Prošlo je ljeto, prošla je berba u voćnjaku i na poslu, a
kad smo u vinogradima pobrali i sve predikate, došao je i početak Novembra.
Ponovno smo pokušali aktivirati svoje želje za Zapadnim julijcima, za
najobičnijom trodnevnom šetnjom od zimske sobe do zimske sobe i uživanjem u
šetnji kroz prirodu, u hodanju, teglenju vreća za spavanje, kuhala, juhica,
kavica, dok nam kroz prozore zimskih soba sunčeve zrake zalaze za vrhove
Kanina, Mangarta, Jalovca… Želio sam se ponovno potpuno opustiti, odabrati turu
u kojoj neću uopće morati misliti na bilo koji vid opasnosti osim onih slatkih
kako navečer pred spavanje skuhati toplu juhicu i prespavati noć u zimskoj sobi
zavučen u moju toplu zimsku vreću. Ponovno osjetiti disanje planine, osjetiti
onaj osjećaj pripadnosti sa tišinom tih prostora, osjećaj pripadnosti k tim
silama prirode protiv kojih se u stvari i ne moramo boriti već ih moramo upoznavati
i uživati u njima. Ponekad je teško, veoma teško objasniti i samome sebi, a
pogotovo drugima. Zašto ponovno? Zašto dalje? Moramo se upitati želimo li
živjeti potišteno na strani većine, ili u skladu sa svojim vlastitim zakonima
koje smo otkrili i koji nas čine sretnim. Odgovori danas, nakon Hochgalla, više
ne mogu biti tako jednostavni, a zapravo možda i jesu. Ukoliko ih možemo
shvatiti. Baš onakovi kakak je dao pastir dr. Frischaufu pred više od stotinu
godina : “Tu je tako lepo! Tako daleč se vidi!”
Da se
godina stvarno može urotiti protiv čovjeka ponovno smo osjetili kada smo se
jednog sunčanog novembarskog jutra, nakon koliko toliko sigurnih prognoza
uputili prema Zapadnim julijcima, Nevejskome prevalu u Italiji. Prognoze su
obećavale proljepšanje. Tijekom vožnje, oblaci su nam sve više zakrivali
poglede prema planinama, a na samoj granici u Ratečama, dočekao nas je i
snijeg.
- “A Kaj sad? Idemo dalje, možda sve to tijekom noći ipak prestane?
- “Idemo, vidli budemo kako je gore!”
U mjestašcu Rabelju na kolniku je već oko 5 –10 cm
novonapadalog snijega.
- “A Kaj sad? Idemo dalje, možda sve to tijekom noći ipak prestane?
- “Idemo, vidli budemo kako je gore!”
U mjestašcu Rabelju na kolniku je već oko 5 –
-“A Kaj sad? Idemo dalje? “
-“Mislim da nema smisla. Dio kud smo namijenjeni
uopće ne poznajemo i nema smisla lutati dok su sve markacije pod novonapadalim
snijegom”
-“A Kaj onda?”
-“Idemo natrag pa do Aljaževog doma. Tam smo oko
17 sati, prespavamo u zimskoj sobi, a ujutro ćemo već vidjeti kakav je dan.”
Terios grabi svojim pogonom na sva četiri kotača
zasniježenu cestu prema Aljaževom domu. Pakiramo se, sa upaljenim čeonim svjetiljkama
odlazimo u potragu za zimskom sobom. Dobro se sjećam da smo pred dvije godine,
vraćajući se iz Zimmer-Janna, vidjeli nekakovu zimsku sobu. Obilazimo sva vrata
na oba doma, poučeni iskustvom sa Okrešlja tražimo pogledom moguće putokaze na
drveću, obilazimo sve postojeće zgrade, gazimo po 15 cm mokrog snijega, dok nam
onaj novi i mokri pada po ramenima, ali zimske sobe nigdje.
-“A Kaj sad?”
-“Da prespavamo tu na terasi u vrećama?”
-“Znaš da mi se baš i neda. Još kad bi znal da bu
sutra jako lepo i bi, ali ovo ne prestaje padati!”
-“A Kaj sad?”
-“Idemo do Kamniške bistrice, tam smo oko 20,00
sati, možda tam nema tolko snega, tam je još bilo sunčano dok smo se vozili!”
Stižemo u Kamnišku bistricu,
pitamo domara kako je gore sa snijegom.
- “Napadalo ga je gore oko 30 cm . Mokri je! Bolje
nejdite, nije to snijeg za hodanje!
-“A Kaj sad? “
-“A ništ, idemo lepo na vampe s parmezanom u
Tepanje i nadajmo se da će se idućih vikenda vrijeme pridržavati prognoze!”
U Tepanje na fileke dolazimo
deset minuta pred zatvaranje. Gospođa kaže:
-“Ja, počasi zapiramo, a veste?”
-“ A Kaj sad? “
-“ Gospa, a če bi vedeli kaj sva vse prestala da bi
prišla k vami na vampe! “
Vampi, fileki su bili izvrsni.
-“A Kaj sad? “
Za nepunih mjesec dana, pred sam Božić, uživali smo u
šetnji po sniježnim poljima od Komne do Prehodavci.
