemo nešto napraviti ! “ – odgovor je simpatičnog domara. Skidamo svu opremu sa sebe kako bi malo osjetili olakšanje . Dereze, pojasevi, hardver po pojasevima, cepini…Domar se vraća i pokazuje nam dva ležaja neposredno kraj vrata u malome aluminijskom dodatku uz dom. Bolje išta nego ništa ! Možda će biti malo hladno, ali kad navučemo sve termo duge gaće, fliseve, jakne, pokrijemo se sa dvije deke? Pa još i sva toplina od 12 pari čarapa u tom malom prostoru!

Budim se. Pogledam na sat. Uh, pa već su četiri sata. Baš sam lepo potegel u cugu, velilm Anđelku koji me nekako čudno gleda. Boli ga rame i ne može spavati. Kako mi je već pomalo vruće skidam gornji flis i pokrivam se da još malo odrijemam. Nakon nekog vremena opet pogledam na sat, a kad ono pokazuje  02, 20 . Pa zar vrijeme ide nazad? Anđelko opet ne spava, boli ga rame.

-                     “ Pa zar nije bilo prije četiri sata, kad sam se probudil ? – pitam ga

-                     “ Ne neg je bilo 12,20 , a ti si malo pobrkal kazaljke! –  javlja se i malo smješka na licu kojeg još uvijek boli rame.

Tu i tamo potegnemo iz termosice vodu koju smo natankali navečer na bačvi iza doma.  Mjehur mi je već dosta dugo trpio, a neda mi se obući  i izaći van na –10 °C na pišanje. No ako trpiš ne možeš drijemati. Već nakon par koraka iza naše aluminijske kockice uviđam da se do WC-a i vode neće moći doći u domskim natikačama. Snijeg je previše strm i zamrznut, a ne bi se volio otkliznuti kojih 600 metara naniže do ledenjaka Scerscen superiora. Stoga odlazim u skladište ruksaka, cipela, svijetlim sa čeonom svijetiljkom i pokušavam onako pospan navući svoje visinske cipele.

            Oko pet sati, većina ranoranioca ustala je i u maloj prostoriji doma u kojoj se nalaze kuhinja, blagovaona i zajednička spavaona, poprilična je gužva. Kako nam se danas posebno ne žuri, čekamo. Gledamo kako mjesec sa zvijezdama zalazi za okolne srebrne vrhove, a njihova velika sestra budi se i proviruje sa suprotne strane. Za doručak dobivamo za mene pravo iznenađenje. Moju dječju radost ! Bijelu kavu, kruh sa putrom i pekmeze. Upravo ono što godinama jedem ujutro i što me savršeno vraća u neopisivo dobro raspoloženje. Kad domar vidi kako uživam u jutarnjoj bijeloj kavi, natoči mi još jednu šalicu. Bravo, majstore! Tebe i tvoje drvene cokule dugo neću zaboraviti. Neka se sakriju one babe iz Tschiervahute !

 

Dereze škripe po tvrdom zaleđenom snijegu. Pred nama su terase Bellavista. Visoki lijepi labirint ledenjačkih pukotina, seraka i tirkizno modrih odsjaja sunčevih zraka u dubini leda.

-                     “ Znaš, ni na Mont Blancu nisam prolazio preko ovakovih prelijepih seraka i  pukotina. “ – prepun oduševljenja izjavjuje Anđelko.      

-                     “ Da, jučer smo imali penjački dan, a danas onaj za uživanje. “ – dodajem.

-                     “ Zamisli samo da smo se jučer navečer ipak zaputili po onom razmekšanom snijegu preko ovih pukotina? “

-                     “ Isuse bože nemoj mi to ni spominjati. “

 Jutros imamo savršeno modro nebo, tvrd zaleđen snijeg po kojem daleko odjekuju udarci dereza i cepina. Imamo i odsjaj sunčevih zraka u bijelom ledu nepregledne površine, tirkizno zelene i modre boje u presjecima zaleđenih divova koji se opasno naginju na sve strane oko nas. Na prevjesnim stranama nekih od njih nalazi se niz ledenih siga koje su nastale jučerašnjim topljenjem snijega i smrzavanjem u noćnim satima kad su za vrijeme našeg sna temperature padale i do – 10 °C. Tu i tamo pokoji smrznuti ledeni mostić koji još uvijek savršeno drži iznad svoje duboke i tamnoplave pukotine. Iza naših leđa uzdiže se vitka granitna stijena, obasjana jutarnjim suncem koja djeluje kao savršena piramida. Oštrija i od samog Matterhorna. Sa svih strana sunčevi zraci obasjavaju velikane odjevene u njihove tisućugodišnje ledene plašteve. Bili su to tisuću godina prije nas, a ostati će i kad nas ne bude. Oni ne mare ni za pobjede ni za  poraze malih običnih smrtnika koji su se usudili zaputiti u njihova tisućljećima zamrznuta carstva. Promatram dvojicu iza nas. Djeluju kao dvije točkice na gornjem rubu ogromnog trideset metarskog seraka.  Mi smo očito samo mali i neugledni prolaznici koji u ovom trenutku pokušavamo otrgnuti nešto lijepog, neobičnog za naše duše i pokušati spremiti to u najmanjim djelićima naših stanica pamćenja za dane kad  nas ponovno zahvati užurbani tempo svakodnevice. Upravo zato od velike je važnosti  tko je u takovim trenucima kraj  tebe. Da li je i njegov intenzitet osjećanja isti?  Da li sa njime možeš  to podijeliti,  da li on  to može razumjeti, da bi se mogao zahvaliti sreći što netko takav postoji i što je u ovim trenucima kraj tebe.

            Skrećemo sa već dobro vidljive prtine nešto niže, na manju zaravan kako bi uhvatili mjesto za dobru fotografiju. Portret nas dvojice sa damom.  U prvom planu snijeg, uže i naši ruksaci, zatim nas dvoje kako se rukujemo, a u pozadini ona – Bernina.

            Skrećemo niže prema grebenu Fortezza. Na stijenju grebena odlažemo ruksake i na lica nanosimo novi sloj zaštitne  kreme.

            - “ To je prava stvar ! Tri se dana opće ne umivaš, jer je voda zamrznuta, samo nanosiš na sloj znoja novi sloj kreme, na njega opet napuštaš novi sloj znoja, pa opet kreme … “ –  izjavljujem prepun oduševljenja  pošto sam ponovno shvatio kako ljudi zapravo mogu biti zadovoljni i sa malim stvarima.

            Do nas iz stijenja Fortezze dopenjava nekoliko naveza. Pozdravljamo se i Anđelko započinje mali razgovor. E sad je pravi trenutak da  pokažemo kakvi smo frajeri i da se pohvalimo onim što smo jučer obavili. Pričamo kako smo ustali u  03,00sata, ispenjali Biancograt i stigli do doma Marco e Rosa  u 19,00 sati. No umjesto široko raširenih očiju našeg sugovornika do naših očiju dolazi njegov smijeh. Pa on penje Biancograt za 6 sati, sa Maco e Rosa oko 7 do 8 sati ! Jednom je čak sa dva klijenta ispenjo čitavu stvar do vrha Bernine za četiri i pol sata ! Sad se vidi tko je zapravo frajer ! Jedino nam nije jasno što je tim ljudima koji su sa njim ispenjali cijelu stvar za 4 i pol sata trebao gorski vodič? No, tješi nas misao kako smo mi samo zapravo rijetki gosti u takovim visinama, a on kao gorski vodič poznaje i snalazi se na Bernini baš kao i ja u svakoj tabli vinograda, svakoj sorti grožđa na poslu.

Po stijenju Fortezze malo otpenjavamo, a zatim se nekoliko puta spuštamo po užetu na donji dio ledenjaka Pers. Snijeg je već dobrano omekšao pa više ne stavljamo dereze na noge već poput  “Hermana Meyera“ otskijavamo u plastičnjacima niz strminu ledenjaka. Na njegovom spodnjem dijelu dočekuje nas niz ledenjačkih pukotina. Sunce nesmiljeno otapa tvrdi zaleđeni firn i pretvara ga u tekućinu koja u bezbroj potočića otječe u manje i veće pukotine na ledenjaku. Neke od njih zaobilazimo, neke preskačemo. Ne mogu, a da ne stojim u raskoraku preko nekih od njih te kamerom snimam tirkizno zelenu modrinu leda u njihovim dubinama. Na površini ledenjaka sve više je kamenja koje je ledenjak istrgao planini tko zna kad i tko zna gdje. Priječimo ledenjak prema njegovoj istočnoj moreni. Stazica u moreni i preko livada koja je izdaleka jasno vidljiva vodi prema Riff. Diavolezza. No taj dom nas danas ne zanima već samo kako da što brže siđemo do dna doline, stazice na njenom kraju, auta, potočića krajnjega, našeg kuhala, šatora… Zato još na ledenjaku skrećemo lijevo u nadi da ćemo naći prečicu prema dolini. Na rubu morene ledenjaka Pers zastajemo i uzimamo mali odmor. Sunčeve zrake su ipak prodrle i preko nekoliko slojeva znoja i kreme sa faktorom 30. Maži ponovno. Novi sloj bijele kreme na sloj starog znoja. Ah, gdje je taj auto, potočić, sapun i brijaći aparatić? Svu užad, pojaseve i ostalu opremu vjerno spremamo u ruksake :

-                     “ Od sad smo samo obični turisti s velikim ruksacima! “ – ne znam da li da se radujem ili da žalujem što je ovim krasotama došao kraj.

Uspinjem se na obrastao rub stare morene i tražim stazicu koja bi morala voditi od doma Diavolezze do restorana Morterach. Ogromni kameni “ možici “ i par starih konzervi daju mi naslutiti da smo na pravom putu. No stazice nigdje. Pokušavamo izvesti prečenje po travnatim policama, ali naša livada sve više poprima vertikalni oblik.

-                          “ Ništ, tu izgleda nema stazice ! “ – obostarni je zaključak. Po travnatim policama pokušavamo sići ponovno do spodnjeg dijela ledenjaka Morterach. Na pojedinim mjestima zbog ugažene travice čini nam se kao da netko ovuda  redovito prolazi.

-                     “Čuj, ak tu šeću divokoze i svizci onda idemo i mi !“ – odlučni smo u našoj namjeri da se spustimo ponovno na ledenjak usprkos sad već dobro nateklim nogama i žuljevima na njima. U dubini ispod nas na ledenjaku se nalaze  grupe turista sa vodičima koje dolaze vlakom do Morteracha pa onda šeću po spodnjem, ravnom dijelu zaleđenog velikana koji se slijeva sa vrhova Bernine. Na samome rubu, oko pedesetak metara iznad ledenjaka prestaju travnate police i dočekuje nas strmo, gotovo okomito kameno stijenje koje je ledenjak tisućljećima brusio klizeći u dolinu.

-                     “ Ja se ne vraćam gore da me ubiješ! “ – ustrajan sam u svojoj namjeri

-                     “ A da si složimo negdje oko većeg kamena zamku i abseilriamo dva puta dole? “ u Anđelkovoj se glavi javlja nova ideja.

-                     “ Ne bi rado ovdje ostavio zamke, ali bolje i to ! Samo daj nađi jedan  jako siguran i stabilan kamen.

-                     “ Evo, ga ! I to već sa zamkom! “ – dovikuje prijatelj.

S obzirom da divokoze ne znaju abseilirati, a isto tako ni svizci, očito je da oni kameni “ možici “,  konzerve i papirići na stazi pa utabana travica, kao i ova zamka na kraju za spust po užetu do ledenjaka nisu ovdje slučajno. Nismo dakle jedini koji su ovuda lutali! Iz ruksaka ponovno vadimo pojaseve, uže, osimce i na očigled uspaničenih turista ispod nas ( “majko mila pa što ovi rade “) spuštamo se na rub ledenjaka.

Po tvrdom  firnu, silazimo niz zadnji dio ledenjačkog jezika. Strmine više nema pa ni dereze ne stavljamo na noge. Ako su mogli oni turisti u patikama možemo i mi u našim zimskim šolcima. Samo što oni nemaju žuljeve. Ali nemaju ni Berninu ni Biancograt ! Na kraju ledenjačkog jezika je mala zaravan na kojoj počinje stazica. Ispod vrha jezika zaleđenog Morteracha nalazi se velika rana, jama, otvor visok oko petnaestak metara iz kojeg istječe hladna, mutna ledenjačka rijeka. Svi oni maleni potočići  koji su se otapali u gornjim slojevima ledenjaka i otjecali svaki u svoju tirkizno zelenu pukotinu sada sliveni u jednoj hladnoj i mutnoj vodi izlaze ovdje na površinu.

Na stazici koja vodi prema našem premilom Teriosu nalazi se niz tabli koje nas žalosno potsjećaju  do kojeg se mjesta  koje godine nalazio rub ledenjačkog jezika. Godine kad sam rođen, 1960. Ledenjak je bio na moju žalost duži za više od kilometar.

-                     “ Anđelko, znaš, razmišljam kak ja tu više unuke ne bum mogel voditi po tom ledenjaku! Ne bu ga više! “

-                     “ Da, jako žalosna stvar, ali ljudi i priroda stalno rade svoje! “

Sa naše lijeve strane, nalazi se manje penjalište.

-           “ Ah, da su mi sad penjačice, pa da malo razgibam žuljeve na nogama“ – dobacuje Anđelko! 

            Napokon, stižemo na malu željezničku stanicu sa koje smo prije dva dana krenuli. Od nje nas asfaltni putić vodi prema Teriosu koji već dva dana stoji parkiran na mjestu na kojem piše : Max 12 sati ! Ruksaci se odbacuju već na prilazu potočiću, a zamislite  koje olakšanje se javlja na licima kad se skinu čarape i noge ubace u hladnu vodu. Pa kad sa lica ispereš ona četiri sloja kreme sa faktorom 30 i onih šest slojeva znoja, pa one mirise koji su se nahvatali na sve to od spavanja na jastucima  u skupnim spavaonicama. Kreme za brijanje  mažu se po licu, a staklo auta i visinske naočale postaju savršena ogledala za brijanje. Benzinsko kuhalo ponovno ispušta svoj glasan šum, na njemu se prvo kuha Švicarska Knor juha, pa onda i tjestenina sa goveđim gulašom. Kuha se i čaj za noć. Mislim da ne treba napomenuti kako smo ovu noć u šatoru odspavali onako kako treba! Da, nekada je  čovjeku zaista potrebno jako malo da bude sretan! A to spoznaš samo onda kad se na kratko vrijeme udaljiš iz užurbane i nervozne svakodnevice, koja je nažalost postala naša jedina stvarnost. Tada doživljaji slični ovima djeluju više kao priče iz svijeta bajki. Većina ljudi želi podvige, rezultate, izraziti i mjeriti sa brojkama i riječima. Ali postoje stvari koje se ne mogu mjeriti. Stvari koje ostaju pohranjene duboko u ljudskoj duši, stvari i događaji vezani uz duboko urezane emocije.  

Sretan je čovjek kada pronađe nekog kraj sebe tko također spoznaje da je dužnost i obaveza ljudi da traže nove oblike ljepote, jer ona odražava onu energiju od koje stižu impulsi za intenzivniji i ljepši način života. Zato mi je bilo posebno drago kada je nakon par dana stigao iz Graca stigao mail.

“ Kaj se ture tice, meni je to najljepsa tura do sada v Alpama. Zapravo estetski gledano najljepsa uopce. Istovremeno i najinteresantnija i najteza. Jedno veliko iskustvo koje sigurno ne budem nikad zaboravil. Kaj se slaganja tice, tesko mi je vjerovati da bi se uopce i mogli bolje slagati neg se jesmo. To cijenim tim vise jer, kak znas, imam i losih iskustva. Mislim da smo izvrsno funkcionirali i nadopunjavali se, a o zezanju i dobrom raspolozenju da i ne govorim. Vidim da su nam interesi tolko slicni da nije ni cudno da se tak dobro slazemo. Znam da si prijatelji to ne moraju reci, ali ja ti se svejedno hocu zahvaliti na drustvu jer znam da tu turu ne bi ionak mogao napraviti s nikim drugim. Pogotovo ne na tak dobar i zabavan nacin. “

Narednog dana odvezli smo se Teriosom u podnožje  Ortlera, ali  to je već druga priča.

PIZZ BERNINA - Biancograt drugi dio

           Široka makadamska cesta vuče se polagano uz ledenjačku rijeku uzduž zelene doline. Za automobile ona je već davno zatvorena. Njom prometuju samo kočije koje za ne male novce voze turiste podno ledenjaka koji se obrušavaju sa zaleđenih velikana Bernine, Pizz Rosega , Pizz Scerscena. Po osam do deset turista sjedi na kočiji i udobno se smješkaju dok gledaju dvoje natovarenih sa ogromnim naprtnjačama na leđima kako polako idu u suprotnome smjeru. Tu i tamo  prođe i pokoja poluprazna kočija u našem smjeru. Prema velikanima. U jednoj od njih sjedi samo dvoje turista i prolaze tako blizu nas da smo se primorani maknuti u stranu.

-“ Ma da su bar iz pristojnosti i ljudskosti pitali dali se želimo povesti ! A mi bi naravno iz ponosa rekli ne ! “ - dobacuje Anđelko.

Nešto dalje, stižemo do livade na kojoj pasu mliječne krave. Jedna od njih krene ispred nas po stazici i nikako da odustane od svoje namjere da nas otprati do prvih stijena.

- “ Pa, ak malo bolje pogledaš natovareni smo kak dva bika i nije ništ čudno da nas želi otpratiti “ – dobacujem ovog puta ja.

Kravica nas je tako otpratila sve do prvih stijena gdje su pratnju preuzeli svizci. Kao i svakog dana, željeli su uhvatiti nešto večernje toplote i mira, a mi smo im eto pokvarili večernje izležavanje pa su nam glasnim zviždanjem pokušavali staviti to do znanja. Dolazimo do ogromnog starog ariša pod kojim se nalazi neodoljivo lijepa sjena sa razbacanim kamenjem kao stvorenim da se na njega odloži ruksak i malo odmori. Na početku svake ture ruksaci su teški. No Anđelko želi što prije ugledati naš “Bijeli greben“ pa nakon pet  minuta krećemo dalje. Kako nosi još i svoje plastične cipele i kuhalo pomalo sada i on zaostaje. Znam da će se tamo negdje iza onog zelenog ruba obrasle morene pojaviti i Bernina sa svojom oštricom Biancograta. Zato hodam dalje sve dok je ne ugledam. Iznenađen sam visinom na kojoj sam je ugledao. Pa tek ta više od tisuću metara visoka stijena koja izrasta iz donjeg rastrganog ledenjaka i završava kao bijela oštrica  - Biancograt. Bijeli greben. E tu ću pričekati Anđelka.

 

U Tschiervahutte ima već podosta ljudi. Uglavnom su to klijenti sa svojim vodičima. Pa nećemo valjda svi ujutro na Biancograt. Dosta nam je bilo gužve na Studlgratu na Grossglockneru. Domaćica  pokušava izvesti igru kako se ne može dobiti smještaj jer nismo rezervirali. Ma nemoj, a slušaj sad ti našu priču ! Anđelka se ne može tek tako vući za jezik pa lijepo pokaže gospođi sve one brojeve koje smo isprintali  sa Interneta prije par dana, a koji već dugo ne važe!  A tek prijava njihovom savezu? E, sad se odmah našlo par mjesta na prvome katu u zajedničkoj sobi. U hodniku na mjestu gdje se odlažu naprtnjače, cipele i ostala oprema više i nije bilo mjesta. Uvijek lovim mjesto kraj zida ili prozora jer ne volim spavati u sredini između dvoje ljudi. Tim više što dosta nemirno spavam pa ne bio red da nekog kraj sebe stalno budim.

            Ujutro, već oko tri sata cijeli je dom bio na nogama. Domaćiće su za većinu njih spremile i doručak. Nije mi jasno kako te žene izdrže sve to. Do deset navečer opslužuju goste, sve pospreme, dignu se ujutro u dva sata, spreme doručak i isprate goste na njihove strme i zaleđene puteve. Unio sam svoj ruksak u prostorije blagovaonice u namjeri da iz njega izvadim nešto za doručak i otišao van da se umijem u hladnoj, skoro zaleđenoj vodi ispod doma. Nemalo sam se iznenadio kad sam ga vrativši se našao izbačenog u hodnik. Ništa čudno kad lijepo piše da se u blagovaonu ne smije unositi ni ruksake, ni ulaziti u bilo kakovoj planinarskoj obući. Tako smo i ovaj puta svoj doručak pojeli iz ruksaka, ali na terasi doma, za vrijeme dok je pokraj nas u mraku siktao plamenik benzinskog kuhala na kojem se kuhao čaj za termosice.  Krenuli smo među posljednjima oko četiri ujutro.

Čeone svjetiljke obasjavaju  kamenitu stazicu koja se polagano uspinje. Sjene koje nastaju isprepliću se sa kamenim blokovima i policama preko kojih vodi stazica. Markacije se često i ne vide pa put ponovno treba  osjetiti. U tome nam pomažu  na markacije pričvršćeni katadiopteri koji već iz daljine reflektiraju svjetlost čeonih svjetiljaka. Snop svjetla ponekad u tami pronađe i pokoji lijepi cvijet, pokoji zanimljiv kamen. Nebo iznad nas prosuto je tisućama sitnih zvjezdica. Osjeća se kako planina diše u snu, osjećaš njeno smireno bilo kako lagano i tiho otkucava dok se na obzorju već postepeno nazire nešto svjetlije plava crta. No najljepši je pogled u dubinu ispod nas, na ledenjak Tschierva preko kojeg se kreće cijeli niz malih osvijetljenih zvjezdica. Vodiči sa svojim klijentima koji preče ledenjak za nastavak uspona na Pizz Roseg  i  Pizz Scerscen. Trenutak tik pred zoru ostavlja na nas poseban dojam. Kao što mi prelazimo na sve teže detalje našeg strmog puta tako se u istom ubrzanom ritmu budi i uspavana energija svemira privremeno smirena pod okriljem noći pa  elementi svijetla i sjene uzimaju sve više maha. Svjetlu će slijediti toplina, a ona za sobom povlači već neopisivo mnogo promjena u tom ledenom svijetu. Iz tamne noći pred nama se ukaže visoko uzdignuta bijela oštrica. Biancograt. U jednome trenutku osjetimo onaj blaženi osjećaj  prožetosti srećom i strahopoštovanjem. Veli se da je sretan onaj tko za svoju sreću ne treba mnogo. Nas dvoje smo eto sretni već time što se nalazimo na ovakvom mjestu i promatramo buđenje za mnoge negostoljubive prirode tik pred zoru novog dana. Visoko, na samom grebenu ugledamo dvojicu kako već penju i sam Biancograt.

- “ Pa nisu valjda spavali tamo gore? “ - začuđeno uzvikuje Anđelko

Uspinjemo se na gornji dio bočnog ledenjaka. Tu će trebati staviti dereze. U sažecima koje smo sastavili iz interneta piše da se taj dio treba prolaziti rano ujutro jer je gornji serak već pokosio nekolicinu. Oprezno se držimo desnog ruba i zaobilazimo moguće mjesto kamenih lavina. Dvojica ispred nas priječe po polici daleko lijevo u kut pod nekakvom crnom, mokrom i zaleđenom stijenom. No čelična zamka na kamenu iznad nas za koju pretpostavimo da je štand dovoljan je signal kako je nastavak našeg puta gore, nekoliko dužina po strmoj zaleđenoj padini. Kao prvi ispenjavam tu dužinu užeta do kamena sa zamkom. No tek gore, na dosta nezgodnom mjestu spoznajem da se ne radi o štandu već o komadu čelične sajle koji je odnekud pao sa stijene i zapeo za kamen.

-                     “ Izgleda da ona dvojica  ipak idu po pravom smjeru ! ” – dovikujem Anđelku.

-                     “ Kak buš sad dole ?” – dolazi pitanje odozdo .

-                     “ Ništ, ti polako idi na lijevo prema polici po spodnjoj strani, a ja ću sa gornje strane ! “

Tridesetak metara užeta visi rastegnuto između mene i  prijatelja, dok obojica jedan iznad drugog priječimo u lijevo, prema polici koja vodi u kut, u crnu, mokru i gotovo okomitu stijenu.

-                     “ Dobar dan, a na greben se ide tuda? “ – pitamo nešto stariju dvojicu penjača ispred nas .

-                     “ Da, tuda, samo ćemo morati staviti natrag dereze jer je stijena malo više gore poptuno zaleđena i bez njih ne ide. Probali smo i spustili se natrag. Vi svoje nemojte ni skidati ! “ – odgovaraju.

 

Iznad nas se diže strma, gotovo crna, mokra i zaleđena stijena  u koju su nabijeni klinovi za otpenjavanje, kao u feratama. Samo što nema čeličnih sajli. Zato postoji ovdje penjačko uže. Poštivajući opasnosti zaleđene stijene prekrivene ledom i ledenim sigama, pojedine dijelove otpenjavamo naizmjence koristeći klinove i komplete kao međuosiguranje. Sve me nekako  podsjeća na film koji imam snimljen na kazeti o Liongratu na Materhornu. Strmina se sve više smanjuje pa po policama dopenjavamo na zarezu u grebenu  - Fuorcla Prievlusa. (3.100m) Odatle nam se otvara pogled i na drugu stranu planine. Terase Bellavista, ledenjaci Pers i Morterach. Do vrha Bernine ima još samo tisuću metara visinske razlike uspona po Biancogratu.  Dvojica koji su penjali ispred nas odlažu opremu, vade termosice i zaliježu na sunčanu stranu  stijenja.

-                     “ Malo odmora ? “ – pita ih Anđelko

-                     “ Da, a vi odmah dalje ? “ – uzvraćaju pitanjem

-                     “ Pa mi mislimo još danas probati spustiti se u dolinu ! “

Na naše riječi  malko su kimnuli glavom lijevo, desno i zaželjeli nam sreću. Što bi to moglo značiti ?

            Prvi cug u stjenovitom dijelu grebena vodi desno po širokoj polici pa iza ruba preko nekog prevjesnog detalja koji navodno ne bi smio imati ocjenu težu od III, no sa visinskim cipelama, ruksakom na leđima i trenjem od 30 metara užeta iza leđa cijela stvar mi baš i ne ide nekako jednostavno. U raskoraku pokušavam naći uporište za lijevu nogu kako bih izbjegao stajanje u prevjesu.  No trenje užeta vuče me dolje. Spustim se, navučem si nešto užeta i pokušam ponovno. Ide! Pet metara iznad mene  prvi je štand. Dozivam Anđelka, pa on dopenjava i kreće u svoju dužinu. Iza nas ostaju nove i nove dužine užeta i sve veća dubina. Odjednom, na najširem dijelu grebena ugledamo u krug složeno kamenje, zaravnato tlo za spavanje, čak i malu ogradicu od kamenja za kuhalo.

-                     “ Ma nek me vrag, ak ona dvojica koje smo vidli već u pet ujutro na Biancogratu stvarno nisu tu bivakirali ! “

Naizmjenice u lijepom i razglednom penjanju po vršnome dijelu grebena  u nekoliko dužina užeta dosižemo kraj stjenovitog dijela te pred sobom ugledamo sam  Biancograt.

-                     “ Ljestve koje vode u nebo ! “ – puno je puta ponovio Anđelko

Oduševljenju nije bilo kraja. Mjesecima smo sanjarili o usponu po ovoj bijeloj oštrici, po njezinim zaleđenim krijestama nastalim od silnih sjevernih vjetrova koji na nju nanose snjegove. Sa obiju strana, stijene se strmo obrušavaju sve do dna ledenjačkih krnica sa obiju strana grebena. Na vršnome dijelu vertikala dosiže i više od tisuću  metara. Dereze pažljivo zahvaćaju prvu, vjerojetno najveću strminu. Tik uz stijenje potrebno je priječiti jednu dužinu užeta do same oštrice Biancograta. U dubini pod nogama, takovoj  da je nezgodno i pogledati u nju, zijevaju otvorene ledenjačke pukotine. No noge polako, ali oprezno gaze već noćas  utrtu stazicu, a dereze škripe po tvrdom  zaleđenom snijegu, prema naprijed, prema suncu i nebu koje se nalazi iznad nas. Vjetar koji je u tom trenutku stigao  iza naših  leđa, kao da nam je donio i sjećanja na sve one dane koji su prošli, a u kojima smo se razgovarali o ovome trenutku. Kažu da je život poput veslanja u čamcu. Veslaš i ideš naprijed, a gledaš i vidiš samo ono što je bilo i što je iza tebe.

Napokon se uspinjemo po bijeloj oštrici. Kamera snima, a Anđelkov fotoaparat škljoca. Prebacujemo se čas na jednu, čas na drugu stranu vršnih krijesta, kako nas vodi uhodana stazica od dvojice ispred nas. Anđelku se taj dio posebno dopada. Mnogo više voli snijeg i led od penjanja u suhim stijenama. U tom dijelu napredujemo iznenađujuće brzo. Visina se već polako osjeća pa odmaramo po minutu nakon svakih tridesetak koraka. Sa svih strana okružuju nas ledenjaci. Od dna dubokih dolina se sve tamo do kristalnih vrhova koji samo što ne prijeđu 4. 000 metara. Napokon dopenjavamo do najviše točke bijelog dijela grebena. Piz Bianco  - 3.995 metara. Do vrha Bernine dijeli nas još samo impozantni nazubljeni stjenoviti greben. Još  impoznatnija je dubina koja se nalazi ispod nas sa desne strane. 

-“ Za pola sata, u 13,30 smo smo na vrhu ! “ – veselo dobacujem prijatelju !

Na  kamenju vršnog grebena zastajemo i uzimamo si mali odmor. Odjednom  odnekud dolijeću dvije kavke. U svakoj drugoj situaciji ove mi ptice djeluju kao savršeni dodatak ugođaju odmora, pa im dobacujem komadiće hrane dok sjedimo na nekom od vrhova. No sada me nekako više muči misao nisu li ove dvije gladne crne ptice obletjele par  krugova  nad našim glavama, sjele nedaleko od nas i čekale ishod penjanja po stjenovitom dijelu koji je pred nama? Krećemo odvažno i u taj zadnji dio. Već prvi metri grebena pokazuju nam da sa njim baš i neće ići tako lako kao što samo očekivali. Klinova i spitova za međuosiguranje nema, a većina kamenih blokova  nestabilno je položena jedna na drugu. Ni u kom slučaju ne bih želio otići sa kojom kamenčurom na spodnji dio ledenjačke krnice, pa oko onih stabilnijih vješamo zamke i ubacujemo komplete. Teškoće na grebenu ne prelaze ni dvojku, no cijela stvar izgleda toliko klimavo i nesigurno, pogotovu kad se mora penjati u derezama i visinskim cipelama. Većinu blokova obilazimo uglavnom sa lijeve strane pošto nam  tisuću metarska vertikala sa druge strane grebena ulijeva više strahopoštovanja od njene desne susjede koja je ipak nešto blaže nagnuta.

            - “ No dobro, ide malo sporije ali oko 14,30 smo sigurno gore ! “ – razrađujem novu procjenu situacije

Na zadnjem stupu pred zarezom potrebno je i nekoliko puta absailati. Srećom, za tu svrhu već je netko priredio štandove sa zamkama i ovećim karikama na njima. Svakog puta kad se spuštamo, absailiramo,  potrebno se razvezati, povući uže, ponovno navezati, izraditi novi štand…Vrijeme polako, ali neusmiljeno otkucava svoje minute i sate.

- “ Užas, pa valjda smo oko 15,30 na vrhu ! “ – nova je procjena vremenske situacije u koju ovaj puta ni sam baš ne vjerujem.

Napokon priječimo još nekoliko manjih stupića na grebenu i spustimo se užetom u zadnju zarezu pred grebenom koji se vuče na sam vrh.

- “ E, sad još svaki jedan cug pa smo gore ! “ – ne znam da li da se veselim ili da ponovno sumnjam u svoju procjenu.

Nakon prvog cuga koji je povukao Anđelko odozgo dolazi odgovor :

-                     “ Imamo mi još svaki po bar dva cuga ! “

-                     “ Ajoj, znači  - tek smo oko 16,00 na vrhu ! “

Ni prijatelj ni ja ne znamo si objasniti kako se taj završni dio mogao toliko razvući. Znamo samo da smo cijelu stvar željeli odraditi polako i sigurno, a to onda košta i vremena. Prije tri sata sjedili smo na početku ovog, zadnjeg, stjenovitog dijela i gledali uski greben kako se valovito uzdiže sve do samog vrha Bernine. Linija koja kao da se željela propesti još više nego li joj dopušta sklad ovozemaljskog stijenja. Da, taj zadnji dio dobro nam je  pokazao kako nadohvat cilju, nadohvat samome nebu iznad nas, s visokim  ponosom  u vlastite sposobnosti i ideale, ipak smo još uvijek zapravo samo mali, ranjivi i obični ljudi kojima je zbog ljubavi i velikih želja visoki sklad ovozemaljskih stijenja i ovaj puta samo milostno dozvolio prolaz.

            Vrh Bernine! Da li se uopće može reći da se radi o vrhu, kada oprezno hodamo navezani po uskome grebenu, između nestabilnog stijenja ispunjenog sad već pomalo i mokrim snijegom. Ni ruksak ne mogu sa sigurnošću skinuti, a da ga ne osiguram kompletom za sebe. Iznad nas odjednom začujemo šum vjetra. Na samo nekoliko metara iznad naših glava tišinu neba zaparala su krila bijele jedrilice.  Anđelko upisuje naša imena u upisnu knjigu. Novi zvuk ovog puta para zrak. Helikopter spasilačke sužbe, dva puta zaokruži iznad vrha i naših glava pa dok se uvjeri da je sve u redu naglim okretom spusti  se prema dolini. Mnogo vremena za odmor nemamo. Gledamo liniju Spalatgrata po kojem se moramo spustiti.

PIZZ BERNINA - Biancograt prvi dio

Decembar je 2001. Sjedim za kompjuterom i izlistavam linkove sa Ortlerom i Berninom. Tražim fotografije, opise tura, domove, karte uspona. Već prve fotke skinute sa interneta oduzele su mi dah.

Bernina. Bijela piramida izdiže se na kraju duboko usiječene doline. Sa bijelih, kristalnih, vrhova slijevaju ledenjaci. Sa obiju strana njihovih morena zelene se prekrasne alpske livade. Poput svjetlucave oštrice noža, iznad livada i morena, iznad tamnih stijena, prema vrhu se uzdiže Biancograt - Bijeli greben. Ljestve koje vode u nebo! Sa obiju strana strme tisuću metarne stijene. Tiho prijateljstvo neba, kamena i leda visoko iznad zelenih dubina. Triju vrsta materija. Njihova duša su ljudi koji se uspinju po tom skladu te ulaze u metaforičke odnose sa tim zaleđenim carstvom. Oduševljenje nad otvorenim fotografijama sa interneta, postepeno sve više i više prerasta u težnju, u novu neostvarenu želju. Želju u kojoj se isprepliće nebrojeno poriva koji nadolaze čas jedni, čas drugi. Želja po putovanju u nove krajeve, želja po otkrivanju nečeg novog, želje po novim estetskim doživljajima vezanim uz produhovljenje sve žive i nežive prirode na toj planini, želja za novim snimanjem, želja za novim lijepim druženjem s prijateljem… razvijati poštovanje prema prirodi, prema drugome i prema samome sebi.

            Sastavili smo  tabelu troškova, tabelu potrebnog inventara, orijentacijski plan, sažetke prijevoda i opisa onih koji su već bili gore.Tabele su elektronski impulsi prenašali iz Graca u Čakovec i obrnuto, a na svakoj je tabeli svakog puta bilo nešto dopisano. Polako je otpočelo i pakiranje, a kao prvi mogući datum određen je bio 12. 07.  Kako se bližio taj datum adrenalin je polako rastao. Na E- mailima  sve češće su se nalazile  i ovakove stvari :

“ Ja ne morem više tako, ja ne morem bez nje, (Bernine)

ja se znojan noću budim, ja već sanjam tam to sve.

Ništ ne spim i ništ ne jidem, jedva čekam da tam odidem! “

 Zatim  i slijedeće :

“ Mislim da sad praktički imamo riješenu većinu stvari. Sad se još treba usredotočiti na sitnice (pogotovo oprema), provjeriti da li sve imamo, razjasniti ako je nekaj nejasno...i to bi bilo to u teoriji. Onda preostaje samo "praktični ispit". Jer tamo nema ni slučajno - da netko "padne"! 

            Nakon mjeseci pripremanja, skupljanja podataka, pakiranja opreme, napokon smo se našli na putu. No ne zadugo. Zbog praznog rezervoara morali smo čekati pola sata na Woertherseeu da se otvori benzinska pumpa. Moj Terios napokon ubire kilometre po već poznatoj cesti. Eto, tu smo skretali za Hochalmspitze, tu za Kalls po Glocknerom, odavde, sa lijeve strane vraćali smo se iz Dolomita, a sad idemo još dalje. Prema novim  veličanstvenim, tamnim, zidovima pokrivenim bjelinom, duboko usađenim u tijelo majke Zemlje, pod klupkom nebesne modrine u zagonetnoj tišini  prostora. Ujedinjenje Europe i njene nove valute najbolje se osjeća na prelasku granice. Skinute rampe, prazne granične prostorije, čak ni o cvijeću na bivšem graničnom prijelazu nitko ne vodi brigu. Granice kao da više i nema. Bolzano. Litice i strmine oko nas prepune su nasada vinograda. Posebno nas oduševljavaju oni koji su smješteni na naizgled nepristupačnim zaravnima iznad strmih litica do kojih i ne znamo kako bi se stiglo.

 

-                     “ Zamislli, sretneš tipa  s penjačicama, užetom i motornom špricom na leđima i pitaš ga. A kud vi ? “

-                     “ V gorice, špricat, a vi ? “

Strme litice postepeno sve se više i više pretvaraju u blage padine. Isto tako, vinogradi  uzmiču i svoja mjesta prepuštaju nepreglednim nasadima jabuka. Po mnogima najljepši i najveći voćarski kraj u Europi. Tamo negdje iza nepreglednih nasada jabuka, iza zelenih valovitih pašnjaka na obroncima planina uzdižu se zaleđeni velikani Hochwilde i Weisskugel. Prelazimo Švicarsku granicu. Carinici su ljubazni, pitaju nas kamo idemo, kako ćemo dugo ostati. Kao što su vinogradi ustuknuli pred nasadima voćnjaka, sada voćnjaci prepuštaju mjesto visokim pašnjacima za otkos sijena. Dok su Italijani navodnjavali svoja stabla jabuka za pravilan razvoj plodova i željenu krupnoću, Švicarci natapaju kišenjem svoje livade sve do 2.500 metara visine. Voćarstvo zamjenjuju tov goveda i mljekarska proizvodnja. Na pašnjacima pasu mliječne krave. Bijele, smeđe, šarene. Samo one ljubičaste sa omota čokolade nema nigdje. Put nas vodi prema St. Moritzu, Pontresini. Odjednom pred nama u daljini iznad modrog neba zabljesnu u odsjaju sunčevih zraka prvi ledeni velikani. Stoje oni tako od davinina i promatraju svijet pod sobom. Sunce, vjetar igrali su se na njihovim liticama još davno prije nego li je pod njih stigao čovjek čije je uho moglo slušati vjetar i oko gledati odsjaj sunca. Danju je sunce obasjavalo i pomalo topilo nagomilane snježne naslage, a noću je mjesečina hladnoćom obasjavala i pokušavala mrazevima popraviti ono što je njena danja sestra u svojoj igri otopila. Onda smo došli mi. Počeli graditi materijalne stvari, rušiti duhovni svijet planine i taj svijet postepeno prilagođavati sebi. Svojim potrebama. Zar nije ironično da se sada nakon toliko vremena naše  potrebe ponovno sastoje u onim osnovnim elementima komunikacije sa samo osnovnim silama i materijama prirode? Snijegom, kamenom, suncem i vjetrom !

            Nad Pontresinom neprestano kruži crveni helikopter. Ne znamo da li se radi o opskrbi visokih domova ili o spasilačkoj akciji na nekim od tih velikana. Skrećemo za turističko mjesto Morterach gdje namjeravamo ostaviti mog Teriosa, vlakom otići natrag do Pontresine. Na taj bi način narednog dana, kad se spustimo sa Bernine bili kod auta, šatora, hrane, odmora. Parkiramo auto na idiličnom mjestu kraj potočića gdje stoji oznaka da je dozvoljeno parkiranje maksimalno 12 sati. Nadamo se daće to važiti za cijeli naredni dan. Morterach je zapravo samo jedna mala željeznička stanica  sa restoranom iz kojeg se laganim hodom može stići za pola sata do ledenjačkog jezika istoimenog ledenjaka koji se slijeva u dolinu i iz čijeg otvora istječe tirkizno zelena mutna hladna ledenjačka rijeka. Kraj restorana je uređen lijep alpski vrt u kojem se nalaze alpski makovi najrazličitijih nijansi. Od žutih, preko narančastih sve do tamno crvenih nijansi. Rododendroni, runolisti, kamnokrasi  ili sempervirumi žutih, roznih i crevnih boja. Plave gencijane, stjenovite zvočice i ostalo alpsko cvijeće. U restoranu mijenjamo Eure za Švicarske franke, kupujemo karte za vlak na automatu. Mobitelom  nazivamo brojeve Tschiervahutte koje smo pokupili sa Interneta kako bi rezervirali smještaj za večeras. Automat na liniji stalno odgovara kako se sa te mreže ne može birati navedeni broj. Pokušavamo sa fiksne mreže u restoranu. Broj dobijamo, ali čovijek ljubazno odgovara da on više ne radi u domu te  da je sad novi broj, ali on ga ne zna. 

Ostaje nam samo da čekamo svoj vlak i nadamo se kako  ponedjeljkom neće biti gužve u domu. Minute prolaze, a vlaka još nema. Već je prošlo deset minuta otkako je  morao stići :

-“ Pa dobro zar i u Švicarskoj vlakovi kase ? “ – pitam se naglas.

-“ Izgleda da vlakovođa nema švicarski sat ! “ – primijećuje Anđelko.

Sa desetak minuta zakašnjenja ipak stiže i točan švicarski vlak. Karte nam nitko ne gleda, sve je pitanje savjesti, kupio si je ili ne ! U Pontresini silazimo sa vlaka,  preko puta stanice opažamo žutu smjerokaznu tablu sa natpisima . Vall Rosseg - Tschiervahutte ! Eto, početak naše, do sad najjače ture!