Anđelko
razgovara sa Ksenijom, koja je izgleda u u šoku. Misli da ima slomljen gležanj.
Lice joj je crveno, izgleda da je dobro strugala njime po snijegu. Ostala je
bez naočala. Tek tada opažam da zapravo ni
ja nemam naočale, a isto tako ni kameru. Od nje je ostalo samo remen i
dio za koji je on zakačen. No, sad još i to. Lakše bi podnio neku ogrebotinu
ili modricu, ali baš da cijeli zađem iz ovoga, a bez kamere i naočala? Da li je
to zapravo sreća ili nesreća? Anđelko veli da je dobro, ima ogrebotinu na čelu,
njegov je fotoaparat ostao cijeli iako je visio isto kao i moja kamera oko
vrata. No ostao je bez jedne bajle. Ksenija je također izgubila svoj cepin.
Trojka koja se spuštala, kao i dvojica koji su bili
tek na ulazu u žlijeb dolaze do nas.
“ Jeste li čitavi?” – viču.
“ Jesmo, ali izgleda da kolegica ima slomljenu
nogu!” – odgovara Anđelko.
“ Znate da onu pravu lavinu koja vas je pokupila
niste u biti niti vidjeli. Skinula vas je ona manja prva, a poklopila i dovde
donijela jedna ogromna dok ste već klizili po žlijebu.
Ksenija ne može nikako ustati, zima joj je i Anđelko misli da pada u dublji
šok. Dečki vade aluminijske folije, te s njima pokrivaju Kseniju da je zaštite
od hladnoće. Mi smo svoje bivak vreće ostavili dolje, u ruksacima u kojima smo
ostavili naizgledni višak opreme kako bi bili lakši i brži. Sada se to pokazalo
kao greška. Dobro da su bar ovi dečki ovdje. Do nas dolaze još druga dvojica.
Čude se kako smo zapravo tako dobro prošli. Ksenijino stanje govori da ona ne
može više ovako izdržati. Jedan od naših noćnih susjeda sada odmah zove svojim
mobitelom službu spašavanja i dobiva helikopter. Čekamo. Za to vrijeme na
laganoj kosini nogama gazimo i utvrđujemo snijeg kako bi izradili mali plato na
koji bi mogao pristati helikopter, dok Anđelko grije i održava Kseniju
razgovorima. Lice joj polako natiče, stvarno je njime dobro strugala po
snijegu. Iz doline se uskoro začuje zvuk helikoptera. Jak vjetar koji izazivaju
krila hladi nas kao da smo usred snježne mećave. Anđelko oblači Kseniji još i
svoju jaknu. Dvoje bolničara izlaze iz helikoptera i trče do Ksenije. Iz svojih
torbi vade infuzije, injekciju i zbrinjavaju Kseniju. Helikopter uzlijeće i
odleti do suprotnog brda. Lebdi u zraku nad njime sve dok bolničari ne jave da
je Ksenija na nosilima i spremna za ukrcaj. Helikopter ponovno dolazi, Kseniju
na nosilima ubacuju, zatvaraju se vrata i željezna ptica u polaganom letu kroz dolinu
odlazi u pravcu Lienza. S nama ostaju samo nesređene misli i bojažljivi pogledi
između Mene i Anđelka. Pozdravljamo se sa dečkima, zahvaljujemo im na pomoći i
polako za njima krećemo u dolinu. Ostaje pitanje da li je ta lavina krenula
sama od sebe zbog mokrog snijega i toplog dana ili su je pokrenula ona dvojica
koja su vjerojatno nastavili na vrh Hochgalla? Kako bilo da bilo, duboko
osjećam da mi je za jedno vrijeme dosta planina.
Spuštamo se, oprezno kako ne bi i na zadnjoj strmini
ponovno pokrenuli ne daj bože još koju lavinu. Uzimamo ruksake i penjemo na
sedlo. Sa sedla upućujemo zadnje poglede na žlijeb i snijegom pokrivenu dolinu
u kojoj je smještena Barmer koča sa nesuđenom nam zimskom sobom. Silazimo. Bez
naočala moram pažljivo silaziti. Dobro da oduvijek imam u autu stare rezevne.
Silazimo po snijegu preko kojeg smo se sinoć u sumrak uspinjali, po granitnim
stepenicama iznad livada, kroz rododendrone, ariše jele do potočića u dolini. U
čistom potočiću se umivamo, skidamo znoj sa lica. No brigu za Kseniju i ovo što
nam se desilo ne možemo oprati sa lica.
U
Lienzu posjećujemo Kseniju u bolnici.
Da, trebat će manja operacija zgloba gležnja i nekoliko šrafića u kost.
Pa ako bude sve u redu može za tri dana doma, no svejedno mjesec dana ne smije
opterećivati zglob. Odlazimo u grad, kupujemo Kseniji ono što joj treba za ta
tri dana. Nakon posjeta bolnici potreban je i posjet policiji te ispunjavanje
evidencija zbog leta helikoptera. Znam da su računi za ovakove letove pred
nekoliko godina bili veliki. Sjedim na terasi pred policijskom zgradom i
iščekujem što će Anđelko reći kad izađe.
“ Izgleda da neće biti većih problema, rekli su da
se za to ne brinemo. Pitali su me kako se dogodilo, koju smo sve opremu imali,
a na kraju su rekli da smo postupili potpuno u redu te da je to bila situacija
koju se nije moglo izbjeći pošto je iznad nas, na grebenu bila još jedna
snježna kosina koju nismo mogli vidjeti.” -objašnjava mi po izlasku iz
policije.
“ Znaš, sve si mislim da li to nisu izazvala ona
dvojica koju smo vidjeli ispred nas, a nastavili su prema vrhu? Mogli su biti
točno tamo negdje kad je lavina krenula.” – nadodajem.
Umorni od svega, žalosni, iznenađeni, sa izgubljenom
vjerom u sebe i planine vozimo se doma.
Planina, sama po sebi može na nas ostaviti raznolike
utiske. Dobre ili loše. O tome najčešće
odlučujemo i za to posljedice snosimo sami. Ona može biti negostoljubiva priroda koja nam nije
naklonjena kada mi sami na to nismo spremni, a isto tako i nov čaroban svijet u
kojem se osjećamo sretnima poput djeteta koje je dobilo novu igračku. Planini
moramo sami, osobno, udahnuti dio nas samih, naših želja i sposobnosti kako bi
nam mogla vratiti istom mjerom. Dani
prolaze, a ja svakog dana pomalo razmišljam o tome i sve sam više uvjeren da
panina nije bila kriva. Krivi smo ipak bili mi. Po tako mokrome snijegu,
toplome danu, usprkos kasnom datumu nismo smjeli ulaziti u taj žlijeb. Teško je
odreći se vrha kad si za njega odvojio tri dana, kada je tako je lijep dan, a
samo si dva sata od njega. I što tada? Nastaviti dalje, bolje paziti ili
odustati? Ako smo mi krivi, da li bi ubuduće odustajanjem u sličnim situacijama
mogli popraviti stvar i nastaviti uživati u planinama? Jer planina i vrijeme ne
opraštaju greške. Kad kod kuće, nakon nekoliko dana razmišljanja o svemu uzmeš vagu, pa na jednu stranu staviš sve što
je tamo lijepo i zbog čega tamo i odlaziš, a na drugu stranu vage dvoje djece,
suprugu, tek dovršenu kuću i kredite koji bi nekome ostali, pa i druge stvari
koje te također povremeno čine sretnim, slikanje, bonsai, čini ti se da vaga
dobro vuče na ovu drugu stranu. Planinarim 19 godina, penjem 10 godina. S
obzirom na mojih 43 godina možda je vrijeme da se vratim opet na planinarenje.
Tu i tamo malo se prošetati par put na godinu kad u proljeće cvatu krokusi,
gencijane, runolisti i rododendroni ili u jesen kada zaplamte grane planinskih
ariša, a maglice ispune doline ispod naših nogu. Ponekad prespavati u bivaku
ili u vreći vani pod kamenom, na mjestu do kojeg su te vlastite noge tog dana
donijele.
Stalno govoriš samome sebi da si sve poduzeo i da će
ponovno biti sve u redu, a onda doleti nešto na što zapravo i nisi imao
direktan utjecaj. Dugo će me mučiti misao je li na lavina krenula sama ili je
bila pokrenuta od nekog na grebenu iznad nas. Dugo ću pamtiti onih nekoliko
trenutaka kada sam bio pod lavinom, pod snijegom.
Koje smo greške napravili? Prekasno smo krenuli još
iz Grazza. Znali smo da idemo tamo gdje nam je sve nepoznato. Kada smo u noći, u
magli, pronašli oznaku za dom na križanju puteva, već dobar pogled na kartu
koja je bila u ruksaku dao bi nam do znanja kako je koča smještena zapravo
iznad tog mjesta. Noćili smo vani, neispavani krenuli na vrh od 3.500 metara . Snijeg
tijekom cijele tople noći nije bio smrznut, a to nas je moglo navesti na
pomisao da onda ni žlijeb nije siguran. Na ulasku u žlijeb opazili smo tragove
od starih lavina. Krenuli smo kao treći navez iza dva naveza ispred nas. Ako su
oni otišli u nesigurno nismo morali i mi. Na zaravni pod sedlom, ostavili smo
ruksake i u njima prijeko potrebne bivak vreće i toplu odjeću kojima bi
spriječili Ksenijno padanje u šok i gubitak topline da smo slučajno bili sami.
Ako ne možeš sam nositi sve svoje stvari, onda je bolje da odustaneš i vratiš
se. Znači - da za to nisi trenutno sposoban! Što bi bilo da se nismo mogli
vratiti natrag na istu stranu?
Nije bila previsoka planina, već su bile previsoke
naše želje. Volim planine, a istovremeno ih se bojim. Između tih dviju stvari
često je potrebno dobro odvagnuti kako bi pronašli ravotežu.
