U dugim danima iščekivanja lijepog vremena za vikend ponovno sam uzeo slikarska platna, uljane boje i počeo slikati. Skicirao sam obrise motiva iz planina te pokušavao slikati impresionisticke kompozicije. Prvenstveno sam bojom pokušao ostvariti doživljaj ambijenta. Svi smo najčešće uvjereni kako je nebo plavo, ali ono je zapravo sastavljeno od niza finih nijansi plave, ljubičaste, žute, crvene, narančaste, pa čak i zelenkastih boja. Kako može sve to biti lijepo kad sve te boje nabacaš na zimsko nebo iznad snijegom pokrivene gorske doline, sa odsjajem svih tih boja u njenom zimskom pokrivaču. Slika u ulju na platnu zasnježene gorske doline dala mi je ideju o šetnji kroz zasnježenu dolilnu triglavskijh jezera.To bi zaista mogla biti tura na kojoj ćemo se potpuno opustiti, gdje nećemo morati misliti na nikakove opasnosti osim onih kako otopiti snijeg, kako navečer pred spavanje skuhati toplu juhicu i prespavati noć u zimskoj sobi zavučen u toplu zimsku vreću. Toj odluci doprinjeli su i podaci skinuti sa neta prema kojima je već na 2.300 metara u Julijcima bilo preko metar snijega, a onda je naglo nestajao ispod 2.000 metara.
- “Himalaja!” – uzviknuli smo obojica ugledavši iz moga Teriosa zaleđene suncem obasjane vrhove koji su izvirivali iz jednog prozorčića u magli visoko ispred nas.
Ovog puta Komarča nam nije
dozvolila prolaz kroz njene strmine. Požari koji su te 2003. Godine harali
njenim strminama, akcije gašenja i rušenja drveća, oštetili su veliki dio staze
tako da je postala nesigura i opasna. Na tabli Koče pri Savici stajala je
tabla: “POT ČEZ KOMARČO – ZAPRTA!” Znači da ćemo morati krenuti malo dužim
putem. Okolo prema Komni, pa na Crno jezero.
Široka, injem i zaostalim snijegom pokrivena stazica vodi
nas po serpentimnama uzbrdo. Ispod nas ostaje maglena dolina Bohinjskog jezera.
Iznad nas sunce i plavo jasno nebo. Iz ruksaka vadim staru kartu Juliskih alpi
koju su još nekada davno kupili moji roditelji.
-“ Ajde pogodi koje je godište ta karta? “ –
pitam Anđelka
-“ Osamdeseto ?”
-“ A koje si ti godište ? “
-“ Nije valjda šezdeset i deveto?”
-“ Pogodak !
Stara je kao i ti!”
-“ Znači godišnjakinja! Ali moram ti reći da
se ja ipak bolje držim od nje!”
Stazica nas vodi sve više i više. Gotovo da se
sjećam svih detalja kada smo silazili ovuda sa kćerima prije nekoliko godina.
Litica sa koje se lijepo vidi jezero, spilja pokraj puta u koju su se djeca
sakrila da nas uplaše. No uskoro prolazimo kroz usijek kojeg nikako ne mogu
iskopati iz sjećanja.
- “ Nikako se ne sjećam ovog
dijela! Nismo valjda izgubili pod snijegom koju markaciju? – pitam Anđelka
-“Ja mislim da smo i dalje na pravoj stazi!”
-“Ovog dijela se ne sjećam, ali se sjećam da
sam gore u domu na Komni popil dve lepe pivice prije nego smo išli dole!”
-“Onda je sve jasno. Na tom dijelu si imal
delirijum moment!”
Na maloj zaleđenoj raskrsnici puteva pod domom
skrećemo prema Crnome jezeru. U vodiču piše kako je ovaj dio “lepa in
razgledana pot!”. No mi nikako da izađemo iz šume, pa čak ni činjenica da na
starim planinskim bukvama više nema lišća, još uvijek ne omogućuje da vidimo
panorame jezera, a kamo li ičeg drugog.
- “ Imaju oni pravo! Pot je
razgledna! “ – dobacuje Anđelko
Pogledam ga malo čudno i čekam što će sad izvaliti.
-“ Pogledaj. Ako se pot cijelo vrijeme lijepo
vidi pred nama onda je istina da je razgledna. Stalno ju vidimo pred sobom !”
- “Je - sam ništ sa nje!” –
dodajem.
Korak po korak, sat za satom.
Naša staza prema Crnome jezeru zaista je bogata prirodnim bivacima. Na svakih
nekoliko minuta opažamao velike i male spilje u koje bi se moglo skloniti u
slučaju nevremena ili noći te u miru prespavati. Jedna gotovo da je identična
našoj spilji u Kamniškima koju smo pronašli usred noći umjesto Bivaka pod
Skutom. Korak po korak, zamrznuta
stazica polako se počinje spuštati između viskoih jela obavijenih hladnoćom
kasnog zimskog dana prema zamrznutome
Crnome jezeru. Smješteno u dnu doline, nedaleko od ruba stijene Komarče,
zasjenjeno je visokim i tamnim stijenama koje tijekom hladnih zimskih dana,
sprečavaju nisko sunce da obasja površinu njegovih voda. Dok je njegova
površina naizgled mirna, glatka, pokrivena slojem ispucanog leda, u njegovim dubinama skrivaju se ponori
koji napajaju vodama slap Savice pri dnu stijene Komarče. Proces je neusmiljen
i popraćen gromoglasnim zvucima pucanja leda koji postaje pretežak sam sebi
kada izgubi oslonac u količini hladne i tamne vode pod sobom. Škripanje,
cviljenje, pucanje, prasak sjedinjeni su u jedinstvenim zvuku koji dokazje
snagu sila prirode. Odlazim do ruba jezera, cepinom razbijam led i uzimam vodu
za kuhanje čaja. Nekoliko desetaka metara iznad jezera, na mjestima gdje
kose zimske sunčeve zrake obasjavaju
kamen i sasušene jesenske trave sasvim je drugi svijet. Svijet koji bi morao
biti tisućama kilometara južnije, ili mjesecima smješten u drugom vremenu i
prostoru. Oko gleda i vidi istovremeno dva svijeta. Ovaj zaleđen i onaj
ispunjem toplinom sunca.
Oko jezera nailazimo na tragove lisice. Zapravo smo ih
vidjeli već i prije, na stazici koja vodi do jezera. Tragovi vode do obale, na
mjesto gdje je led najtanji, a zatim se ponovno vraćaju na stazicu koja vodi ga
gornjim jezerima.
-“Misliš da ta lisica ide isto
kam i mi?” – pitam prijatetlja
-“Ne znam, ali bolje lisica
nego medved!”
Ustrajnost lisice je očita. Ne želi ni za tren
skrenuti sa stazice. Kad malo bolje razmislim, zašto i bi? Vjerojatno je mnogo
puta već prošla ovom stazicom, zna da nesavjesni ljudi tu i tamo odbace ostatke
hrane do koje je u ovim trenucima ionako teško doći. Stazica vodi ka koči na
Dvojnome jezeru, a tamo ima tekuće vode, ljudi, zimska soba….
-“Si kad
spal s lisicom u zimskoj sobi? “ – pitam Anđelka
Stazica nas vodi dalje. Ljeti
po njoj gaze nebrojene ljudske noge. Cipele, patike, gojzerice, čuje se ljudski
smijeh, osjeća se gužva, osjeća se kako iz tih nekada osamljenih predjela
izlazi duh gorske samoće i ulazi duh ljudske civilizacije. No, danas ona vodi
daleko od ljudi, vodi u hladnu gorsku samoću. Danas
ona obećava mir i tišinu, čisto i mirno
zimsko nebo, težnju za udaljenim i zasnježenim grebenima, prema kojima su uprti
naši pogledi i koji love naše nesređene misli. Lisica je decidirano točna. Ne
skreće sa stazice ni za tren, za razliku od povremenih tragova srna ili
divokoza koji dolaze na stazicu, ali ubrzo i nestaju sa nje. Jedini ljudski
tragovi su oni koje ostavljamo nas dvojica. Pod velikom prevjesnom stijenom
nalazi se mala klupica. Sa stijene ljeti curi voda i skuplja se u drvenome
koritu iz kojeg je svi koji su žedni mogu piti. Sada sa stijene visi nebrojeno
velikih imalih zaleđenih siga,a tek pokoja kap klizne sa njih u drveno korito.
Je li naša lisica išla do te vode? Kraj tog istog korita jednom smo u ljeti sa
djecom sjedili, pili i umivali znojno lice. Stazica, koja je do sada dosljedno
vodila lagano koso pod padinama bijelih stijena odjednom naglo okrene svoj
smjer i krene uzbrdo. Prema oštrim
linijama svjetla i sjena koje razgraničavaju ovaj donji, zaleđeni svijet od
onog gornjeg, svakodnevno okupanog suncem. Zaista, kao da istovremeno gledamo
dva godišnja doba na jednome mjestu. Poznati detalji iz ljetnih uspona sada
djeluju na mene sasvim drugačije. Liniju sjene i sunca sustižemo u zadnji čas.
Sunce je još samo velika narančasto crvena kugla na rubu horizonta, iznad
širokih, šumovitih predjela Komne. Tople, crveno ljubičaste zrake proviruju
između i iznad tamnih vrhova jela, dok plavo nebo iznad njih nagovještava skori
nadolazak hladnoće gorske noći.
- “ Ja sam ti gotov pajdo! “ – jada se Anđelko
Nije ni
čudo. Cijelu je noć proveo na božićnoj fešti na zavodu, otspavao sat vremena i
krenuo u Julijce.
Stazica
se uspinje, a plavo zimsko nebo koje se sve više nazire iznad vrhova jela i
ariša, nagovještava nam da je gorsko sedlo i gornji dio doline uskoro pred
nama. Sjećanja. Otkrivaju mi neki poseban čar ovakovih zimskih uspona. Jarko crveni stup sa putokaznim tablama na
gorskome prijevoju ponovno me potsjeća na jedan kišni, magloviti jesenski dan
kada smo Suzana i ja stigli na ovo mjesto lutajući dijelovima između Zelnarice
i Debelog vrha. Kako se uspinjemo, naša je stazica pokrivena je sve debljim slojem snijega, a
tragovi naše gospe lije su sve dublji. Zar ćemo je zaista naći u našoj zimskoj
sobi? Sunčeva kugla zašla je za vrhove šumovite Komne, a na
nebu je tek sada počela igra boja.Tople nijanse crvenih, narančastih, roznih i
ljubičastih boja razlijevaju se u svojoj igri preko razvučenih oblaka na
hladnoj i tamnoplavoj podlozi večernjeg neba. Dok oko doživljava igru topline,
tijelu je već polako sve više i više hladno. Igra boja i tišina zalaska
dana savršeno su povezane. Iako je
priroda u tim trenucima potpuno nijema, u potpunosti osjećam svu melodiju ovog
trenutka. Nastojim uhvatiti i upiti usebe taj mir, tu tišinu, tu melodiju boja,
tu priču, taj duh planine.
Ah, tu
je i moj Pinus Mugo, planiski bor, klekovina, moja kaskada izrasla iz malene
rupe u kamenu kraj jezera. Koliko sam ga puta gledao, divio se snazi tog
planinskog bora koji je izrastao iz ničega, razvio svoje korijenje u dubini
kamene stijene preko koje je objesio svoje teškom mukom pridobivane grane. Tišina je potpuna. Jedini zvuk koji odlazi u melodiju
tišine ove obojene večeri je strogi škripavi tihi zvuk mojih zimskih gojzerica
koje gaze po zaleđenom snijegu stazice i mješaju se sa tragovima naše lije. Na
hladnoj, zaleđenoj površini jezera, stvaraju se ljubičasto rozni odsjaji
skrivenim suncem obojenih magličastih zaostalih večernjih oblaka. Linija toplih
boja koja je sve više i više klizila po stijeni Tičarice prema njenom vrhu, već
je odavno nestala, tek neizrazita roznonarančasta magličasta nijansa sada još
otkriva visinu njenog vrha. Sve tople nijanse polako se hlade, a cijelu dolinu
sve više prekriva sivilo i večernja tama.
- “
Zimska soba prazna. I ova dole i ona gore i ona iza nas! “- dovikujem
prijatelju koji još uvijek nastoji u objektiv fotoaparata uhvatiti posljednje
tople boje neba.
Kroz tišinu zimske pokrajine osluškujem zvuk vode. Iza
zimske sobe, nalazi se maleno jezerce koje u gornjem dijelu ima svoj izvor, a u
donejm dijelu ponire. Tko zna gdje završavaju njegove vode. U Dvojnome, u
Crnome jezeru ili čak na izvoru samog slapa Savice? Znači, nećemo morati
ponovno razbijati led ili topiti snijeg za večernju juhicu il čaj za noć.
Ulazimo u zimsku sobu, palimo svijeću. Oko nas polako razabiremo detalje našeg
noćašnjeg boravišta. U uglu se nalazi nekolilko paketa fante i mineralne vode
sa okusom limuna. Kako je lijepo kad znaš netko vodi brigu i o rijetkim
radoznalcima i zaljubljenicima koji zimi dolaze ovamo. Uzimamo bocu negazirane
mineralne.
- “Čuj, daj probaj, meni se
čini da to ima okus ružmarina, a ne limuna!”
- “Je imaš pravo !” – odgovaram
Anđelku
Nakon nekoliko minuta on će
ponovno:
- “ Znaš, dok joj je trajao rok
sigurno je imala okus po limunu, ali s obzirom da joj je istekao prije dvije
godine vjerojatno je sad limun prešao u ružmarin.”
- “ No, sad promjeniš etiketu ,
staviš – Voda s okusom ružmarina, novi datum i to ti je to!”
Kako bilo da bilo, ponovno se oblačim i u mrklome
mraku odlazim na obalu malog jezerca po čistu frišku planinsku vodu bez
ograničenog roka trajanja. Benzinsko kuhalo ispušta svoje zvukove nalik na
atomsku fuziju, a iz vode postepeno nastaje prvo topla juhica, a zatim i
tjestenina “Pommodoro a Mozzarella”
- “ Sad splahnemo sa ovom vodom
prvo zdjelu za kuhanje” – velim Anđelku
-“ Onda tu vodu sipamo u prvu
zdelicu za jesti pa operemo nju” – odgovara on
- “ Pa onda tu vodu u drugu, pa
operemo i nju” – dodajem opet ja
- “ I na kraju je to što ostane
čaj za laku noć!” - završava on.
Zavlačimo
se u naše tople vreće i razmišljamo kako ćemo prospavati noć od 18 sati navečer
do 6 sati ujutro. Anđelko koji nije spavao protekle noći zaspao je u trenu, a
ja sam još neko vrijeme u mislima vrtio one prekrasne prizore zalaska sunca i
odbljesaka neba na ledu jezera. Naravno, nakon tople juhice, obilnih količina kuhane vode sa istekom roka trajanja, tijekom
noći bilo je potrebno još koje izvlačenje iz toplih vreća, oblačenje i izlazak
u hladnu noć na kolektivno – pišanje.
Novi
dan, novo jutro, nova voda, hrenovke, nezaobilazna Nesscafe sa Alpskim
mlijekom, čaj i umivanje u hladnoj vodi jezera. Iznad zimske sobe, na čistom i
plavome nebu, neposredno nad vrhovima ogoljelih ariša, nalazi se mjesec. Špičje
i Tičarica već su jasno vidljivi. Mjesec, nebo i planine. Opet je sa nama ona –
Artemida. Božica mjeseca i planina. Priroda nam se ponovno počela prikazivati u
svojoj raskoši. Mnogi maštaju o ovakovim prizorima, a u biti je tako malo
potrebno. Malo volje i malo snage za hodanje, malo ranog ustajanja, a kako je
lako sve to propustiti. Tko zna koliko je sličnih večeri onoj jučerašnjoj i
koliko će jutara sličnih ovome današnjemu ovdje proći, a da za njih nitko uopće
neće ni znati. Baš kao što je sinoć tople boje postepeno zamijenivalo sivilo,
danas ujutro gledamo isti film, ali unatrag. Noćna tmina i sivilo povlače se,
tamno plavo nebo koje je rano ujutro bilo posuto zvijezdama postaje svijetlije,
zvijezde nestaju, a na rubu horizonta, tamo negdje iza Studora naziru se linije
svijetlijih i toplih boja. Ljubičaste, narančaste, žute, crvene……
Cijela pokrajina postaje toplija, nebo svijetlo plavo.
Pogled mi zastane na samome vrhu Špičja koji je zažario narančastim odsjajem
sunca koje izlazi negdje na suprotnoj strani iza grebena Tičarica i Studora.
Linija toplih boja spušta se sa vrha polako, obavija prve grebene, prve ploče i
zareze. Dok stijena polagano mijenja
svoju noćnu sivu boju u narančasto ljubičastim nijansama, snježni ogrtač na
njoj počinje iskriti poput najsjajnijih bisera i dragog kamenja kojim je
obložena.
Dok su sinoć pred našim nogama
bili jedino tragovi lisice, jutros opažamo kao je već netko prošao iz smjera
Prehodavci prema Dvojnome jezeru, napravio prvi gaz, a zatim se vratio. Ledvica ili četvrto triglavsko
jezero, potpuno je prekriveno ledom i snijegom. Tko ne zna da se tu ispod nas
nalazi jezero, mislio bi da se radi o maloj ravnoj dolini prekrivenoj snijegom.
Priječimo zasniježeni sipar i opažamo kako ni ova naizgled mirna, bezopasna
pokrajina nije bez svojih zamki. Na nekoliko mjesta popodnevne sunčeve zrake
udaraju gotovo okomito u zasniježene sipare pod Zelnaricom, ugriju snijeg koji
zatim klizne nošen lavinom u dubine, na debele naslage leda Ledvice. Kada se
budemo vraćali ovdje će trebati malo pripaziti. Dosta nam je bilo lavina za ovu
godinu na Hochgallu. Kako su ljetne markacije pokrivene snijegom, držimo se
zimskih markacija, velikih šipki sa putokaznim strelicama koje su jasno
vidljive po cijeloj dolini. Stari i sve rijeđi macesni na kojima su vrijeme, snjegovi i vjetar godinama
utiskivali svoje znakove, stoje kao
tamni spomenici na plavoj pozadini neba. Jezero pod vršacem i Zeleno
jezero toliko su pokriveni snijegom da jedino mi koji znamo gdje se nalaze
možemo isto tek pretpostaviti.
Iza naših leđa, u daljini na rubu plavog horizonta okupan
jutarnjim suncem sjaje se snjegovi Krna
i Bohinjskih gora.
Na sedlu između Vršaka i
Zelnarice odvija se čudesna igra sunca i vjetra. Dok se sunčeve zrake odbijaju
u punome odsjaju sa zaleđenih površina sedla, vjetar isovremeno diže kristale
snijega, vrti ih pred odsjajima sunčevih zraka, te tako nastaje čunda igra
lomova svjetlosti i najrazličitijih boja. Čitava pokrajina blješti u toplome
odsjaju sunca dok je svaki škripavi zvuk gaženja zamrznutog snijega, svjedok
hladnoći ovog zimskog dana. Gledam ovo i razmišljam je li priroda zapravo takav
umjetnik ili moramo i mi imati nešto umjetničke duše da bi ovo mogli zapaziti i
u tome uživati? Koraci našeg prethodnika zapravo nisu došli sa Prehodavci već
sa Hribarrica. Oduševljeni smo činjenicom da ćemo raditi potpuno novi gaz u
dubokome zamrznutome snijegu prema Domu na Prehodavcima. Ali gle, opet imamo
nepoznatog prijatelja. Pred nama se pojavljuju tragovi kozoroga koji jasno vode
ka Domu! Gazimo po netkanutoj zamrznutoj
bjelini, vrhovi zimskih cipela povremeno probijaju površinsku zaleđenu koru.
Iza grebena Špičja otvaraju nam se vidici prema Dolomitima, koji su danas
vidljivi poput otoka koji izviru iz mora magle. Livada na grebenu Špičja koja je ljeti prepuna
Runolista sada spava u dobokome sijegu. Na suprotnoj stani iznad tamnih zelenih
dolina uzdižu se u suncu okupani Razor, Prisojnik, Jalovec, Kanin…
Napokon dolazimo do Doma na
Prehodavcima, obilazimo ga, pijemo čaj, fotogafiramo se, istražujemo njegovu
lijepu zimsku sobu, upisujemo se u knjigu u njoj.
Povratak. Pokušavam izbjeći zaobilazni dio od kuda smo
došli i krenuti direktno prema Zelenome jezeru, pošto ionako nema ni staze ni
markacija, pa je potpuno svejedno kuda hodamo po ovoj zasnježenoj bijeloj
suncem obasjanoj pokrajini. Ponovno
slijedim tragove Kozoroga. Nekliko puta moram dobro udariti nogom da probijem
tvrdu zaleđenu koru na strmini.
-“ Aha, ti misliš da si ko
Kozorog? Ali ne zaboravi da on ima prirodne dereze, a uz to i pogon na sva
četiri!” – dobacuje Anđelko.
Polako se vraćamo, dan je lijep i zapravo je sada
već svejedno kada ćemo stići do naše zimske sobe kraj Dvojnog jezera. Ionako
nećemo stići za dana na Komnu i do auta pa je bolje da u svemu uživamo i
ostanemo još jedan dan. Nešto više pažnje potebno je kod prečenja zasniježenih
sipara Ledvice, čije je snjegove već dohvatilo sunce. Iza naših leđa nebo je se
tamije plavo i sve bistrije, no na suprotnoj strani, iznad Bohinjskih gora
nešto se vidljivo kuha, oblaci se skupljaju, vrte u krug, uzdižu, kovitlaju i
ponovno obrušavaju na vrhove Bogatina, Podrte gore, Krna…
Pred kočom na Dvojnome jezeru
se sunčamo. Sunce grije, okrećem mu čas leđa, čas prsa, čas lijevu pa desnu
stranu lica. Paljenjem kuhala otpočinje današnji nedeljni ručak.
-“Da skuhamo jednu vrećicu juhe
ili dvije?” – pita Anđelko
-“Dviijee! “ – pa od jutra
nismo jeli!”- odgovaram
-“Gladni jesmo! Onda dvije!”
-“Zmešaj onu od gljiva i
svatovsku “ – moj je odabir
Nakon obilnih tanjura tople
juhe, na red dolazi tjestenina
-“ Da opet stavimo dvije ili
jednu tjesteninu?”- pita Anđelko
-“ Mislim da bu nakon dve juhe
ipak dosta jedna tjestenina.”
Po obilnome ručku konstatiramo kako je prošlo već
dva sata od kad smo počeli grijati prvu vodu za juhe.
- “ Pa tak
se i kuha pravi nedeljni ručak. Juhica se mora kuhati bar dva sata.”
Dok zadnja tjestenina nestaje u
gladnim ustima u zdjeli se već grije voda za pranje. Prvo sa njom treba oprati
zdjelu za kuhanje, sa istom vodom obje zdjelice za jesti, a zatim žlice. Sa
hladnim i oštrim snijegom najbolje se izglanca svo posuđe. No tad se mora
ugrijati ruke, a to se najbolje radi tako da se rukama hladi kuhalo pošto se ni ono ne može vruće pospremiti.
Iskorištenje topline je 100 %.
Sunčeve tople, crveno
ljubičaste zrake ponovno proviruju između i iznad tamnih vrhova jela, dok plavo
nebo iznad njih nagovještava skori nadolazak još jedne hladne noći. Stvari
ostavljamo u zimskoj sobi i krećemo na jednu večernju šetnju oko jezera.
No u
zraku se ove večeri osjeća još nešto. Ružičaste maglice iznad Špičja i
Zelnarice nekako su prenisko, vjetrovi ih kovitlaju, gomilaju, sabijaju u sve
niže i niže slojeve. Ona naizgledna toplina ljubičastoroznih koprena na
hladnome zimskome nebu pretvara se u sivilo. Da, toplina je samo tamo gore, na
nebu, dok ovdje dole vlada planinska hladnoća. Ljubičaste i rozne koprene samo
su siluete naizgledne topline koje su se rasprostirale na večernjem nebu.
Planina će ovog puta pokazati će svoju divlju planinsku prirodu. Do prije par
trenutaka magličaste koprene, a sada gusta i siva magla, tjerana hladnim
sjevercom sve više zastire poglede u daljinu. Odjednom više nema ni vrhova, ni
ariša, smreka, a pod naletom snježnih, gustih pahulja sakrili su se i dom,
zimska soba, jezero. Pod stijenama desnog ruba jezera nalazi se ponor. Jezero
ovdje ponire, propusna zemlja i bijeli vapnenac prihvaćaju vode jezera u svoje
okrilje, ljubomorno ih čuvaju sve dok ih kao i većina ovih jezera ne predaju
Slapu savice. Dok polako usred snježnog meteža obilazimo jezero, nad grebenima
Špičja ponovno zatreperi prva zvijezda, zelenkastoplava, tirkizna svjetlost
ponovno se pojavi na dalekom nebu, baš kao i ponovni obrisi doma, vrhova ariša,
Tičarice, jezera. Sjedimo pred zimskom sobom i gledamo kako noć sve više
prekriva okolinu. Sjeverac je vrlo jak, pa zaključujemo kako je vrijeme da se
na još jednu noć zavučemo u zimsku sobu doma.
-“ Isuse, kak puše! Moram zadihtati prozor sa
viškom ovih deka!”
-“ I kroz vrata baš ne dihta. Ona vrata u
zimskoj na Prehodavcima su bila bolja.” – dodaje Anđelko
-“ Daj
mi posvetli da najdem svemirca” – tražim od prijatelja
- “ Kaj opet ga imaš? “
Palim mali Dinersov radio koji ima oblik malog
svemirca. Kao i obično svira jedno kada ga držim istovremeno za antenu prekidač. Zavučeni u toplinu vreća slušamo
radio Triglav i priče za laku noć. Bili jednom davno otac, tri brata, a jedna
vještica je nezahvalnu djevojku pretvorila u lisicu. I sve dok ne pomogne
iskrenoj ljubavi neće moći biti pnovno žena….
Tijekom noći potrebno se
nekoliko puta okrenuti u vreći, a zvuci izvlačenja iz vreće tako su tipični da
moraju razbuditi sve prisutne i najaviti nezaobilazno kolektivno pišanje:
-“ Kaj se tak motaš, moraš
možda van pišati?”
- “Je, baš sam si mislil dal
bum imal društvo!”
- “
Ajoj, pa tek je tri sata ! Ko bu još izdržal ležati do jutra!”
Srećom, ljudsko tijelo ipak
bolje podnosi ležanje od mukotrpnog hodanja uz brijeg, pa smo uspjeli izdržati
i tih nekoliko preostalih sati u vrećama sve dok kazaljke nisu zauzele okomit
položaj i napravile kut od 180.°
- “ Šest je! Idemo se pakirati?
“ – pitanje.
- “Idemo, već me sve boli od
spavanja!”- odgovor.
Skupljam hrabrost da se obučem
i ponovno odem u noćno umivanje na zamrznutu obalu tekućeg jezerca iza doma.
Slijedi nezaobilazna Nesscafe i pokret.
Na noćnome nebu sjaji se nebrojeno zvijezda. Mjesec iznad
vrhova ariša neposredno pokraj nas. Lampice na čelima gasimo jer odsjaj
mjesečine na bijeloj pokrajini dovoljno je jak i romantičan za polagani noćni
pokret. U sjećanja mi pnovno naviru detalji od prije nekoliko godina kada smo
ovuda silazili sa djecom. Tu sad se mora negdje skrenuti na lijevo dolje, a kad izađemo iz šume biti ćemo na lijepoj
maloj livadi. Iza vrhova jela i ogoljelih ariša na horizontu, ponovno, baš kao
i svakog dana izranja naranđasta kugla. Otsjaj njezinih zraka oboji čitavu
pokrajinu u naranđastim tonovima.
U hladnoću zimskog jutra ponovno prodiru
zraci sunčeva plamena. Čak i ariši bez svojih iglica izgledaju kao da su
opaljeni najljepšim jesenjim bojama. Prolazim kraj table na kojoj se više i ne
vidi što je bilo napisano, ali sjećanja
govore o jarkim i svježim crvenim bojama na istoj tabli jednom davno,
kada je ovdje bilo kasno ljeto. Sjedili smo, pili vodu i brisali znojna čela.
Sada, tek nekoliko gutljaja toplog čaja i već nas zimska hladnoća tjera na nove
korake. Bohinjsko jezero još uvijek je sakriveno od pogleda pod jutarnjom
izmaglicom. Crna i tamna silueta Doma na Komni stoji usred suncem obasjane
pokrajine. Samo iznad vrhova bohinjskih gora vjetar para guste sive zimske
oblake. Sada su nepristupačni, ali i taj cijeli greben jednom, u rano ljeto ili
proljeće bio bi prekrasan. Možda baš onda kada je prepun proljetnih trava i
cvijeća. Onako se vrećom, kuhalom, bez obaveza, da spavaš tamo dokle si stigao.
Sa druge strane nalazi se i lijepa “Škrbinska plošča?”
Vidjeli smo Triglavska jezera,
vidjeli smo kako njihove vode nestaju u propusnom vapnencu. Zar nam onda nije
dužnost da na kraju posjetimo i mjesto na kojem sve te vode ponovno ugledaju
svijetlo dana. Slap Savice.
Kod auta, napokon, nakon tri
dana skidam teške zimske gojzerice. Skidam čarape, a noge ne mogu a da se ne
vesele zraku. Kako im samo godi hodanje bez čarapa po zamrznutom snijegu. Mladi
par koji je tek stigao izlazi iz svog toplog auta i ne mogu se načuditi kako
netko može po snijegu hodati bos sa naočigled blaženom facom. Ah, što znate Vi
koji tamo dolazite da bi se divili tim stvarima iz dolina? Sretan sam što sam
ponovno osjetio ono što sam neko vrijeme zapravo i zaboravio. Da nisu samo
vrhovi i stijene oni koji mi mogu ponuditi uživanje. U protekla tri dana bilo
mi je lijepo i u provedenom vremenu u šetnji, u kuhanju, noćenju, prije svega u
odmaranju u ovom tihom tijekom zime zaboravljenom kutku Julijskih alpi. Ponovno
sam shvatio kako planina nije samo vrh, nije samo stijena, nisu samo naporni
uspjesi. Planina je i ružičasti zalazak sunca na plavom zimskome nebu, planina
je i zimska soba, blještavi odbljesci sunčevih zraka na zasnježenoj valovitoj pokrajini kroz koju prvi utireš svoj
gaz. Sve je tamo. Stoji kraj nas i čeka da vidimo. A za to moramo imati samo
otvorene oči i otvoreno srce. Planina je i ljepota snježne mećave i slatka muka
spavanja od 12 sati u mraku zimske sobe. Svaka planina ima ono izvana i ono
iznutra. Katkada tražimo ono prvo, a
katkada ovo drugo.
