HOCHGALL - treći dio

         Anđelko razgovara sa Ksenijom, koja je izgleda u u šoku. Misli da ima slomljen gležanj. Lice joj je crveno, izgleda da je dobro strugala njime po snijegu. Ostala je bez naočala. Tek tada opažam da zapravo ni  ja nemam naočale, a isto tako ni kameru. Od nje je ostalo samo remen i dio za koji je on zakačen. No, sad još i to. Lakše bi podnio neku ogrebotinu ili modricu, ali baš da cijeli zađem iz ovoga, a bez kamere i naočala? Da li je to zapravo sreća ili nesreća? Anđelko veli da je dobro, ima ogrebotinu na čelu, njegov je fotoaparat ostao cijeli iako je visio isto kao i moja kamera oko vrata. No ostao je bez jedne bajle. Ksenija je također izgubila svoj cepin.

Trojka koja se spuštala, kao i dvojica koji su bili tek na ulazu u žlijeb dolaze do nas.

“ Jeste li čitavi?” – viču.

“ Jesmo, ali izgleda da kolegica ima slomljenu nogu!” – odgovara Anđelko.

“ Znate da onu pravu lavinu koja vas je pokupila niste u biti niti vidjeli. Skinula vas je ona manja prva, a poklopila i dovde donijela jedna ogromna dok ste već klizili po žlijebu.

Ksenija ne može nikako ustati,  zima joj je i Anđelko misli da pada u dublji šok. Dečki vade aluminijske folije, te s njima pokrivaju Kseniju da je zaštite od hladnoće. Mi smo svoje bivak vreće ostavili dolje, u ruksacima u kojima smo ostavili naizgledni višak opreme kako bi bili lakši i brži. Sada se to pokazalo kao greška. Dobro da su bar ovi dečki ovdje. Do nas dolaze još druga dvojica. Čude se kako smo zapravo tako dobro prošli. Ksenijino stanje govori da ona ne može više ovako izdržati. Jedan od naših noćnih susjeda sada odmah zove svojim mobitelom službu spašavanja i dobiva helikopter. Čekamo. Za to vrijeme na laganoj kosini nogama gazimo i utvrđujemo snijeg kako bi izradili mali plato na koji bi mogao pristati helikopter, dok Anđelko grije i održava Kseniju razgovorima. Lice joj polako natiče, stvarno je njime dobro strugala po snijegu. Iz doline se uskoro začuje zvuk helikoptera. Jak vjetar koji izazivaju krila hladi nas kao da smo usred snježne mećave. Anđelko oblači Kseniji još i svoju jaknu. Dvoje bolničara izlaze iz helikoptera i trče do Ksenije. Iz svojih torbi vade infuzije, injekciju i zbrinjavaju Kseniju. Helikopter uzlijeće i odleti do suprotnog brda. Lebdi u zraku nad njime sve dok bolničari ne jave da je Ksenija na nosilima i spremna za ukrcaj. Helikopter ponovno dolazi, Kseniju na nosilima ubacuju, zatvaraju se vrata i željezna ptica u polaganom letu kroz dolinu odlazi u pravcu Lienza. S nama ostaju samo nesređene misli i bojažljivi pogledi između Mene i Anđelka. Pozdravljamo se sa dečkima, zahvaljujemo im na pomoći i polako za njima krećemo u dolinu. Ostaje pitanje da li je ta lavina krenula sama od sebe zbog mokrog snijega i toplog dana ili su je pokrenula ona dvojica koja su vjerojatno nastavili na vrh Hochgalla? Kako bilo da bilo, duboko osjećam da mi je za jedno vrijeme dosta planina.

Spuštamo se, oprezno kako ne bi i na zadnjoj strmini ponovno pokrenuli ne daj bože još koju lavinu. Uzimamo ruksake i penjemo na sedlo. Sa sedla upućujemo zadnje poglede na žlijeb i snijegom pokrivenu dolinu u kojoj je smještena Barmer koča sa nesuđenom nam zimskom sobom. Silazimo. Bez naočala moram pažljivo silaziti. Dobro da oduvijek imam u autu stare rezevne. Silazimo po snijegu preko kojeg smo se sinoć u sumrak uspinjali, po granitnim stepenicama iznad livada, kroz rododendrone, ariše jele do potočića u dolini. U čistom potočiću se umivamo, skidamo znoj sa lica. No brigu za Kseniju i ovo što nam se desilo ne možemo oprati sa lica.

        U Lienzu posjećujemo Kseniju u bolnici.  Da, trebat će manja operacija zgloba gležnja i nekoliko šrafića u kost. Pa ako bude sve u redu može za tri dana doma, no svejedno mjesec dana ne smije opterećivati zglob. Odlazimo u grad, kupujemo Kseniji ono što joj treba za ta tri dana. Nakon posjeta bolnici potreban je i posjet policiji te ispunjavanje evidencija zbog leta helikoptera. Znam da su računi za ovakove letove pred nekoliko godina bili veliki. Sjedim na terasi pred policijskom zgradom i iščekujem što će Anđelko reći kad izađe.

“ Izgleda da neće biti većih problema, rekli su da se za to ne brinemo. Pitali su me kako se dogodilo, koju smo sve opremu imali, a na kraju su rekli da smo postupili potpuno u redu te da je to bila situacija koju se nije moglo izbjeći pošto je iznad nas, na grebenu bila još jedna snježna kosina koju nismo mogli vidjeti.” -objašnjava mi po izlasku iz policije.

“ Znaš, sve si mislim da li to nisu izazvala ona dvojica koju smo vidjeli ispred nas, a nastavili su prema vrhu? Mogli su biti točno tamo negdje kad je lavina krenula.” – nadodajem.

Umorni od svega, žalosni, iznenađeni, sa izgubljenom vjerom u sebe i planine vozimo se doma.

Planina, sama po sebi može na nas ostaviti raznolike utiske. Dobre ili loše.  O tome najčešće odlučujemo i za to posljedice snosimo sami. Ona može biti  negostoljubiva priroda koja nam nije naklonjena kada mi sami na to nismo spremni, a isto tako i nov čaroban svijet u kojem se osjećamo sretnima poput djeteta koje je dobilo novu igračku. Planini moramo sami, osobno, udahnuti dio nas samih, naših želja i sposobnosti kako bi nam  mogla vratiti istom mjerom. Dani prolaze, a ja svakog dana pomalo razmišljam o tome i sve sam više uvjeren da panina nije bila kriva. Krivi smo ipak bili mi. Po tako mokrome snijegu, toplome danu, usprkos kasnom datumu nismo smjeli ulaziti u taj žlijeb. Teško je odreći se vrha kad si za njega odvojio tri dana, kada je tako je lijep dan, a samo si dva sata od njega. I što tada? Nastaviti dalje, bolje paziti ili odustati? Ako smo mi krivi, da li bi ubuduće odustajanjem u sličnim situacijama mogli popraviti stvar i nastaviti uživati u planinama? Jer planina i vrijeme ne opraštaju greške. Kad kod kuće, nakon nekoliko dana razmišljanja o svemu  uzmeš vagu, pa na jednu stranu staviš sve što je tamo lijepo i zbog čega tamo i odlaziš, a na drugu stranu vage dvoje djece, suprugu, tek dovršenu kuću i kredite koji bi nekome ostali, pa i druge stvari koje te također povremeno čine sretnim, slikanje, bonsai, čini ti se da vaga dobro vuče na ovu drugu stranu. Planinarim 19 godina, penjem 10 godina. S obzirom na mojih 43 godina možda je vrijeme da se vratim opet na planinarenje. Tu i tamo malo se prošetati par put na godinu kad u proljeće cvatu krokusi, gencijane, runolisti i rododendroni ili u jesen kada zaplamte grane planinskih ariša, a maglice ispune doline ispod naših nogu. Ponekad prespavati u bivaku ili u vreći vani pod kamenom, na mjestu do kojeg su te vlastite noge tog dana donijele.

Stalno govoriš samome sebi da si sve poduzeo i da će ponovno biti sve u redu, a onda doleti nešto na što zapravo i nisi imao direktan utjecaj. Dugo će me mučiti misao je li na lavina krenula sama ili je bila pokrenuta od nekog na grebenu iznad nas. Dugo ću pamtiti onih nekoliko trenutaka kada sam bio pod lavinom, pod snijegom.

Koje smo greške napravili? Prekasno smo krenuli još iz Grazza. Znali smo da idemo tamo gdje nam je sve nepoznato. Kada smo u noći, u magli, pronašli oznaku za dom na križanju puteva, već dobar pogled na kartu koja je bila u ruksaku dao bi nam do znanja kako je koča smještena zapravo iznad tog mjesta. Noćili smo vani, neispavani krenuli na vrh od 3.500 metara. Snijeg tijekom cijele tople noći nije bio smrznut, a to nas je moglo navesti na pomisao da onda ni žlijeb nije siguran. Na ulasku u žlijeb opazili smo tragove od starih lavina. Krenuli smo kao treći navez iza dva naveza ispred nas. Ako su oni otišli u nesigurno nismo morali i mi. Na zaravni pod sedlom, ostavili smo ruksake i u njima prijeko potrebne bivak vreće i toplu odjeću kojima bi spriječili Ksenijno padanje u šok i gubitak topline da smo slučajno bili sami. Ako ne možeš sam nositi sve svoje stvari, onda je bolje da odustaneš i vratiš se. Znači - da za to nisi trenutno sposoban! Što bi bilo da se nismo mogli vratiti natrag na istu stranu?

Nije bila previsoka planina, već su bile previsoke naše želje. Volim planine, a istovremeno ih se bojim. Između tih dviju stvari često je potrebno dobro odvagnuti kako bi pronašli ravotežu.

HOCHGALL - drugi dio

Maglena zavjesa ponovno se diže i opažamo kako se na nebu stvaraju tamni oblaci koji sve više i više pokrivaju sve veći dio neba nad našim glavama. Padaju i prve kapi kiše. Strahujemo da ne bi morali ovu hladnu i maglenu noć provesti na kiši. Prvo malo zadrijemamo od umora, ali pošto se udobnost kamena ne može mjeriti sa udobnošću madraca uskoro se budimo. Prvi pogled u noćno nebo djeluje obećavajuće. Tamni, noćni, crni oblaci povukli su se i ustupili mjesto brojnim zvijezdama na nebu. Promatram ih u pauzama drijemanja. Pokrajina je sad već toliko svijetla da mi se čini kako ispred nas ponovno vidim neke siluete koje bi mogle nalikovati krovu doma, ali nakon toliko bezuspješnih pokušaja više ni ne pomišljam da izlazim iz bivak vreće prije svitanja. Povremeno mijenjam položaj kako bih omogućio ravnomjernu cirkulaciju za noge, no kako se više mičem u bivak vreći, sve više osjećam kondenziranu vlagu unutar nje. Najbolje je da se uopće ne mičem. Skidam kacigu sa glave koja mi je služila kao jastuk za naslanjanje na kamen pošto mi je već pomalo i vruće. Rukom zahvaćam snijeg kraj sebe i stavljam ga u usta. Sad mi već i ta bivakiranja izgledaju nekako normalno. Prvotnih strahova od noći na nepoznatom, u planini, više nema. Često se sve to svede na zanimljive doživljaje kojih se rado sjećam jer su pružili jedan novi osjećaj dodira čovjeka sa prirodom.

            Daleko na horizontu tanka crta nešto svjetlijeg neba daje nam na znanje da je zora tik pred nama. Prošla je još jedna noć koja će mi usprkos čudnim okolnostima i naizgled neudobnosti ipak ostati u dobrom sjećanju. Odjednom, ispred nas, kojih sedamdesetak metara, pojavljuju se svjetla nečijih čeonih svjetiljaka.

            “ Vidiš, dolaze iz onog pravca gdje sam ja sinoć još jednom htio provjeriti dom!”- izjavljuje Anđelko. Palimo i mi svoje svjetiljke kako bi i oni vidjeli nas. Kroz mir i tišinu planinske noći slušamo kako njihove cipele gaze po snijegu prema nama.

            “ Dobro jutro, od kud vi dolazite?” – pita Anđelko

            “ Tu, od doma, malo niže. Noćili smo u zimskoj sobi. A vi ste bivakirali?“

            “ Da, došli smo prekasno, pa u magli nismo mogli naći tu jeb…koču!”

            “ Pa tu je ispred vas kojih 70 metara!”

Na te riječi dvostruko sam se trgnuo. Ne samo zato što smo ponovno proveli noć u neposrednoj blizini doma koji smo tražili, već i stoga što je bilo nemoguće da nas ovo troje ljudi sinoć onda nije čulo kako razgovaramo, palimo i gasimo svoje svjetiljke. Znamo da zimska soba ima mjesta samo za četvoricu. Da li je to bio razlog što su u tišini odslušali našu potragu za domom? Uzimam svoje stvari i krećem u naznačenom smjeru. Već nakon desetak metara nazirem obrise doma. Za menom polako kreću Anđelko i Ksenija. Na velikoj granitnoj terasi odlažemo ruksake. Nekoliko metara iznad terase, iz male cjevčice ističe snježnica. Tekuća voda. Anđelko pali kuhalo. Prvo će se skuhati topli čaj, a zatim i juhica koju ćemo prvo popiti pa onda odlučiti kuda i kako dalje. Zimska soba nalazi se nešto više, kojih dvadesetak metara iznad. Vrlo je mala i u unutrašnjosti su postavljena svega tri kreveta na kat, dok je četvrtom članu zimske sobe omogućeno jedino noćenje na podu. U njoj se nalazi sve što je potrebno da se udobno provede noć, pa čak i koji cijeli dan. Drva za ložiti, peć, posuđe, svijeće, deke. Sa vrata zimske sobe jasno se vidi mjesto na kojem smo proveli noć. Da li su oni ljudi zaista toliko čvrsto spavali da nas nisu ni čuli ni vidjeli ili su se prikrili u namjeri da mala zimska soba ostane samo za njih? Pogled na jutarnjim suncem obasjano zasnježeno dno dolinice ispod doma otkriva mi još jednu smiješnu situaciju. Gledajući naše tragove od protekle noći očito je kako smo prošli pokraj Barmerhutte dva puta. Prvi puta na stotinjak metara, drugi puta na kojih pedesetak metara. Oba puta u magli kroz koju nije bilo moguće vidjeti više od desetak metara. Da smo na sedlo stigli samo petnaest minuta ranije, jasno bi vidjeli mjesto na kojem je smješten dom te bi ga i u mraku mogli pronaći. Naspavali bi se se u zimskoj sobi ili u najgorem slučaju bar na ravnim pločama i klupama pod natsrešnicom koče. Odmarali bi se već od devet sati navečer, skuhali čaj, pripremili večeru, popričali, legli i ujutro se probudili znatno odmorniji nego li smo sada.

            Tanka crta plavetnila koja nas je probudila u zoru, postepeno je prekrila čitavo nebo, a pojedine zrake sunca već pokušavaju proviriti iza grebena obližnjih vrhova. Oblaci koji su još u ranu zoru sramežljivo plovili po nebu postepeno uzmiču i ostavljaju za sobom samo čisto, tamno plavo nebo nad kojim se bijeli snijeg Hochgalla. Pošto je očito kako je Ksenija dosta umorna od nespavanja, predlažemo da ona pričeka na sedlu, a Anđelko i ja da pokušamo sa usponom na vrh. Sat vremena poslije naših susjeda koji su se lijepo naspavali u zimskoj sobi krećemo i mi. Pratimo svoje tragove od sinoć. Zapravo smo cijelo vrijeme bili na pravome putu, ali u onoj magli bilo je nemoguće vidjeti dom. Kretanje po bijelom snijegu, prekrasna okolina i plavo nebo nad Hochgallom daje nam nadu kako bi se i svi zajedno ipak mogli popeti na vrh. Pred nama opažamo još dvoje ljudi koji dolaze sa sedla i skreću ravno na Patscher Kees prema vrhu Hochgalla. Naši noćni „susjedi“ već polako ulaze u 300 metarni žlijeb. Gledamo taj žlijeb i raspravljamo o tome da li da idemo gore sa sva tri ruksaka ili da najneophodnije stavimo u jedan, a dva preostala neka nas čekaju na sedlu.

            Odluka je pala. Prepakiravamo ruksake, navlačimo pojaseve, navezujemo se, uzimamo cepine. Anđelko uzima teži ruksak, a ja vodstvo. Po donjem dijelu ledenjaka Patscher slijedimo stope naših prethodnika. Strmina postaje nešto veća, pa tragovi vode cik-cak sve do gornje zaravni, platoa, iz kojeg raste vršna piramida Hochgalla. Kad god se približimo stijenju propadnemo u snježne rupe koje su nastale zagrijavanjem granitnih blokova.

Na platou pod žlijebom, ja preuzimam ruksak, a Anđelko vodstvo. Sa naše desne strane opažamo tragove manjih lavina koje su sletjele niz taj žlijeb prethodnih dana. Pogled na 300 metarni žlijeb prosječnog nagiba do 45° ulijeva strahopoštovanje. Kao i uvijek, kada stojim pod planinom i gledam njene stijene, police, žlijebove, sipare po kojima moramo pronaći put do njenog vrha javlja se uvijek neka neodlučnost. Možda  strah, koji treba savladati razumnom procjenom mogućnosti i situacije. Često razmišljam treba li ići dalje ili ne. Da li je potrebno staviti na kocku sve što je bilo lijepo do tog trenutka ili nastaviti i ipak pokušati  doživjeti nešto još ljepše. Zalazimo u prve metre sniježnog žlijeba. Naši nesuđeni noćni susjedi polako već izlaze iz njega, a ona druga dvojica nekako su na polovini puta. U samoj sredini žlijeba nalazi se oko metar duboka zareza po kojoj se slijevaju lavine. Osjećam lagani umor od neprospavane noći. Nadam se da me to neće omesti da u narednih pola sata ispenjemo taj žlijeb i stupimo na greben Hochgalla koji vodi do vrha. Ovo se više ne smije ponoviti. Na tri i pol tisućnjak se ne ide nenaspavan. Usprkos svemu nastavljamo jer tamno plavo nebo na Hochgallom, te pogled u dno žlijeba, zasniježen plato, vrhove koji se kupaju u okolnom suncu ipak, ulijeva nadu u još jedan lijep, novim iskustvima bogat dan. Na vrhu žlijeba opažamo kako naši susjedi već silaze. Očito nisu nastavili da glavnog vrha već samo do snježnog predvrha. Njihova nepažnja u silasku pokrene nekoliko manjih lavina koje se sruše u središnji jarak te po njemu otkližu do niže ležećeg platoa. Malo negodujemo, te ih upozoravamo kako bi mogli biti pažljiviji  pošto se ispod njih nalazimo mi i još dvojica koji se uspinju na plato. Sa nešto pažljivijim tempom silaze do nas.

“ Kako je gore, koliko onda ima još do vrha?” – pita Anđelko

“ Kad izađete gore, imate dvadesetak minuta do predvrha, do kojeg smo mi išli, a zatim se mora lagano penjati po grebenu do glavnog vrha još oko sat vremena. Ali bez naveza nije sigurno. Ovi ispred vas pokušati će na vrh!”

“ Do predvrha idemo, a dalje ćemo vidjeti!” – predlažem.

            Njihova trojka nastavlja sa spuštanjem po žlijebu prema bijeloj zaravni sa koje se odbijaju sunčeve zrake, a naša trojka nastavlja uspon prema izlazu iz žlijeba, iznad kojeg je samo plavo nebo sa tu i tamo kojim bijelim oblačićem. Odjednom začujemo sa  gornje lijeve stijene žlijeba šum. Anđelko zaviče:

            “ Pazi ide lavina! Baci se na cepine i legni na njih!”

            Podignem glavu. Sa lijeve stijene spustila se lavina i uletjela ravno u žlijeb po kojem smo penjali. Smjer njenog kretanja bio je takav da sam bio siguran kako će nas zahvatiti. Zabijem cepin do kraja drške u mokar snijeg, naslonim se na njega. Iščekivanje je trajalo smo par sekundi. Nalet teškog, mokrog snijega na moju kacigu, a prije svega udar snijega na ruksak bio je jači od zabijenog cepina. Lavina je istrgla i cepin i mene. Poletio sam niz žlijeb. Prve misli su leći potrbuške te pokušati ponovno zabiti cepin. Pokušavam na razne načine. Zabijanjem lopatice, zabijanjem cijele drške, oranjem po snijegu, ali ne ide. Brzina i snaga kojom jurim nizbrdicom ne dozvoljava mi da se zaustavim cepinom. Dobro da smo navezani, sad će me uže zaustaviti. No u svega par sekundi shvatim da ni od toga neće biti ništa jer sam već toliko otklizio da su vjerojatno Anđelko i Ksenija odletjeti zajedno sa mnom. U slijedećem momentu mlaz novog snijega pokrije me preko glave. U tih nekoliko sekundi kroz misli je prošao čitav život. Pa nije valjda ovo kraj? Kod kuće je dvoje djece! Što sam to dopustio da se desi? Kraj mene unutar lavine prolete siluete Anđelka i Ksenije. Kroz sjećanje mi prođu svi oni opisi iz pročitanih časopisa i knjiga gdje su autori opisivali užas boravka u lavini. Odjednom mi glava i ramena izađu iz lavine. Nastojm sjedećim položajem raširenih nogu i ruku osatiti stalno glavom i ramenima izvan snijega. Pa to je mokri snijeg, taj nas ne može pokriti, ljeto je, nije zima, nije onaj prhki. Misli su skoncentrirane samo na održavanje ravnoteže, oči zapravo i ne znaju gdje se nalazim u tim trenucima.

Odjednom naglo usporim i stanem. Živ sam! I čitav? Prva misao je da se okrenem i zovnem Anđelka i Kseniju. Jesu li oni uopće iznad ili ispod snijega?

            “ Di ste? Ste vani ?” – vičem kao lud.

            “ Vani smo! “ čujem glas Anđelka kojih desetak metara iza mene. Ležim do pojasa u snijegu, a uže mi se omotalo oko pojasa i desne ruke, Osolobađam ruku okrećem se i opažam ih kako leže do pojasa u snijegu. Anđelko trči do Ksenije i skida uže koje se omotalo također i oko nje. Svi smo živi i zdravi pomislim. Koja je ovo sreća? Pogled na gore, prema žlijebu gdje nas je lavina pokupila ispunjava me užasom. Za nepunih dvadeset sekundi odletjeli smo čitavih 200 metara niže, završili na onom istom zasnježenom platou, na mjestu gdje smo bili prije skoro sat vremena.

HOCHGALL - prvi dio

            

         Prvi puta saznao sam za Hochgall z knjige Janka Mlakara. Lijep, markantan tri i pol tisućnjak, najviši vrh Rieserfernergruppe sa kojom se završavaju Visoke ture.

Hochgall je, sto se oblika tiče, jedan od najljepših vrhova u istočnim Alpama. Prvi uspon je obavljen 3. 8. 1868 (K Hofnamm i V. Kaltendorff sa vodicima Reiner Fuehrern, G. Weiß i H. Oberarzbacher). Na vrh se može doći po dvije normalne rute, ali obje su dugačke i prilično teške. Jedan od načina da se popne na Hochgall je u  penjanu preko Graue Noeck i sjeverozapadnog grebena. Polazište je Hochgall Huette (staro ime Kasseler Huette, 2276 m), do koje se može doći  od Jezera Antholz preko Anholzer Scharte ili sa sjevera od Rein-a. Drugi uspon vodi po Antholzer strani kroz Ripenscharte, Patscher Kees, kroz zasniježeni žlijeb nagiba oko 40° do  sjeverozapadnog grebena, a zatim u opreznom penjanju po njemu prema vrhu.

            Naši planovi bili su da se uspnemo na Hochgall preko Graue Noecka, a zatim da se spustimo na drugu stranu, preko žlijeba i ledenjaka Patscher do Barmer hutte. No želje i planovi  morali su se ubrzo promijeniti pošto smo putem interneta ustanovili kako se obje koče otvaraju tek sredinom ili krajem Juna, a mi smo našu turu isplanirali zadnjeg vikenda u mjesecu Maju. Od dvije koče, jedino Barmer koča ima zimsku sobu. Stoga smo naš plan prilagodili situaciji. Prvog dana po dolasku uspeti se od Antholzer jezera preko Ripenscharte, (2758 m), spustiti do nešto niže ležeće Barmer Hutte, prenoćiti u zimskoj sobi, a rano ujutro krenuti na Hochgall. Ovisno o vremenskoj situaciji te o našim mogućnostima odlučili bi na koju se stranu spustiti sa vrha u dolinu. Ovu je ideju zapravo iznijela Anđelkova Ksenija, koja je izrazila želju da ovoj puta ide sa nama. Iz Grazza smo krenuli relativno kasno, tek kad se Ksenija vratila sa posla.

            Po četvrti puta vozimo se cestom od Grazza prema Visokim turama. Ponovno prolazimo pokraj visokih tornjeva Lienzener Dolomita, čiji se vrhovi vertikalno izdižu do 2.700 metara. Baš kao u Stuedelhutte i noćas ćemo spavati u zimskoj sobi smještenoj još više od vrhova ovih vitkih tornjeva. Cesta nas vodi kroz idilična alpska sela St. Jakob i Mariahilf. Seoske kuće, staje za krave, sirane, upravo onakve kakve su postavljene  u Frajlihtmuseumu kraj Grazza stoje pred nama, ali ovaj puta ne kao muzejski izlošci, već kao dio stvarnog života ovih ljudi. Život ovdje još i danas teče polagano, smireno. Iz svake kuće, štalice, iz svake drvene ogradice ili raspela izvire mir i spokojnost života ovih ljudi. Misli mi nakratko odlutaju do filmova o djevojčici Hajdi i njenome djedu.

-         “ Kad se vraćamo tu bumo stali, ovo moram snimiti ! – izjavljujem pun oduševljenja.

Anđelkova Laguna vijuga po serpentinama alpske ceste do  Staller-sedla -2052m. Na livadama oko sedla cvatu plave gencijane, a u njihovoj sredini nalazi se plitko oveće jezero u čijoj se površini ogledavaju vrhovi Wildgalla i Hochgalla. Baš kao na svakom alpskome sedlu i na ovome se nalaze motoristi koji uživaju vozeći se po ovakovim prijevojima. Sedlo je ujedno nekad bila granica između Austrije te talijanskog dijela Južnog Tirola. Granice sada više nema, Evropa se ujedinila, umjesto carinarnice, kraj ceste je smješten omanji restorančić sa suvenirima. Sa druge strane, u dubini crnogoričnih šuma nazire se odsjaj tamnog, zeleno plavog Antholzer jezera. Pred nama, na samome sedlu odjednom se upali crveno svjetlo na semaforu. Gledamo i pitamo se čemu služi semafor na sedlu, a uz to i oznaka kako je tek na svaki pun sat dozvoljen prolaz i to samo tijekom narednih petnaest minuta. Pogled na sat  govori nam da nas do punog sata dijeli samo petnaest minuta. Dobro da ne moramo čekati duže, ionako smo dosta kasno krenuli iz Grazza. Vrijeme prolazi, a crveno svjetlo zamjenjuje zelena boja. Već na prvim metrima spuštanja po cesti prema Antholzer jezeru na talijanskoj strani jasno nam je čemu služi semafor. Cesta je tako uska da je omogućen prolaz jedva jednome autu. O nekom mimoilaženju dva automobila nema ni govora. Zbog toga se na pun sat kreće sa sedla u dolinu, a na pola sata iz doline na sedlo. Na malom parkiralištu kraj obale i mirne površine tamnozelenog jezera ostavljamo auto i polako se pakiramo. Volio bi da to radimo malo brže, jer se bojim mraka, a prije njega još moramo doći do sedla i pronaći zimsku sobu Barmerske koče. No Kseniji koja se spremila u zadnji čas treba ipak malo više vremena.

Pokret. Prelazimo preko drvenog mostića pod kojim istječe bistri potočić iz jezera. Uska makadamska cestica vodi nas u šume u kojima se uz rijetku bjelogoricu ističu stare visoke jele i ariši. Kako se uspinjemo, visoke i stare jele ustupaju mjesto kvrgavim, u borbi sa krutom alpskom klimom oblikovanim stablima ariša. Pod njima se  nađe pokoji rododendron dok još nešto više nabujali grmovi ovih prekrasnih alpskih simbola uz pokoji grm klekovine i juniperusa preuzimaju dominantno mjesto na livadama iz kojih se uzdižu sipari i snijeg sve do vrhova dvaju kamenih susjeda. Wildgalla i Hochgalla. U trenucima odmora pokušavam se smjestiti tako da u kadar kamere uhvatim Kseniju, Anđelka, grmove rododendrona, od vjetrova izvijena stara stabla ariša, a u pozadini dva alpska velikana. Livade, koje su nas dočekale iznad proplanaka savršena su predodžba alpske idile. Gencijane, krokusi, žilave planinske trave, grmovi rododendrona sa poluotvorenim pupovima koji samo čekaju vjerojatno samo još jedan sunčan dan da se pokažu u crvenim rascvjetanim bojama. Trčim sa kamerom ispred prijatelja, ležim, čučim, snimam. Pred kamerom tek otvoreni cvijet rododendrona, a u pozadini dva vrha i dvoje prijatelja. Sa padina oko nas slijevaju se potočići u dolinu u kojoj negdje u dubini pune Antholzersko jezero ili se priključuju potočiću koji se iz njega izlijeva. Nekoliko puta ih prekoračujemo, a naša stazica vodi nas sve više i više preko granitnih blokova prema Ripensedlu, (2758 m). Slično, ali daleko ljepše bilo je na Hochalmspitze. Možda zato što je to bio prvi posjet granitu, možda zato što je tih potočića bilo nebrojeno.

Stazica na kojoj su ponekad sivo plavi granitni blokovi poslagani poput kamenih stepenica vodi nas do prvog snijega. Markacije pred nama nalaze se pod snijegom, ali sedlo se ne može pogriješiti. Blaga strmina ne zahtjeva oprez u usponu po snijegu već oprez u tome da se ne stane kraj ogromnih blokova kamenja koje je sunce zagrijalo, a toplina koju su upili polako topi snijeg ispod površine pa se na tim mjestima često propadne i do pojasa u mokar snijeg. U tim trenucima, polagano nas sustiže i noć. Želio sam da prije pada noći stignemo barem na sedlo kako bi vidjeli koču i njen položaj u dolini na suprotnoj strani, ali kao što se čini ovog puta to neće biti moguće. Čeone svjetiljke vade se iz džepova naših ruksaka i nalaze svoje mjesto na glavama. Snopovi svjetla, koji osvjetljavaju tlo pred našim nogama traže jedva naznačenu stazicu na kamenju pred samim sedlom. Točno u devet sati na samom Ripensedlu, uhvati nas noć. A od doma nigdje ni traga. Putokazna tabla na raskrsnici puteva pokazuje nam smjer u kojem je dom, ali to već ionako znamo sa karte. Po bijeloj snježnoj strmini u kojoj je sunce već gotovo potpuno izbrisalo tragove uspona rijetkih posjetitelja od prethodnih dana spuštamo se prema maloj zasnježenoj zaravni na kojoj bi negdje u toj tmini trebala stajati Barmer koča. Ovaj dio u ljeti je jedan veliki sipar prekriven travama, a stazicu koja je u ljeti i po noći jasno vidljiva, noćas prekriva bijeli snijeg. No ima nešto posebno u tom zimskome usponu po tim bijelim snježnim prostranstvima. Od idilične slike zimske noćne pokrajine do iščekivanja rezultata ovakvih noćnih potraga. Prije dvije godine tražili smo Bivak pod Skutom pa prespavali vani, lani u Decembru  tražili smo snijegom zametenu zimsku sobu na Okrešlju, te isto tako prespavali vani, pa ovogodišnja noćna potraga za zimskom sobom na Kamniškom sedlu koju smo uspjeli pronaći i u njoj ugodno prenoćiti.

Zasnježena, malena dolina rasprostire se pred nama, sa obiju se strana uzdižu stijene. Znamo da je Barmer koča smještena oko 130 metara visinske razlike ispod sedla, pa po Anđelkovom visinomjeru na ruci pokušavamo ustanoviti koliko se moramo spuštati da bi stigli u razinu koče. Odjednom se u mraku pred nama pojavljuju dvije siluete. Onu ispred nas opaža Ksenija, a onu sa lijeve strane Anđelko. Upravo ta silueta djeluje poput savršenog krova koče. Uspinjemo se do nje, no na naše neugodno iznenađenje, krov koče postaje samo oveća pravilno oblikovana kamena gromada. Mrak je već toliko pao da sada već zapravo i ne znamo gdje se točno nalazila Ksenijina silueta. U tom trenutku, mraku i noći odlučila se pridružiti još i magla. Spuštam se nekoliko metara, a snop svjetla obasja kroz maglenu zavjesu nešto što bi moglo izgledati kao stazica. Silazim i opažam jednu markaciju.

-“ Na stazi sam! Dođite dole !” veselo uzvikujem

Tri snopa svjetala prodiru kroz maglu i prate usku stazicu po tlu na kojem se tu i tamo po kamenim blokovima nalaze rasute, izblijedjele, stare markacije. Dolazimo do raskrsnice. Putokazna tabla pokazuje nam da smo zapravo već prošli Barmerhutte i da se moramo vratiti natrag. Isto to pokazuje i Anđelkov visinomjer na ruci. Okrećemo se i pratimo markacije u suprotnom smjeru. Sada se krećemo po novoj stazici za koju smo uvjereni da će nas odvesti u blizinu doma. Samo da se razgrne ova maglena zavjesa kako bi vidjeli barem nešto. Kao za inat, stazica završava u netaknutome bijelome snijegu. Tragova u njemu nema. Ponovno zalazimo u bjelinu. Kroz glavu nam prolaze razne misli i zaključci.

-“ Mislim da se moramo vratiti tamo gdje smo bili kad sam ja opazila onu siluetu!” – zaključuje Ksenija.

“ Ja mislim da je to bilo na onoj strani! “ – dodaje Anđelko.

“ Nije, već na onoj. Što ti misliš, Adrian? “ – opet će Ksenija.

“ Ja mislim da u ovoj magli i mraku više niko ne zna di smo i kaj je na kojoj strani. Dobro znam kaj znači u noći tražiti nešt za kaj ne znaš di se nalazi. Ovak u toj magli možemo hodati sim tam do jutra, par puta proći kraj doma, a da ga ne vidimo. Mislim da je najbolje da nađemo negdje dobro mjesto za bivak, da se smjestio i prodrijemamo kolko se bude moglo u bivak vrećama do zore.”

Pokušavamo još jednom zaključiti na kojoj se strani nalazi sedlo, a na kojoj koča, no kad uvidimo da imamo tri različita mišljenja odustajemo i počinjemo tražiti mjesto za bivak. Oveća skupina kamenih blokova poslužiti će nam kao mjesto za bivak. Pronalazimo čak i malu natkrivenu “kamenu sobicu” u koju se zavlači Ksenija. Sa nekoliko većih kamena pokušavam sebi izraditi naslonjač i postolje za noge.

Ispijam zadnje količine Isostara, navlačim na sebe još jedne hlače i uvlačim se u bivak vreću. Tek što smo se svo troje koliko se to može reći udobno namjestili, odjednom se razgrne maglena zavjesa i ukažu se siluete Hochgalla, snijegom pokrivene zaravni i stijenja oko nas.

“ Pogledaj, sad se vidi di smo zapravo. Pa mi smo došli na potpuno drugu stranu! Hochgall je na onoj strani, znači da bi koča mogla biti tu negdje blizu iza nas.” – izjavljuje Anđelko sa malo euforije u glasu.

“ Idem ja još malo pogledati u onom smjeru” – dodaje

“ Idem i ja s tobom, a pogledaj iznad nas, ne čini ti se ono kao krov koče? “ – dodajem.

“ Moglo bi biti! Idemo! Ksenija, ti pričekaj dok te ne zovnemo ili dok se ne vratimo po stvari!”

Čeone svjetiljke ponovno osvjetljavaju strminu na čijem se kraju ponovno nalazi nešto nalik krovu koče. No kako se sve više uspinjemo sve je jasnije kako će se ponovno savršeni oblik krovišta sve više i više pretvarati u kamenu gromadu. U trenutku kada konačno shvatimo nepobitnu činjenicu, da od koče i zimske sobe neće biti ništa, maglena zavjesa koja se negdje pritajila na pola sata ponovno nadolazi i zakriva nam sve vidike. Točno je ponoć. Ponovno se uvlačimo u bivak vreće, zauzimamo mjesta na našim kamenim krevetima nastojeći se što bolje namjestiti za dremuckanje tijekom noći.