Postelrweg

           Hochgall. Ime koje će me još dugo podsjećati kako nikada zapravo ne mogu biti siguran da sam sve predvidio, na sve se pripremio. Iako nas je zapravo ostavio čitavima, utisnuo se taj velikan duboko u našu psihu. Često puta znali smo reći da nam je nakon ture pao kamen sa srca. No sva težina kamena ili još bolje rečeno snjegova Hochgalla mjesecima je bila uvučena u našu psihu, a znaci depresije bili su svakodnevica i po nekoliko mjeseci. Prošlo je punih i izuzetno dugih šest mjeseci sve dok se ponovno nismo odlučili nekuda zajedno otići.Stara slovenska izreka : “Ni gore bolezni za gornika kot je pomanjkanje gora!”  ovog se puta morala suočiti i sa strahom ne samo pred gorom nego dobrano i sa strahom pred samim sobom. No, potpuno sam uvjeren kad bi psihijatar mogao shvatiti bit svega zasigurno bi dao savjet:

- “ Idi ponovno, polako, postepeno, za početak odaberi nešto lagano i lijepo, uživaj, ponovno napuni kondenzatore.”

           

            Berba na poslu te je godine počela već krajem Augusta. Na početku sam se veselio kako ću moći jednom konačno u najljepšem mjesecu otići u Julijce i uživati ponovno u onim istim jesenskim bojama, jutarnjim morima magle u dolinama zbog kojih sam počeo planinariti, zalascima crvene užarene kugle u toploj pozadini neba uvučen u sve moguće krpe i krpice koje sam ponio sa sobom. Kad smo konačno uskladili sve obaveze i utvrdili vikend, prognostičari su nam u zadnji čas promijenili prognozu pa smo Julijce morali premjestiti  negdje bliže, kao na primjer malo dalje od Grazza.

            A  u Grazzer berglandu se naravno – penje. Znači treba naći na netu topo skicu nekog lijepog dugačkog i laganog smjera u kojem se uopće ne bi moralo misliti na opasnosti već samo na uživanciju. Vrhunski penjač Stefan Glovach  jednom je prilikom izjavio: “Kada  bi pitali domoroce koji žive oko rijeke Clyde, oni bi rekli da rijeka nije opasna, jer oni tamo žive, dok se nama diže kosa na glavi, ali kad bi oni došli ovamo i vidjeli kako mi jurimo automobilima, rekli bi da mi živimo strašno opasnim životom. Radi se samo o tome na što si naviknut. Opasnost je tako jako relativan  pojam.”

Željeli bi iz našeg sjećanja izbaciti sve negativne utiske, no savjest nam govori da priča sa Hochgalla ne smije biti zaboravljena. U sjećanju najradije ostaju lijepi trenuci, no vrijeme je nesmiljeno pa zapisi u mozgu često izbljeđuju vremenom. Onda uzimamo u ruke pisma, zapise i ponovno ih budimo. Upravo prije Hochgalla u stijenama Grazzer berglanda dešavali su se dani sreće kada mi je bilo toplo u srcu, kada sam bio otvorene duše prema svima oko sebe. I danas kada se misli vraćaju u te dane, u te uspone, osjećam kako mi neka toplina dolazi iz unutrašnjosti, diže se preko leđa i ramena prema glavi, na tren me baca izvan vremena i prostora.

            Postlerweg je smjer od deset cugova, od kojih su samo dva dobro pospitana i opremljena četvorka, ostali su zapravo lagana šetnja kroz stijenu. Sa parkirališta smo krenuli pod ne baš obećavajućim  nebom po naravno, krivoj stazi pod stijenu. Čak i kad smo pronašli pravi prilaz, visoke jele i šuma onemogućavali su pregled stijene kako bi mogli pronaći i ulaz pod sam smjer. Puna dva sata trebalo nam je dok se nismo uz pomoć nekolicine austriskih penjača dokopali točnog mjesta ulaska u smjer. Da bi cijela stvar oko prilaska smjeru bila još zanimljivija, pobrinule su se ose, koje su svega nekoliko metara od ulaska u smjer imale gnijezdo u zemlji. Uskom stazicom pokraj gnijezda prvo je prošao mladi austrijanac, za njm Anđelko. Ne znajući za ose uzbunili su ih tako da su se jedva izvukli samo sa jednim ili dva uboda u vrat. Djevojka od mladog austrijanca, odabrala je duži, ali od osa siguriji zaobilazak. Prvo sam pričekao da se smire, digao okovratnik windstopera, uvukao glavu, ruke stavio u džepove, a zatim laganim korakom pokušao proći kraj njih. No ove očito nisu bile vinogradarskog porijekla i nisu shvatile da su moje namjere časne i bezopasne. U tren oka su ponovno izjurile iz gnijezda i navalile na mene. One najratobornije i najpametnije shvatile su da je trenutno teško obaviti ubod, pa su se ugnijezdile u mojoj kosi kako bi genetskim nagonom utvrđen čin obrane gnijezda mogle obaviti i kasnije. Uzaludno sam pokušavao iz kose istjerati najratoborniju. Ubod je bio precizan i bolan.Tek nekoliko minuta nakon uboda uspio sam je izbaciti iz kose. Toliko o pripremama za uspon.

            Pojaseve, penjačice ponovno smo navlačili najvećom mogućom brzinom, kako bi bili prvi u smjeru, pošto smo procijenili da su oba naveza koja idu za nama u smjer obzirom na njihovu dob vjerojatno prespori. Osim toga, baš i nismo bili previše udaljeni od osinjeg gnijezda. Osiguravanje Anđelka dok je penjao svoj prvi cug, lijepu trojku, svodilo se na komentare :

- “Čekaj, ne penji, ose su opet kod mene, moram biti miran! …… Ajde, možeš dalje, odišle su !”

Kako bi se što više udaljili od naveza iza nas, slijedeća dva cuga povukao sam u jednom komadu, pošto je Anđelkovo uže duljine 60 metara. Kako sam već dobrano odmakao od podnožja stijene, glasni jesenski sjeverac došao na svoje. Penjanje ovog cuga svelo se na slijedeće komentare :

-“ Štaaaand! Čujjjeeš, štaaaand!

- “Si gooore, imaš štaaaand? “

- “Štaaaaand! Daj užee, kaj me ne čuuuješ !”

- “Daj ponovi, kaaaaj si rekel ?”

Dugačka lijepo pospitana četvorka u hladnoj suncem obasjanoj stijeni dopala je Anđelka, a lagana dvojka iza nje mene.

       - “Sad znam zakaj si me nateral da tam penjem dva cuga odjednom. Da ti dobiš sve ove lepe četvorke kak prvi!” – šalim se jer je pred njim ponovno lijepa lagana dobro osigurana četvorka. Kao hvatišta nam ponovno služe sanhuri, ljuskaste pukotine ustijeni, još ljepši negoli u stijenama Brunntalwanda. Ponovno, nakon duže pauze, osjećamo da smo opet uspostavili kontakt sa stijenom, da nas je prihvatila, da se razumijemo. Ponovno, vodimo tihi, intimni, dijalog sa stijenom, te uz onaj glasni sa prijateljem, kao naprijer :

-“Ajjj ! Napala me osa !” – čujem odozgo

- “Budi miran i ne penji! “ – odgovaram

-  “Misliš da je to lako u ovom položaju i na vjetru?

  -“Ti sad opet imaš laganu dvojku do velikog drveta na kojem je štad! “- Anđelko čita iz toposkice.

- “ Kooje drvo, Jeela, Ariš ili Buuukva ?” – vičem odozgo pošto se pred menom nalaze tri police, a na svakoj raste po jedno drvo!

- “ Nee čujem dobro!”

- “ Koooje drvooo? Jeeeela, Ariiiš ili Buuukva ?”

-  “ Daj ne zezaj ! Penji! ”

U jednom od mojih slijedećih cugova opažam ispod sebe predivnu sliku. Pod mojim nogama stijena, Anđelko na štandu, ispod njega samo dubina i vrhovi tamnih jela. Iako se radi o laganoj trojki, izgled je nevjerojatan. Ovog puta starim

fotićem pokušavam zabilježiti lijepe trenutke, pošto novu skupu kameru poučen iskustvom sa Hochgala više neću nositi na nezgodna mjesta.

            Na maloj polici uredim štand, a  Anđelko krene odozdo.

- “Čekaj! Ne penji, ose su opet kod mene, moram biti miran!”

Poput kamene statue na vjetru čekam da se ose odmaknu.

- “ Ajde, možeš , odišle su !”

Hladan sjeverac sve je jači, ali ja ni ne pomišljam da si navučem Windstoper.

- “Smrznul buš mi se, pajdo! “- do mene dopenjava Anđelko.

- “ Nema frke, baš mi paše da me nešt hladi izvana dok me još peče ono od ose iznutra!”

Nešto niže ispod nas, penje jedan stariji gospodin, vjerojatno preko pedeset, a za sobom vuče nekog mlađeg debeljucu. Stalno su cug ispod nas. U susjednom Elfengartenu, u prijevodu - vrtu vila, najlakšem smjeru u stijeni penje stariji bračni par. Sa lijeve strane stariji gospodin vodi navez u nekvoj šestici, pa se sve nekako osjećam da sam i ja već zakoračio u “one starije”!

U vršnome dijelu stijene priječimo cijeli cug po travnatim policama do njenog lijevog ruba. Preko njenog ruba nalazi se samo jedno veliko ništa sve do podnožja stijene. Nekoliko metara iznad naših glava nalaze se dva spita, a stijena baš i ne izgleda kao trojka iz topo skice. U tih par metara neposredno pod petama penjačica nalazi se cijela dubina stijene. Srećom, stara čelična zamka dva metra sa desne strane postavljena je upravo za one koji se oporavljaju od strahova i žele to mjesto zaobići na siguran način. No strah je bio nepotreban. Velika hvatišta koja se zapravo i ne vide odozdo i dva spita u koje su ubačeni kompleti pružaju osjećaj potpune sigurosti. Moram malo stati na tom mjestu, opustiti se i pogledati u tu dubinu.

Deseti cug otpočinje sa nekoliko detalja lijepe četvorke, a zatim preko sve lakših i lakših detalja lagano preko ruba stijene, na malenu kamenim blokovima ispunjenu livadu. Povlačim uže i čekam da prijatelj dopenje do mene. Nakon nekoliko mjeseci ponovno osjećam kako mi usprkos hladnom sjevercu neka toplina dolazi iz unutrašnjosti, diže se preko leđa i ramena prema glavi, na tren me baca izvan vremena i prostora. Odraz postignutog unutrašnjeg mira u apsolutnoj slobodi vremena i prostora. Naizgled odrezani rub stijene, dubina sa tamnozelenim vrhovima jela, moje noge sa penjačicama u prvom planu i izlazak Anđelka iza ruba opet su savršeni motiv za dobru fotku. Nadam se da će uspjeti.

Po malenioj uskoj stazici, utabanoj od nogu brojnih penjača silazimo kroz šumu jela i debelog sloja njihovih iglica na tlu. Na sedlu nas dočekuje široka livada, a makadamska cesta koja prolazi preko nje vodi nas do parkirališta sada već doslovce pretrpanog automobilima.