Po ravnom dijelu grebena silazimo prema dolje koliko je to moguće brže i dolazimo do prvih stjenovitih pasaža. Preumorni smo za otpenjavanje dvojki pa se radije odlučimo za nekoliko spustova po užetu. U dubini pod nama već opažamo maleni dom Marco e Rossa. Vrijeme ponovno uzima svoje. Složi štand, provuci uže, baci dole, odveži se, povuci uže, ponovno se naveži… Svaku stvar već pomalo radimo sa umorom pa je zato potreban daleko veći oprez. Konačno smo na gornjem dijelu ledenjaka koji se spušta sve do doma Riff. Marco e Rosa na 3.597 m . Silazimo ravno prema domu, no snijeg je već toliko omekšao da stalno moramo udarati cepinom u dereze kako bi izbacili skije iz njih.
- “ Ajjjaoj ! - ispustim očajničko jadan uzvik.
- “ Što je ? “ – pita prijatelj
- “ Ma tolko sam već umoran da sam se lupil po nogi a ne po derezi ! “
Svega par minuta kasnije začujem i Anđelkov Ajojoj ! I on je cepinom umjesto dereze pronašao potkoljenicu. Nešto niže potrebno je preskočiti nekoliko manjih pukotina, a mekoća snijega daje nam do znanja da i tu treba biti oprezan. Anđelko odmjeri oprezno dužinu skoka, odskoči, doskoči i otklizne po stražnjici koji metar niže. Ne mogu da se ne smijem. Ne prijateljevom padu već našem umoru i našem planu da u jednom danu siđemo ne samo do doma Marco e Rosa, već i do doline koja će ovaj puta ostati samo daleka neostvariva želja.
Mnogim ljudima ne može se objasniti čemu ta muka, čemu taj znoj, a još manje kakove ljepote ima u kamenu, ledu i hladnoći. No svaki čovjek doživljava svijet oko sebe na svoj individualan način. Mučenje samog sebe nije ono što želimo. Svakako da se izvan ustaljenih granica ljudskog svijeta svakodnevice čovjek mora malko pomučiti da nešto dosegne, ali to je onda sastavni dio ljepote koja sačinjava cjelinu uspona. Nema smisla baviti se sličnim stvarima, ako u tome ne uživamo. U takvim trenucima kada se tijelo i psiha bore za povećanje i pronalaženje novih životnih snaga upravo leži jedan veliki smisao i bit alpinizma. Ako sam mogao tamo gore, moći ću više i u dolini, kod kuće, na poslu. Emocije koje pri tome nastaju od velikog su značenja za oblikovanje naše psihe. One nam i kasnije u svakodnevnom životu daju impulse, dirigiraju načinima prihvaćanja samog sebe, svijeta i okoline.
Napokon, Marco e Rosa. Malen i simpatičan dom na rubu visoke stijene. Do njega se proteže ledenjak koji se spušta sa vrhova Bernine. Duboko pod njim nalazi se drugi ledenjak Scerscen superior, a pod njime njegov niži brat Scerscen inferior. Malena kućica na 3.597 metara izgleda gotovo izgubljena u tom carstvu leda i stijenja. Kako smo i mi izgubljeni u vremenu potpuno zaboravili nazvati i pokušati rezervirati noćenje, bojimo se odgovora koji će doći iz usta crnomaljastog simpatičnog talijana koji sam samcat vodi maleni dom.
- “ Ma tu još nitko nije spavao vani, već ćemo nešto napraviti ! “ – odgovor je simpatičnog domara. Skidamo svu opremu sa sebe kako bi malo osjetili olakšanje . Dereze, pojasevi, hardver po pojasevima, cepini…Domar se vraća i pokazuje nam dva ležaja neposredno kraj vrata u malome aluminijskom dodatku uz dom. Bolje išta nego ništa ! Možda će biti malo hladno, ali kad navučemo sve termo duge gaće, fliseve, jakne, pokrijemo se sa dvije deke? Pa još i sva toplina od 12 pari čarapa u tom malom prostoru!
Budim se. Pogledam na sat. Uh, pa već su četiri sata. Baš sam lepo potegel u cugu, velilm Anđelku koji me nekako čudno gleda. Boli ga rame i ne može spavati. Kako mi je već pomalo vruće skidam gornji flis i pokrivam se da još malo odrijemam. Nakon nekog vremena opet pogledam na sat, a kad ono pokazuje 02, 20 . Pa zar vrijeme ide nazad? Anđelko opet ne spava, boli ga rame.
- “ Pa zar nije bilo prije četiri sata, kad sam se probudil ? – pitam ga
- “ Ne neg je bilo 12,20 , a ti si malo pobrkal kazaljke! – javlja se i malo smješka na licu kojeg još uvijek boli rame.
Tu i tamo potegnemo iz termosice vodu koju smo natankali navečer na bačvi iza doma. Mjehur mi je već dosta dugo trpio, a neda mi se obući i izaći van na –10 °C na pišanje. No ako trpiš ne možeš drijemati. Već nakon par koraka iza naše aluminijske kockice uviđam da se do WC-a i vode neće moći doći u domskim natikačama. Snijeg je previše strm i zamrznut, a ne bi se volio otkliznuti kojih 600 metara naniže do ledenjaka Scerscen superiora. Stoga odlazim u skladište ruksaka, cipela, svijetlim sa čeonom svijetiljkom i pokušavam onako pospan navući svoje visinske cipele.
Oko pet sati, većina ranoranioca ustala je i u maloj prostoriji doma u kojoj se nalaze kuhinja, blagovaona i zajednička spavaona, poprilična je gužva. Kako nam se danas posebno ne žuri, čekamo. Gledamo kako mjesec sa zvijezdama zalazi za okolne srebrne vrhove, a njihova velika sestra budi se i proviruje sa suprotne strane. Za doručak dobivamo za mene pravo iznenađenje. Moju dječju radost ! Bijelu kavu, kruh sa putrom i pekmeze. Upravo ono što godinama jedem ujutro i što me savršeno vraća u neopisivo dobro raspoloženje. Kad domar vidi kako uživam u jutarnjoj bijeloj kavi, natoči mi još jednu šalicu. Bravo, majstore! Tebe i tvoje drvene cokule dugo neću zaboraviti. Neka se sakriju one babe iz Tschiervahute !
Dereze škripe po tvrdom zaleđenom snijegu. Pred nama su terase Bellavista. Visoki lijepi labirint ledenjačkih pukotina, seraka i tirkizno modrih odsjaja sunčevih zraka u dubini leda.
- “ Znaš, ni na Mont Blancu nisam prolazio preko ovakovih prelijepih seraka i pukotina. “ – prepun oduševljenja izjavjuje Anđelko.
- “ Da, jučer smo imali penjački dan, a danas onaj za uživanje. “ – dodajem.
- “ Zamisli samo da smo se jučer navečer ipak zaputili po onom razmekšanom snijegu preko ovih pukotina? “
- “ Isuse bože nemoj mi to ni spominjati. “
Jutros imamo savršeno modro nebo, tvrd zaleđen snijeg po kojem daleko odjekuju udarci dereza i cepina. Imamo i odsjaj sunčevih zraka u bijelom ledu nepregledne površine, tirkizno zelene i modre boje u presjecima zaleđenih divova koji se opasno naginju na sve strane oko nas. Na prevjesnim stranama nekih od njih nalazi se niz ledenih siga koje su nastale jučerašnjim topljenjem snijega i smrzavanjem u noćnim satima kad su za vrijeme našeg sna temperature padale i do – 10 °C . Tu i tamo pokoji smrznuti ledeni mostić koji još uvijek savršeno drži iznad svoje duboke i tamnoplave pukotine. Iza naših leđa uzdiže se vitka granitna stijena, obasjana jutarnjim suncem koja djeluje kao savršena piramida. Oštrija i od samog Matterhorna. Sa svih strana sunčevi zraci obasjavaju velikane odjevene u njihove tisućugodišnje ledene plašteve. Bili su to tisuću godina prije nas, a ostati će i kad nas ne bude. Oni ne mare ni za pobjede ni za poraze malih običnih smrtnika koji su se usudili zaputiti u njihova tisućljećima zamrznuta carstva. Promatram dvojicu iza nas. Djeluju kao dvije točkice na gornjem rubu ogromnog trideset metarskog seraka. Mi smo očito samo mali i neugledni prolaznici koji u ovom trenutku pokušavamo otrgnuti nešto lijepog, neobičnog za naše duše i pokušati spremiti to u najmanjim djelićima naših stanica pamćenja za dane kad nas ponovno zahvati užurbani tempo svakodnevice. Upravo zato od velike je važnosti tko je u takovim trenucima kraj tebe. Da li je i njegov intenzitet osjećanja isti? Da li sa njime možeš to podijeliti, da li on to može razumjeti, da bi se mogao zahvaliti sreći što netko takav postoji i što je u ovim trenucima kraj tebe.
Skrećemo sa već dobro vidljive prtine nešto niže, na manju zaravan kako bi uhvatili mjesto za dobru fotografiju. Portret nas dvojice sa damom. U prvom planu snijeg, uže i naši ruksaci, zatim nas dvoje kako se rukujemo, a u pozadini ona – Bernina.
Skrećemo niže prema grebenu Fortezza. Na stijenju grebena odlažemo ruksake i na lica nanosimo novi sloj zaštitne kreme.
- “ To je prava stvar ! Tri se dana opće ne umivaš, jer je voda zamrznuta, samo nanosiš na sloj znoja novi sloj kreme, na njega opet napuštaš novi sloj znoja, pa opet kreme … “ – izjavljujem prepun oduševljenja pošto sam ponovno shvatio kako ljudi zapravo mogu biti zadovoljni i sa malim stvarima.
Do nas iz stijenja Fortezze dopenjava nekoliko naveza. Pozdravljamo se i Anđelko započinje mali razgovor. E sad je pravi trenutak da pokažemo kakvi smo frajeri i da se pohvalimo onim što smo jučer obavili. Pričamo kako smo ustali u 03,00sata, ispenjali Biancograt i stigli do doma Marco e Rosa u 19,00 sati. No umjesto široko raširenih očiju našeg sugovornika do naših očiju dolazi njegov smijeh. Pa on penje Biancograt za 6 sati, sa Maco e Rosa oko 7 do 8 sati ! Jednom je čak sa dva klijenta ispenjo čitavu stvar do vrha Bernine za četiri i pol sata ! Sad se vidi tko je zapravo frajer ! Jedino nam nije jasno što je tim ljudima koji su sa njim ispenjali cijelu stvar za 4 i pol sata trebao gorski vodič? No, tješi nas misao kako smo mi samo zapravo rijetki gosti u takovim visinama, a on kao gorski vodič poznaje i snalazi se na Bernini baš kao i ja u svakoj tabli vinograda, svakoj sorti grožđa na poslu.
Po stijenju Fortezze malo otpenjavamo, a zatim se nekoliko puta spuštamo po užetu na donji dio ledenjaka Pers. Snijeg je već dobrano omekšao pa više ne stavljamo dereze na noge već poput “Hermana Meyera“ otskijavamo u plastičnjacima niz strminu ledenjaka. Na njegovom spodnjem dijelu dočekuje nas niz ledenjačkih pukotina. Sunce nesmiljeno otapa tvrdi zaleđeni firn i pretvara ga u tekućinu koja u bezbroj potočića otječe u manje i veće pukotine na ledenjaku. Neke od njih zaobilazimo, neke preskačemo. Ne mogu, a da ne stojim u raskoraku preko nekih od njih te kamerom snimam tirkizno zelenu modrinu leda u njihovim dubinama. Na površini ledenjaka sve više je kamenja koje je ledenjak istrgao planini tko zna kad i tko zna gdje. Priječimo ledenjak prema njegovoj istočnoj moreni. Stazica u moreni i preko livada koja je izdaleka jasno vidljiva vodi prema Riff. Diavolezza. No taj dom nas danas ne zanima već samo kako da što brže siđemo do dna doline, stazice na njenom kraju, auta, potočića krajnjega, našeg kuhala, šatora… Zato još na ledenjaku skrećemo lijevo u nadi da ćemo naći prečicu prema dolini. Na rubu morene ledenjaka Pers zastajemo i uzimamo mali odmor. Sunčeve zrake su ipak prodrle i preko nekoliko slojeva znoja i kreme sa faktorom 30. Maži ponovno. Novi sloj bijele kreme na sloj starog znoja. Ah, gdje je taj auto, potočić, sapun i brijaći aparatić? Svu užad, pojaseve i ostalu opremu vjerno spremamo u ruksake :
- “ Od sad smo samo obični turisti s velikim ruksacima! “ – ne znam da li da se radujem ili da žalujem što je ovim krasotama došao kraj.
Uspinjem se na obrastao rub stare morene i tražim stazicu koja bi morala voditi od doma Diavolezze do restorana Morterach. Ogromni kameni “ možici “ i par starih konzervi daju mi naslutiti da smo na pravom putu. No stazice nigdje. Pokušavamo izvesti prečenje po travnatim policama, ali naša livada sve više poprima vertikalni oblik.
- “ Ništ, tu izgleda nema stazice ! “ – obostarni je zaključak. Po travnatim policama pokušavamo sići ponovno do spodnjeg dijela ledenjaka Morterach. Na pojedinim mjestima zbog ugažene travice čini nam se kao da netko ovuda redovito prolazi.
- “Čuj, ak tu šeću divokoze i svizci onda idemo i mi !“ – odlučni smo u našoj namjeri da se spustimo ponovno na ledenjak usprkos sad već dobro nateklim nogama i žuljevima na njima. U dubini ispod nas na ledenjaku se nalaze grupe turista sa vodičima koje dolaze vlakom do Morteracha pa onda šeću po spodnjem, ravnom dijelu zaleđenog velikana koji se slijeva sa vrhova Bernine. Na samome rubu, oko pedesetak metara iznad ledenjaka prestaju travnate police i dočekuje nas strmo, gotovo okomito kameno stijenje koje je ledenjak tisućljećima brusio klizeći u dolinu.
- “ Ja se ne vraćam gore da me ubiješ! “ – ustrajan sam u svojoj namjeri
- “ A da si složimo negdje oko većeg kamena zamku i abseilriamo dva puta dole? “ u Anđelkovoj se glavi javlja nova ideja.
- “ Ne bi rado ovdje ostavio zamke, ali bolje i to ! Samo daj nađi jedan jako siguran i stabilan kamen.
- “ Evo, ga ! I to već sa zamkom! “ – dovikuje prijatelj.
S obzirom da divokoze ne znaju abseilirati, a isto tako ni svizci, očito je da oni kameni “ možici “, konzerve i papirići na stazi pa utabana travica, kao i ova zamka na kraju za spust po užetu do ledenjaka nisu ovdje slučajno. Nismo dakle jedini koji su ovuda lutali! Iz ruksaka ponovno vadimo pojaseve, uže, osimce i na očigled uspaničenih turista ispod nas ( “majko mila pa što ovi rade “) spuštamo se na rub ledenjaka.
Po tvrdom firnu, silazimo niz zadnji dio ledenjačkog jezika. Strmine više nema pa ni dereze ne stavljamo na noge. Ako su mogli oni turisti u patikama možemo i mi u našim zimskim šolcima. Samo što oni nemaju žuljeve. Ali nemaju ni Berninu ni Biancograt ! Na kraju ledenjačkog jezika je mala zaravan na kojoj počinje stazica. Ispod vrha jezika zaleđenog Morteracha nalazi se velika rana, jama, otvor visok oko petnaestak metara iz kojeg istječe hladna, mutna ledenjačka rijeka. Svi oni maleni potočići koji su se otapali u gornjim slojevima ledenjaka i otjecali svaki u svoju tirkizno zelenu pukotinu sada sliveni u jednoj hladnoj i mutnoj vodi izlaze ovdje na površinu.
Na stazici koja vodi prema našem premilom Teriosu nalazi se niz tabli koje nas žalosno potsjećaju do kojeg se mjesta koje godine nalazio rub ledenjačkog jezika. Godine kad sam rođen, 1960. Ledenjak je bio na moju žalost duži za više od kilometar.
- “ Anđelko, znaš, razmišljam kak ja tu više unuke ne bum mogel voditi po tom ledenjaku! Ne bu ga više! “
- “ Da, jako žalosna stvar, ali ljudi i priroda stalno rade svoje! “
Sa naše lijeve strane, nalazi se manje penjalište.
- “ Ah, da su mi sad penjačice, pa da malo razgibam žuljeve na nogama“ – dobacuje Anđelko!
Napokon, stižemo na malu željezničku stanicu sa koje smo prije dva dana krenuli. Od nje nas asfaltni putić vodi prema Teriosu koji već dva dana stoji parkiran na mjestu na kojem piše : Max 12 sati ! Ruksaci se odbacuju već na prilazu potočiću, a zamislite koje olakšanje se javlja na licima kad se skinu čarape i noge ubace u hladnu vodu. Pa kad sa lica ispereš ona četiri sloja kreme sa faktorom 30 i onih šest slojeva znoja, pa one mirise koji su se nahvatali na sve to od spavanja na jastucima u skupnim spavaonicama. Kreme za brijanje mažu se po licu, a staklo auta i visinske naočale postaju savršena ogledala za brijanje. Benzinsko kuhalo ponovno ispušta svoj glasan šum, na njemu se prvo kuha Švicarska Knor juha, pa onda i tjestenina sa goveđim gulašom. Kuha se i čaj za noć. Mislim da ne treba napomenuti kako smo ovu noć u šatoru odspavali onako kako treba! Da, nekada je čovjeku zaista potrebno jako malo da bude sretan! A to spoznaš samo onda kad se na kratko vrijeme udaljiš iz užurbane i nervozne svakodnevice, koja je nažalost postala naša jedina stvarnost. Tada doživljaji slični ovima djeluju više kao priče iz svijeta bajki. Većina ljudi želi podvige, rezultate, izraziti i mjeriti sa brojkama i riječima. Ali postoje stvari koje se ne mogu mjeriti. Stvari koje ostaju pohranjene duboko u ljudskoj duši, stvari i događaji vezani uz duboko urezane emocije.
Sretan je čovjek kada pronađe nekog kraj sebe tko također spoznaje da je dužnost i obaveza ljudi da traže nove oblike ljepote, jer ona odražava onu energiju od koje stižu impulsi za intenzivniji i ljepši način života. Zato mi je bilo posebno drago kada je nakon par dana stigao iz Graca stigao mail.
“ Kaj se ture tice, meni je to najljepsa tura do sada v Alpama. Zapravo estetski gledano najljepsa uopce. Istovremeno i najinteresantnija i najteza. Jedno veliko iskustvo koje sigurno ne budem nikad zaboravil. Kaj se slaganja tice, tesko mi je vjerovati da bi se uopce i mogli bolje slagati neg se jesmo. To cijenim tim vise jer, kak znas, imam i losih iskustva. Mislim da smo izvrsno funkcionirali i nadopunjavali se, a o zezanju i dobrom raspolozenju da i ne govorim. Vidim da su nam interesi tolko slicni da nije ni cudno da se tak dobro slazemo. Znam da si prijatelji to ne moraju reci, ali ja ti se svejedno hocu zahvaliti na drustvu jer znam da tu turu ne bi ionak mogao napraviti s nikim drugim. Pogotovo ne na tak dobar i zabavan nacin. “
Narednog dana odvezli smo se Teriosom u podnožje Ortlera, ali to je već druga priča.
