Široka makadamska cesta vuče se polagano uz ledenjačku rijeku uzduž zelene doline. Za automobile ona je već davno zatvorena. Njom prometuju samo kočije koje za ne male novce voze turiste podno ledenjaka koji se obrušavaju sa zaleđenih velikana Bernine, Pizz Rosega , Pizz Scerscena. Po osam do deset turista sjedi na kočiji i udobno se smješkaju dok gledaju dvoje natovarenih sa ogromnim naprtnjačama na leđima kako polako idu u suprotnome smjeru. Tu i tamo prođe i pokoja poluprazna kočija u našem smjeru. Prema velikanima. U jednoj od njih sjedi samo dvoje turista i prolaze tako blizu nas da smo se primorani maknuti u stranu.
-“ Ma da su bar iz pristojnosti i ljudskosti pitali dali se želimo povesti ! A mi bi naravno iz ponosa rekli ne ! “ - dobacuje Anđelko.
Nešto dalje, stižemo do livade na kojoj pasu mliječne krave. Jedna od njih krene ispred nas po stazici i nikako da odustane od svoje namjere da nas otprati do prvih stijena.
- “ Pa, ak malo bolje pogledaš natovareni smo kak dva bika i nije ništ čudno da nas želi otpratiti “ – dobacujem ovog puta ja.
Kravica nas je tako otpratila sve do prvih stijena gdje su pratnju preuzeli svizci. Kao i svakog dana, željeli su uhvatiti nešto večernje toplote i mira, a mi smo im eto pokvarili večernje izležavanje pa su nam glasnim zviždanjem pokušavali staviti to do znanja. Dolazimo do ogromnog starog ariša pod kojim se nalazi neodoljivo lijepa sjena sa razbacanim kamenjem kao stvorenim da se na njega odloži ruksak i malo odmori. Na početku svake ture ruksaci su teški. No Anđelko želi što prije ugledati naš “Bijeli greben“ pa nakon pet minuta krećemo dalje. Kako nosi još i svoje plastične cipele i kuhalo pomalo sada i on zaostaje. Znam da će se tamo negdje iza onog zelenog ruba obrasle morene pojaviti i Bernina sa svojom oštricom Biancograta. Zato hodam dalje sve dok je ne ugledam. Iznenađen sam visinom na kojoj sam je ugledao. Pa tek ta više od tisuću metara visoka stijena koja izrasta iz donjeg rastrganog ledenjaka i završava kao bijela oštrica - Biancograt. Bijeli greben. E tu ću pričekati Anđelka.
U Tschiervahutte ima već podosta ljudi. Uglavnom su to klijenti sa svojim vodičima. Pa nećemo valjda svi ujutro na Biancograt. Dosta nam je bilo gužve na Studlgratu na Grossglockneru. Domaćica pokušava izvesti igru kako se ne može dobiti smještaj jer nismo rezervirali. Ma nemoj, a slušaj sad ti našu priču ! Anđelka se ne može tek tako vući za jezik pa lijepo pokaže gospođi sve one brojeve koje smo isprintali sa Interneta prije par dana, a koji već dugo ne važe! A tek prijava njihovom savezu? E, sad se odmah našlo par mjesta na prvome katu u zajedničkoj sobi. U hodniku na mjestu gdje se odlažu naprtnjače, cipele i ostala oprema više i nije bilo mjesta. Uvijek lovim mjesto kraj zida ili prozora jer ne volim spavati u sredini između dvoje ljudi. Tim više što dosta nemirno spavam pa ne bio red da nekog kraj sebe stalno budim.
Ujutro, već oko tri sata cijeli je dom bio na nogama. Domaćiće su za većinu njih spremile i doručak. Nije mi jasno kako te žene izdrže sve to. Do deset navečer opslužuju goste, sve pospreme, dignu se ujutro u dva sata, spreme doručak i isprate goste na njihove strme i zaleđene puteve. Unio sam svoj ruksak u prostorije blagovaonice u namjeri da iz njega izvadim nešto za doručak i otišao van da se umijem u hladnoj, skoro zaleđenoj vodi ispod doma. Nemalo sam se iznenadio kad sam ga vrativši se našao izbačenog u hodnik. Ništa čudno kad lijepo piše da se u blagovaonu ne smije unositi ni ruksake, ni ulaziti u bilo kakovoj planinarskoj obući. Tako smo i ovaj puta svoj doručak pojeli iz ruksaka, ali na terasi doma, za vrijeme dok je pokraj nas u mraku siktao plamenik benzinskog kuhala na kojem se kuhao čaj za termosice. Krenuli smo među posljednjima oko četiri ujutro.
Čeone svjetiljke obasjavaju kamenitu stazicu koja se polagano uspinje. Sjene koje nastaju isprepliću se sa kamenim blokovima i policama preko kojih vodi stazica. Markacije se često i ne vide pa put ponovno treba osjetiti. U tome nam pomažu na markacije pričvršćeni katadiopteri koji već iz daljine reflektiraju svjetlost čeonih svjetiljaka. Snop svjetla ponekad u tami pronađe i pokoji lijepi cvijet, pokoji zanimljiv kamen. Nebo iznad nas prosuto je tisućama sitnih zvjezdica. Osjeća se kako planina diše u snu, osjećaš njeno smireno bilo kako lagano i tiho otkucava dok se na obzorju već postepeno nazire nešto svjetlije plava crta. No najljepši je pogled u dubinu ispod nas, na ledenjak Tschierva preko kojeg se kreće cijeli niz malih osvijetljenih zvjezdica. Vodiči sa svojim klijentima koji preče ledenjak za nastavak uspona na Pizz Roseg i Pizz Scerscen. Trenutak tik pred zoru ostavlja na nas poseban dojam. Kao što mi prelazimo na sve teže detalje našeg strmog puta tako se u istom ubrzanom ritmu budi i uspavana energija svemira privremeno smirena pod okriljem noći pa elementi svijetla i sjene uzimaju sve više maha. Svjetlu će slijediti toplina, a ona za sobom povlači već neopisivo mnogo promjena u tom ledenom svijetu. Iz tamne noći pred nama se ukaže visoko uzdignuta bijela oštrica. Biancograt. U jednome trenutku osjetimo onaj blaženi osjećaj prožetosti srećom i strahopoštovanjem. Veli se da je sretan onaj tko za svoju sreću ne treba mnogo. Nas dvoje smo eto sretni već time što se nalazimo na ovakvom mjestu i promatramo buđenje za mnoge negostoljubive prirode tik pred zoru novog dana. Visoko, na samom grebenu ugledamo dvojicu kako već penju i sam Biancograt.
- “ Pa nisu valjda spavali tamo gore? “ - začuđeno uzvikuje Anđelko
Uspinjemo se na gornji dio bočnog ledenjaka. Tu će trebati staviti dereze. U sažecima koje smo sastavili iz interneta piše da se taj dio treba prolaziti rano ujutro jer je gornji serak već pokosio nekolicinu. Oprezno se držimo desnog ruba i zaobilazimo moguće mjesto kamenih lavina. Dvojica ispred nas priječe po polici daleko lijevo u kut pod nekakvom crnom, mokrom i zaleđenom stijenom. No čelična zamka na kamenu iznad nas za koju pretpostavimo da je štand dovoljan je signal kako je nastavak našeg puta gore, nekoliko dužina po strmoj zaleđenoj padini. Kao prvi ispenjavam tu dužinu užeta do kamena sa zamkom. No tek gore, na dosta nezgodnom mjestu spoznajem da se ne radi o štandu već o komadu čelične sajle koji je odnekud pao sa stijene i zapeo za kamen.
- “ Izgleda da ona dvojica ipak idu po pravom smjeru ! ” – dovikujem Anđelku.
- “ Kak buš sad dole ?” – dolazi pitanje odozdo .
- “ Ništ, ti polako idi na lijevo prema polici po spodnjoj strani, a ja ću sa gornje strane ! “
Tridesetak metara užeta visi rastegnuto između mene i prijatelja, dok obojica jedan iznad drugog priječimo u lijevo, prema polici koja vodi u kut, u crnu, mokru i gotovo okomitu stijenu.
- “ Dobar dan, a na greben se ide tuda? “ – pitamo nešto stariju dvojicu penjača ispred nas .
- “ Da, tuda, samo ćemo morati staviti natrag dereze jer je stijena malo više gore poptuno zaleđena i bez njih ne ide. Probali smo i spustili se natrag. Vi svoje nemojte ni skidati ! “ – odgovaraju.
Iznad nas se diže strma, gotovo crna, mokra i zaleđena stijena u koju su nabijeni klinovi za otpenjavanje, kao u feratama. Samo što nema čeličnih sajli. Zato postoji ovdje penjačko uže. Poštivajući opasnosti zaleđene stijene prekrivene ledom i ledenim sigama, pojedine dijelove otpenjavamo naizmjence koristeći klinove i komplete kao međuosiguranje. Sve me nekako podsjeća na film koji imam snimljen na kazeti o Liongratu na Materhornu. Strmina se sve više smanjuje pa po policama dopenjavamo na zarezu u grebenu - Fuorcla Prievlusa. (3.100m) Odatle nam se otvara pogled i na drugu stranu planine. Terase Bellavista, ledenjaci Pers i Morterach. Do vrha Bernine ima još samo tisuću metara visinske razlike uspona po Biancogratu. Dvojica koji su penjali ispred nas odlažu opremu, vade termosice i zaliježu na sunčanu stranu stijenja.
- “ Malo odmora ? “ – pita ih Anđelko
- “ Da, a vi odmah dalje ? “ – uzvraćaju pitanjem
- “ Pa mi mislimo još danas probati spustiti se u dolinu ! “
Na naše riječi malko su kimnuli glavom lijevo, desno i zaželjeli nam sreću. Što bi to moglo značiti ?
Prvi cug u stjenovitom dijelu grebena vodi desno po širokoj polici pa iza ruba preko nekog prevjesnog detalja koji navodno ne bi smio imati ocjenu težu od III, no sa visinskim cipelama, ruksakom na leđima i trenjem od 30 metara užeta iza leđa cijela stvar mi baš i ne ide nekako jednostavno. U raskoraku pokušavam naći uporište za lijevu nogu kako bih izbjegao stajanje u prevjesu. No trenje užeta vuče me dolje. Spustim se, navučem si nešto užeta i pokušam ponovno. Ide! Pet metara iznad mene prvi je štand. Dozivam Anđelka, pa on dopenjava i kreće u svoju dužinu. Iza nas ostaju nove i nove dužine užeta i sve veća dubina. Odjednom, na najširem dijelu grebena ugledamo u krug složeno kamenje, zaravnato tlo za spavanje, čak i malu ogradicu od kamenja za kuhalo.
- “ Ma nek me vrag, ak ona dvojica koje smo vidli već u pet ujutro na Biancogratu stvarno nisu tu bivakirali ! “
Naizmjenice u lijepom i razglednom penjanju po vršnome dijelu grebena u nekoliko dužina užeta dosižemo kraj stjenovitog dijela te pred sobom ugledamo sam Biancograt.
- “ Ljestve koje vode u nebo ! “ – puno je puta ponovio Anđelko
Oduševljenju nije bilo kraja. Mjesecima smo sanjarili o usponu po ovoj bijeloj oštrici, po njezinim zaleđenim krijestama nastalim od silnih sjevernih vjetrova koji na nju nanose snjegove. Sa obiju strana, stijene se strmo obrušavaju sve do dna ledenjačkih krnica sa obiju strana grebena. Na vršnome dijelu vertikala dosiže i više od tisuću metara. Dereze pažljivo zahvaćaju prvu, vjerojetno najveću strminu. Tik uz stijenje potrebno je priječiti jednu dužinu užeta do same oštrice Biancograta. U dubini pod nogama, takovoj da je nezgodno i pogledati u nju, zijevaju otvorene ledenjačke pukotine. No noge polako, ali oprezno gaze već noćas utrtu stazicu, a dereze škripe po tvrdom zaleđenom snijegu, prema naprijed, prema suncu i nebu koje se nalazi iznad nas. Vjetar koji je u tom trenutku stigao iza naših leđa, kao da nam je donio i sjećanja na sve one dane koji su prošli, a u kojima smo se razgovarali o ovome trenutku. Kažu da je život poput veslanja u čamcu. Veslaš i ideš naprijed, a gledaš i vidiš samo ono što je bilo i što je iza tebe.
Napokon se uspinjemo po bijeloj oštrici. Kamera snima, a Anđelkov fotoaparat škljoca. Prebacujemo se čas na jednu, čas na drugu stranu vršnih krijesta, kako nas vodi uhodana stazica od dvojice ispred nas. Anđelku se taj dio posebno dopada. Mnogo više voli snijeg i led od penjanja u suhim stijenama. U tom dijelu napredujemo iznenađujuće brzo. Visina se već polako osjeća pa odmaramo po minutu nakon svakih tridesetak koraka. Sa svih strana okružuju nas ledenjaci. Od dna dubokih dolina se sve tamo do kristalnih vrhova koji samo što ne prijeđu 4. 000 metara. Napokon dopenjavamo do najviše točke bijelog dijela grebena. Piz Bianco - 3.995 metara. Do vrha Bernine dijeli nas još samo impozantni nazubljeni stjenoviti greben. Još impoznatnija je dubina koja se nalazi ispod nas sa desne strane.
-“ Za pola sata, u 13,30 smo smo na vrhu ! “ – veselo dobacujem prijatelju !
Na kamenju vršnog grebena zastajemo i uzimamo si mali odmor. Odjednom odnekud dolijeću dvije kavke. U svakoj drugoj situaciji ove mi ptice djeluju kao savršeni dodatak ugođaju odmora, pa im dobacujem komadiće hrane dok sjedimo na nekom od vrhova. No sada me nekako više muči misao nisu li ove dvije gladne crne ptice obletjele par krugova nad našim glavama, sjele nedaleko od nas i čekale ishod penjanja po stjenovitom dijelu koji je pred nama? Krećemo odvažno i u taj zadnji dio. Već prvi metri grebena pokazuju nam da sa njim baš i neće ići tako lako kao što samo očekivali. Klinova i spitova za međuosiguranje nema, a većina kamenih blokova nestabilno je položena jedna na drugu. Ni u kom slučaju ne bih želio otići sa kojom kamenčurom na spodnji dio ledenjačke krnice, pa oko onih stabilnijih vješamo zamke i ubacujemo komplete. Teškoće na grebenu ne prelaze ni dvojku, no cijela stvar izgleda toliko klimavo i nesigurno, pogotovu kad se mora penjati u derezama i visinskim cipelama. Većinu blokova obilazimo uglavnom sa lijeve strane pošto nam tisuću metarska vertikala sa druge strane grebena ulijeva više strahopoštovanja od njene desne susjede koja je ipak nešto blaže nagnuta.
- “ No dobro, ide malo sporije ali oko 14,30 smo sigurno gore ! “ – razrađujem novu procjenu situacije
Na zadnjem stupu pred zarezom potrebno je i nekoliko puta absailati. Srećom, za tu svrhu već je netko priredio štandove sa zamkama i ovećim karikama na njima. Svakog puta kad se spuštamo, absailiramo, potrebno se razvezati, povući uže, ponovno navezati, izraditi novi štand…Vrijeme polako, ali neusmiljeno otkucava svoje minute i sate.
- “ Užas, pa valjda smo oko 15,30 na vrhu ! “ – nova je procjena vremenske situacije u koju ovaj puta ni sam baš ne vjerujem.
Napokon priječimo još nekoliko manjih stupića na grebenu i spustimo se užetom u zadnju zarezu pred grebenom koji se vuče na sam vrh.
- “ E, sad još svaki jedan cug pa smo gore ! “ – ne znam da li da se veselim ili da ponovno sumnjam u svoju procjenu.
Nakon prvog cuga koji je povukao Anđelko odozgo dolazi odgovor :
- “ Imamo mi još svaki po bar dva cuga ! “
- “ Ajoj, znači - tek smo oko 16,00 na vrhu ! “
Ni prijatelj ni ja ne znamo si objasniti kako se taj završni dio mogao toliko razvući. Znamo samo da smo cijelu stvar željeli odraditi polako i sigurno, a to onda košta i vremena. Prije tri sata sjedili smo na početku ovog, zadnjeg, stjenovitog dijela i gledali uski greben kako se valovito uzdiže sve do samog vrha Bernine. Linija koja kao da se željela propesti još više nego li joj dopušta sklad ovozemaljskog stijenja. Da, taj zadnji dio dobro nam je pokazao kako nadohvat cilju, nadohvat samome nebu iznad nas, s visokim ponosom u vlastite sposobnosti i ideale, ipak smo još uvijek zapravo samo mali, ranjivi i obični ljudi kojima je zbog ljubavi i velikih želja visoki sklad ovozemaljskih stijenja i ovaj puta samo milostno dozvolio prolaz.
Vrh Bernine! Da li se uopće može reći da se radi o vrhu, kada oprezno hodamo navezani po uskome grebenu, između nestabilnog stijenja ispunjenog sad već pomalo i mokrim snijegom. Ni ruksak ne mogu sa sigurnošću skinuti, a da ga ne osiguram kompletom za sebe. Iznad nas odjednom začujemo šum vjetra. Na samo nekoliko metara iznad naših glava tišinu neba zaparala su krila bijele jedrilice. Anđelko upisuje naša imena u upisnu knjigu. Novi zvuk ovog puta para zrak. Helikopter spasilačke sužbe, dva puta zaokruži iznad vrha i naših glava pa dok se uvjeri da je sve u redu naglim okretom spusti se prema dolini. Mnogo vremena za odmor nemamo. Gledamo liniju Spalatgrata po kojem se moramo spustiti.
