HOCHGALL - drugi dio

Maglena zavjesa ponovno se diže i opažamo kako se na nebu stvaraju tamni oblaci koji sve više i više pokrivaju sve veći dio neba nad našim glavama. Padaju i prve kapi kiše. Strahujemo da ne bi morali ovu hladnu i maglenu noć provesti na kiši. Prvo malo zadrijemamo od umora, ali pošto se udobnost kamena ne može mjeriti sa udobnošću madraca uskoro se budimo. Prvi pogled u noćno nebo djeluje obećavajuće. Tamni, noćni, crni oblaci povukli su se i ustupili mjesto brojnim zvijezdama na nebu. Promatram ih u pauzama drijemanja. Pokrajina je sad već toliko svijetla da mi se čini kako ispred nas ponovno vidim neke siluete koje bi mogle nalikovati krovu doma, ali nakon toliko bezuspješnih pokušaja više ni ne pomišljam da izlazim iz bivak vreće prije svitanja. Povremeno mijenjam položaj kako bih omogućio ravnomjernu cirkulaciju za noge, no kako se više mičem u bivak vreći, sve više osjećam kondenziranu vlagu unutar nje. Najbolje je da se uopće ne mičem. Skidam kacigu sa glave koja mi je služila kao jastuk za naslanjanje na kamen pošto mi je već pomalo i vruće. Rukom zahvaćam snijeg kraj sebe i stavljam ga u usta. Sad mi već i ta bivakiranja izgledaju nekako normalno. Prvotnih strahova od noći na nepoznatom, u planini, više nema. Često se sve to svede na zanimljive doživljaje kojih se rado sjećam jer su pružili jedan novi osjećaj dodira čovjeka sa prirodom.

            Daleko na horizontu tanka crta nešto svjetlijeg neba daje nam na znanje da je zora tik pred nama. Prošla je još jedna noć koja će mi usprkos čudnim okolnostima i naizgled neudobnosti ipak ostati u dobrom sjećanju. Odjednom, ispred nas, kojih sedamdesetak metara, pojavljuju se svjetla nečijih čeonih svjetiljaka.

            “ Vidiš, dolaze iz onog pravca gdje sam ja sinoć još jednom htio provjeriti dom!”- izjavljuje Anđelko. Palimo i mi svoje svjetiljke kako bi i oni vidjeli nas. Kroz mir i tišinu planinske noći slušamo kako njihove cipele gaze po snijegu prema nama.

            “ Dobro jutro, od kud vi dolazite?” – pita Anđelko

            “ Tu, od doma, malo niže. Noćili smo u zimskoj sobi. A vi ste bivakirali?“

            “ Da, došli smo prekasno, pa u magli nismo mogli naći tu jeb…koču!”

            “ Pa tu je ispred vas kojih 70 metara!”

Na te riječi dvostruko sam se trgnuo. Ne samo zato što smo ponovno proveli noć u neposrednoj blizini doma koji smo tražili, već i stoga što je bilo nemoguće da nas ovo troje ljudi sinoć onda nije čulo kako razgovaramo, palimo i gasimo svoje svjetiljke. Znamo da zimska soba ima mjesta samo za četvoricu. Da li je to bio razlog što su u tišini odslušali našu potragu za domom? Uzimam svoje stvari i krećem u naznačenom smjeru. Već nakon desetak metara nazirem obrise doma. Za menom polako kreću Anđelko i Ksenija. Na velikoj granitnoj terasi odlažemo ruksake. Nekoliko metara iznad terase, iz male cjevčice ističe snježnica. Tekuća voda. Anđelko pali kuhalo. Prvo će se skuhati topli čaj, a zatim i juhica koju ćemo prvo popiti pa onda odlučiti kuda i kako dalje. Zimska soba nalazi se nešto više, kojih dvadesetak metara iznad. Vrlo je mala i u unutrašnjosti su postavljena svega tri kreveta na kat, dok je četvrtom članu zimske sobe omogućeno jedino noćenje na podu. U njoj se nalazi sve što je potrebno da se udobno provede noć, pa čak i koji cijeli dan. Drva za ložiti, peć, posuđe, svijeće, deke. Sa vrata zimske sobe jasno se vidi mjesto na kojem smo proveli noć. Da li su oni ljudi zaista toliko čvrsto spavali da nas nisu ni čuli ni vidjeli ili su se prikrili u namjeri da mala zimska soba ostane samo za njih? Pogled na jutarnjim suncem obasjano zasnježeno dno dolinice ispod doma otkriva mi još jednu smiješnu situaciju. Gledajući naše tragove od protekle noći očito je kako smo prošli pokraj Barmerhutte dva puta. Prvi puta na stotinjak metara, drugi puta na kojih pedesetak metara. Oba puta u magli kroz koju nije bilo moguće vidjeti više od desetak metara. Da smo na sedlo stigli samo petnaest minuta ranije, jasno bi vidjeli mjesto na kojem je smješten dom te bi ga i u mraku mogli pronaći. Naspavali bi se se u zimskoj sobi ili u najgorem slučaju bar na ravnim pločama i klupama pod natsrešnicom koče. Odmarali bi se već od devet sati navečer, skuhali čaj, pripremili večeru, popričali, legli i ujutro se probudili znatno odmorniji nego li smo sada.

            Tanka crta plavetnila koja nas je probudila u zoru, postepeno je prekrila čitavo nebo, a pojedine zrake sunca već pokušavaju proviriti iza grebena obližnjih vrhova. Oblaci koji su još u ranu zoru sramežljivo plovili po nebu postepeno uzmiču i ostavljaju za sobom samo čisto, tamno plavo nebo nad kojim se bijeli snijeg Hochgalla. Pošto je očito kako je Ksenija dosta umorna od nespavanja, predlažemo da ona pričeka na sedlu, a Anđelko i ja da pokušamo sa usponom na vrh. Sat vremena poslije naših susjeda koji su se lijepo naspavali u zimskoj sobi krećemo i mi. Pratimo svoje tragove od sinoć. Zapravo smo cijelo vrijeme bili na pravome putu, ali u onoj magli bilo je nemoguće vidjeti dom. Kretanje po bijelom snijegu, prekrasna okolina i plavo nebo nad Hochgallom daje nam nadu kako bi se i svi zajedno ipak mogli popeti na vrh. Pred nama opažamo još dvoje ljudi koji dolaze sa sedla i skreću ravno na Patscher Kees prema vrhu Hochgalla. Naši noćni „susjedi“ već polako ulaze u 300 metarni žlijeb. Gledamo taj žlijeb i raspravljamo o tome da li da idemo gore sa sva tri ruksaka ili da najneophodnije stavimo u jedan, a dva preostala neka nas čekaju na sedlu.

            Odluka je pala. Prepakiravamo ruksake, navlačimo pojaseve, navezujemo se, uzimamo cepine. Anđelko uzima teži ruksak, a ja vodstvo. Po donjem dijelu ledenjaka Patscher slijedimo stope naših prethodnika. Strmina postaje nešto veća, pa tragovi vode cik-cak sve do gornje zaravni, platoa, iz kojeg raste vršna piramida Hochgalla. Kad god se približimo stijenju propadnemo u snježne rupe koje su nastale zagrijavanjem granitnih blokova.

Na platou pod žlijebom, ja preuzimam ruksak, a Anđelko vodstvo. Sa naše desne strane opažamo tragove manjih lavina koje su sletjele niz taj žlijeb prethodnih dana. Pogled na 300 metarni žlijeb prosječnog nagiba do 45° ulijeva strahopoštovanje. Kao i uvijek, kada stojim pod planinom i gledam njene stijene, police, žlijebove, sipare po kojima moramo pronaći put do njenog vrha javlja se uvijek neka neodlučnost. Možda  strah, koji treba savladati razumnom procjenom mogućnosti i situacije. Često razmišljam treba li ići dalje ili ne. Da li je potrebno staviti na kocku sve što je bilo lijepo do tog trenutka ili nastaviti i ipak pokušati  doživjeti nešto još ljepše. Zalazimo u prve metre sniježnog žlijeba. Naši nesuđeni noćni susjedi polako već izlaze iz njega, a ona druga dvojica nekako su na polovini puta. U samoj sredini žlijeba nalazi se oko metar duboka zareza po kojoj se slijevaju lavine. Osjećam lagani umor od neprospavane noći. Nadam se da me to neće omesti da u narednih pola sata ispenjemo taj žlijeb i stupimo na greben Hochgalla koji vodi do vrha. Ovo se više ne smije ponoviti. Na tri i pol tisućnjak se ne ide nenaspavan. Usprkos svemu nastavljamo jer tamno plavo nebo na Hochgallom, te pogled u dno žlijeba, zasniježen plato, vrhove koji se kupaju u okolnom suncu ipak, ulijeva nadu u još jedan lijep, novim iskustvima bogat dan. Na vrhu žlijeba opažamo kako naši susjedi već silaze. Očito nisu nastavili da glavnog vrha već samo do snježnog predvrha. Njihova nepažnja u silasku pokrene nekoliko manjih lavina koje se sruše u središnji jarak te po njemu otkližu do niže ležećeg platoa. Malo negodujemo, te ih upozoravamo kako bi mogli biti pažljiviji  pošto se ispod njih nalazimo mi i još dvojica koji se uspinju na plato. Sa nešto pažljivijim tempom silaze do nas.

“ Kako je gore, koliko onda ima još do vrha?” – pita Anđelko

“ Kad izađete gore, imate dvadesetak minuta do predvrha, do kojeg smo mi išli, a zatim se mora lagano penjati po grebenu do glavnog vrha još oko sat vremena. Ali bez naveza nije sigurno. Ovi ispred vas pokušati će na vrh!”

“ Do predvrha idemo, a dalje ćemo vidjeti!” – predlažem.

            Njihova trojka nastavlja sa spuštanjem po žlijebu prema bijeloj zaravni sa koje se odbijaju sunčeve zrake, a naša trojka nastavlja uspon prema izlazu iz žlijeba, iznad kojeg je samo plavo nebo sa tu i tamo kojim bijelim oblačićem. Odjednom začujemo sa  gornje lijeve stijene žlijeba šum. Anđelko zaviče:

            “ Pazi ide lavina! Baci se na cepine i legni na njih!”

            Podignem glavu. Sa lijeve stijene spustila se lavina i uletjela ravno u žlijeb po kojem smo penjali. Smjer njenog kretanja bio je takav da sam bio siguran kako će nas zahvatiti. Zabijem cepin do kraja drške u mokar snijeg, naslonim se na njega. Iščekivanje je trajalo smo par sekundi. Nalet teškog, mokrog snijega na moju kacigu, a prije svega udar snijega na ruksak bio je jači od zabijenog cepina. Lavina je istrgla i cepin i mene. Poletio sam niz žlijeb. Prve misli su leći potrbuške te pokušati ponovno zabiti cepin. Pokušavam na razne načine. Zabijanjem lopatice, zabijanjem cijele drške, oranjem po snijegu, ali ne ide. Brzina i snaga kojom jurim nizbrdicom ne dozvoljava mi da se zaustavim cepinom. Dobro da smo navezani, sad će me uže zaustaviti. No u svega par sekundi shvatim da ni od toga neće biti ništa jer sam već toliko otklizio da su vjerojatno Anđelko i Ksenija odletjeti zajedno sa mnom. U slijedećem momentu mlaz novog snijega pokrije me preko glave. U tih nekoliko sekundi kroz misli je prošao čitav život. Pa nije valjda ovo kraj? Kod kuće je dvoje djece! Što sam to dopustio da se desi? Kraj mene unutar lavine prolete siluete Anđelka i Ksenije. Kroz sjećanje mi prođu svi oni opisi iz pročitanih časopisa i knjiga gdje su autori opisivali užas boravka u lavini. Odjednom mi glava i ramena izađu iz lavine. Nastojm sjedećim položajem raširenih nogu i ruku osatiti stalno glavom i ramenima izvan snijega. Pa to je mokri snijeg, taj nas ne može pokriti, ljeto je, nije zima, nije onaj prhki. Misli su skoncentrirane samo na održavanje ravnoteže, oči zapravo i ne znaju gdje se nalazim u tim trenucima.

Odjednom naglo usporim i stanem. Živ sam! I čitav? Prva misao je da se okrenem i zovnem Anđelka i Kseniju. Jesu li oni uopće iznad ili ispod snijega?

            “ Di ste? Ste vani ?” – vičem kao lud.

            “ Vani smo! “ čujem glas Anđelka kojih desetak metara iza mene. Ležim do pojasa u snijegu, a uže mi se omotalo oko pojasa i desne ruke, Osolobađam ruku okrećem se i opažam ih kako leže do pojasa u snijegu. Anđelko trči do Ksenije i skida uže koje se omotalo također i oko nje. Svi smo živi i zdravi pomislim. Koja je ovo sreća? Pogled na gore, prema žlijebu gdje nas je lavina pokupila ispunjava me užasom. Za nepunih dvadeset sekundi odletjeli smo čitavih 200 metara niže, završili na onom istom zasnježenom platou, na mjestu gdje smo bili prije skoro sat vremena.