Decembar je 2001. Sjedim za kompjuterom i izlistavam linkove sa Ortlerom i Berninom. Tražim fotografije, opise tura, domove, karte uspona. Već prve fotke skinute sa interneta oduzele su mi dah.
Bernina. Bijela piramida izdiže se na kraju duboko usiječene doline. Sa bijelih, kristalnih, vrhova slijevaju ledenjaci. Sa obiju strana njihovih morena zelene se prekrasne alpske livade. Poput svjetlucave oštrice noža, iznad livada i morena, iznad tamnih stijena, prema vrhu se uzdiže Biancograt - Bijeli greben. Ljestve koje vode u nebo! Sa obiju strana strme tisuću metarne stijene. Tiho prijateljstvo neba, kamena i leda visoko iznad zelenih dubina. Triju vrsta materija. Njihova duša su ljudi koji se uspinju po tom skladu te ulaze u metaforičke odnose sa tim zaleđenim carstvom. Oduševljenje nad otvorenim fotografijama sa interneta, postepeno sve više i više prerasta u težnju, u novu neostvarenu želju. Želju u kojoj se isprepliće nebrojeno poriva koji nadolaze čas jedni, čas drugi. Želja po putovanju u nove krajeve, želja po otkrivanju nečeg novog, želje po novim estetskim doživljajima vezanim uz produhovljenje sve žive i nežive prirode na toj planini, želja za novim snimanjem, želja za novim lijepim druženjem s prijateljem… razvijati poštovanje prema prirodi, prema drugome i prema samome sebi.
Sastavili smo tabelu troškova, tabelu potrebnog inventara, orijentacijski plan, sažetke prijevoda i opisa onih koji su već bili gore.Tabele su elektronski impulsi prenašali iz Graca u Čakovec i obrnuto, a na svakoj je tabeli svakog puta bilo nešto dopisano. Polako je otpočelo i pakiranje, a kao prvi mogući datum određen je bio 12. 07. Kako se bližio taj datum adrenalin je polako rastao. Na E- mailima sve češće su se nalazile i ovakove stvari :
“ Ja ne morem više tako, ja ne morem bez nje, (Bernine)
ja se znojan noću budim, ja već sanjam tam to sve.
Ništ ne spim i ništ ne jidem, jedva čekam da tam odidem! “
Zatim i slijedeće :
“ Mislim da sad praktički imamo riješenu većinu stvari. Sad se još treba usredotočiti na sitnice (pogotovo oprema), provjeriti da li sve imamo, razjasniti ako je nekaj nejasno...i to bi bilo to u teoriji. Onda preostaje samo "praktični ispit". Jer tamo nema ni slučajno - da netko "padne"!
Nakon mjeseci pripremanja, skupljanja podataka, pakiranja opreme, napokon smo se našli na putu. No ne zadugo. Zbog praznog rezervoara morali smo čekati pola sata na Woertherseeu da se otvori benzinska pumpa. Moj Terios napokon ubire kilometre po već poznatoj cesti. Eto, tu smo skretali za Hochalmspitze, tu za Kalls po Glocknerom, odavde, sa lijeve strane vraćali smo se iz Dolomita, a sad idemo još dalje. Prema novim veličanstvenim, tamnim, zidovima pokrivenim bjelinom, duboko usađenim u tijelo majke Zemlje, pod klupkom nebesne modrine u zagonetnoj tišini prostora. Ujedinjenje Europe i njene nove valute najbolje se osjeća na prelasku granice. Skinute rampe, prazne granične prostorije, čak ni o cvijeću na bivšem graničnom prijelazu nitko ne vodi brigu. Granice kao da više i nema. Bolzano. Litice i strmine oko nas prepune su nasada vinograda. Posebno nas oduševljavaju oni koji su smješteni na naizgled nepristupačnim zaravnima iznad strmih litica do kojih i ne znamo kako bi se stiglo.
- “ Zamislli, sretneš tipa s penjačicama, užetom i motornom špricom na leđima i pitaš ga. A kud vi ? “
- “ V gorice, špricat, a vi ? “
Strme litice postepeno sve se više i više pretvaraju u blage padine. Isto tako, vinogradi uzmiču i svoja mjesta prepuštaju nepreglednim nasadima jabuka. Po mnogima najljepši i najveći voćarski kraj u Europi. Tamo negdje iza nepreglednih nasada jabuka, iza zelenih valovitih pašnjaka na obroncima planina uzdižu se zaleđeni velikani Hochwilde i Weisskugel. Prelazimo Švicarsku granicu. Carinici su ljubazni, pitaju nas kamo idemo, kako ćemo dugo ostati. Kao što su vinogradi ustuknuli pred nasadima voćnjaka, sada voćnjaci prepuštaju mjesto visokim pašnjacima za otkos sijena. Dok su Italijani navodnjavali svoja stabla jabuka za pravilan razvoj plodova i željenu krupnoću, Švicarci natapaju kišenjem svoje livade sve do 2.500 metara visine. Voćarstvo zamjenjuju tov goveda i mljekarska proizvodnja. Na pašnjacima pasu mliječne krave. Bijele, smeđe, šarene. Samo one ljubičaste sa omota čokolade nema nigdje. Put nas vodi prema St. Moritzu, Pontresini. Odjednom pred nama u daljini iznad modrog neba zabljesnu u odsjaju sunčevih zraka prvi ledeni velikani. Stoje oni tako od davinina i promatraju svijet pod sobom. Sunce, vjetar igrali su se na njihovim liticama još davno prije nego li je pod njih stigao čovjek čije je uho moglo slušati vjetar i oko gledati odsjaj sunca. Danju je sunce obasjavalo i pomalo topilo nagomilane snježne naslage, a noću je mjesečina hladnoćom obasjavala i pokušavala mrazevima popraviti ono što je njena danja sestra u svojoj igri otopila. Onda smo došli mi. Počeli graditi materijalne stvari, rušiti duhovni svijet planine i taj svijet postepeno prilagođavati sebi. Svojim potrebama. Zar nije ironično da se sada nakon toliko vremena naše potrebe ponovno sastoje u onim osnovnim elementima komunikacije sa samo osnovnim silama i materijama prirode? Snijegom, kamenom, suncem i vjetrom !
Nad Pontresinom neprestano kruži crveni helikopter. Ne znamo da li se radi o opskrbi visokih domova ili o spasilačkoj akciji na nekim od tih velikana. Skrećemo za turističko mjesto Morterach gdje namjeravamo ostaviti mog Teriosa, vlakom otići natrag do Pontresine. Na taj bi način narednog dana, kad se spustimo sa Bernine bili kod auta, šatora, hrane, odmora. Parkiramo auto na idiličnom mjestu kraj potočića gdje stoji oznaka da je dozvoljeno parkiranje maksimalno 12 sati. Nadamo se daće to važiti za cijeli naredni dan. Morterach je zapravo samo jedna mala željeznička stanica sa restoranom iz kojeg se laganim hodom može stići za pola sata do ledenjačkog jezika istoimenog ledenjaka koji se slijeva u dolinu i iz čijeg otvora istječe tirkizno zelena mutna hladna ledenjačka rijeka. Kraj restorana je uređen lijep alpski vrt u kojem se nalaze alpski makovi najrazličitijih nijansi. Od žutih, preko narančastih sve do tamno crvenih nijansi. Rododendroni, runolisti, kamnokrasi ili sempervirumi žutih, roznih i crevnih boja. Plave gencijane, stjenovite zvočice i ostalo alpsko cvijeće. U restoranu mijenjamo Eure za Švicarske franke, kupujemo karte za vlak na automatu. Mobitelom nazivamo brojeve Tschiervahutte koje smo pokupili sa Interneta kako bi rezervirali smještaj za večeras. Automat na liniji stalno odgovara kako se sa te mreže ne može birati navedeni broj. Pokušavamo sa fiksne mreže u restoranu. Broj dobijamo, ali čovijek ljubazno odgovara da on više ne radi u domu te da je sad novi broj, ali on ga ne zna.
Ostaje nam samo da čekamo svoj vlak i nadamo se kako ponedjeljkom neće biti gužve u domu. Minute prolaze, a vlaka još nema. Već je prošlo deset minuta otkako je morao stići :
-“ Pa dobro zar i u Švicarskoj vlakovi kase ? “ – pitam se naglas.
-“ Izgleda da vlakovođa nema švicarski sat ! “ – primijećuje Anđelko.
Sa desetak minuta zakašnjenja ipak stiže i točan švicarski vlak. Karte nam nitko ne gleda, sve je pitanje savjesti, kupio si je ili ne ! U Pontresini silazimo sa vlaka, preko puta stanice opažamo žutu smjerokaznu tablu sa natpisima . Vall Rosseg - Tschiervahutte ! Eto, početak naše, do sad najjače ture!
