Prvi
puta saznao sam za Hochgall z knjige Janka Mlakara. Lijep, markantan tri i pol
tisućnjak, najviši vrh Rieserfernergruppe sa kojom se završavaju Visoke ture.
Hochgall
je, sto se oblika tiče, jedan od najljepših vrhova u istočnim Alpama. Prvi
uspon je obavljen 3. 8. 1868 (K Hofnamm i V. Kaltendorff sa vodicima Reiner
Fuehrern, G. Weiß i H. Oberarzbacher). Na vrh se može doći po dvije normalne
rute, ali obje su dugačke i prilično teške. Jedan od načina da se popne na
Hochgall je u penjanu preko Graue Noeck
i sjeverozapadnog grebena. Polazište je Hochgall Huette (staro ime Kasseler
Huette, 2276 m ),
do koje se može doći od Jezera Antholz
preko Anholzer Scharte ili sa sjevera od Rein-a. Drugi uspon vodi po Antholzer
strani kroz Ripenscharte, Patscher Kees, kroz zasniježeni žlijeb nagiba oko 40°
do sjeverozapadnog grebena, a zatim u
opreznom penjanju po njemu prema vrhu.
Naši planovi bili su da se uspnemo
na Hochgall preko Graue Noecka, a zatim da se spustimo na drugu stranu, preko
žlijeba i ledenjaka Patscher do Barmer hutte. No želje i planovi morali su se ubrzo promijeniti pošto smo
putem interneta ustanovili kako se obje koče otvaraju tek sredinom ili krajem
Juna, a mi smo našu turu isplanirali zadnjeg vikenda u mjesecu Maju. Od dvije
koče, jedino Barmer koča ima zimsku sobu. Stoga smo naš plan prilagodili
situaciji. Prvog dana po dolasku uspeti se od Antholzer jezera preko
Ripenscharte, (2758 m ),
spustiti do nešto niže ležeće Barmer Hutte, prenoćiti u zimskoj sobi, a rano
ujutro krenuti na Hochgall. Ovisno o vremenskoj situaciji te o našim mogućnostima
odlučili bi na koju se stranu spustiti sa vrha u dolinu. Ovu je ideju zapravo
iznijela Anđelkova Ksenija, koja je izrazila želju da ovoj puta ide sa nama. Iz
Grazza smo krenuli relativno kasno, tek kad se Ksenija vratila sa posla.
Po četvrti puta vozimo se cestom od
Grazza prema Visokim turama. Ponovno prolazimo pokraj visokih tornjeva
Lienzener Dolomita, čiji se vrhovi vertikalno izdižu do 2.700 metara . Baš kao
u Stuedelhutte i noćas ćemo spavati u zimskoj sobi smještenoj još više od
vrhova ovih vitkih tornjeva. Cesta nas vodi kroz idilična alpska sela St. Jakob
i Mariahilf. Seoske kuće, staje za krave, sirane, upravo onakve kakve su
postavljene u Frajlihtmuseumu kraj
Grazza stoje pred nama, ali ovaj puta ne kao muzejski izlošci, već kao dio
stvarnog života ovih ljudi. Život ovdje još i danas teče polagano, smireno. Iz
svake kuće, štalice, iz svake drvene ogradice ili raspela izvire mir i
spokojnost života ovih ljudi. Misli mi nakratko odlutaju do filmova o
djevojčici Hajdi i njenome djedu.
-
“ Kad se vraćamo tu bumo stali, ovo moram snimiti ! – izjavljujem pun
oduševljenja.
Anđelkova Laguna vijuga po serpentinama alpske ceste
do Staller-sedla -2052m. Na livadama oko
sedla cvatu plave gencijane, a u njihovoj sredini nalazi se plitko oveće jezero
u čijoj se površini ogledavaju vrhovi Wildgalla i Hochgalla. Baš kao na svakom
alpskome sedlu i na ovome se nalaze motoristi koji uživaju vozeći se po
ovakovim prijevojima. Sedlo je ujedno nekad bila granica između Austrije te
talijanskog dijela Južnog Tirola. Granice sada više nema, Evropa se ujedinila,
umjesto carinarnice, kraj ceste je smješten omanji restorančić sa suvenirima.
Sa druge strane, u dubini crnogoričnih šuma nazire se odsjaj tamnog, zeleno plavog
Antholzer jezera. Pred nama, na samome sedlu odjednom se upali crveno svjetlo
na semaforu. Gledamo i pitamo se čemu služi semafor na sedlu, a uz to i oznaka
kako je tek na svaki pun sat dozvoljen prolaz i to samo tijekom narednih
petnaest minuta. Pogled na sat govori
nam da nas do punog sata dijeli samo petnaest minuta. Dobro da ne moramo čekati
duže, ionako smo dosta kasno krenuli iz Grazza. Vrijeme prolazi, a crveno
svjetlo zamjenjuje zelena boja. Već na prvim metrima spuštanja po cesti prema
Antholzer jezeru na talijanskoj strani jasno nam je čemu služi semafor. Cesta
je tako uska da je omogućen prolaz jedva jednome autu. O nekom mimoilaženju dva
automobila nema ni govora. Zbog toga se na pun sat kreće sa sedla u dolinu, a
na pola sata iz doline na sedlo. Na malom parkiralištu kraj obale i mirne
površine tamnozelenog jezera ostavljamo auto i polako se pakiramo. Volio bi da
to radimo malo brže, jer se bojim mraka, a prije njega još moramo doći do sedla
i pronaći zimsku sobu Barmerske koče. No Kseniji koja se spremila u zadnji čas
treba ipak malo više vremena.
Pokret. Prelazimo preko drvenog mostića pod kojim
istječe bistri potočić iz jezera. Uska makadamska cestica vodi nas u šume u
kojima se uz rijetku bjelogoricu ističu stare visoke jele i ariši. Kako se
uspinjemo, visoke i stare jele ustupaju mjesto kvrgavim, u borbi sa krutom
alpskom klimom oblikovanim stablima ariša. Pod njima se nađe pokoji rododendron dok još nešto više
nabujali grmovi ovih prekrasnih alpskih simbola uz pokoji grm klekovine i juniperusa
preuzimaju dominantno mjesto na livadama iz kojih se uzdižu sipari i snijeg sve
do vrhova dvaju kamenih susjeda. Wildgalla i Hochgalla. U trenucima odmora
pokušavam se smjestiti tako da u kadar kamere uhvatim Kseniju, Anđelka, grmove
rododendrona, od vjetrova izvijena stara stabla ariša, a u pozadini dva alpska
velikana. Livade, koje su nas dočekale iznad proplanaka savršena su predodžba
alpske idile. Gencijane, krokusi, žilave planinske trave, grmovi rododendrona
sa poluotvorenim pupovima koji samo čekaju vjerojatno samo još jedan sunčan dan
da se pokažu u crvenim rascvjetanim bojama. Trčim sa kamerom ispred prijatelja,
ležim, čučim, snimam. Pred kamerom tek otvoreni cvijet rododendrona, a u
pozadini dva vrha i dvoje prijatelja. Sa padina oko nas slijevaju se potočići u
dolinu u kojoj negdje u dubini pune Antholzersko jezero ili se priključuju
potočiću koji se iz njega izlijeva. Nekoliko puta ih prekoračujemo, a naša
stazica vodi nas sve više i više preko granitnih blokova prema Ripensedlu, (2758 m ). Slično, ali daleko
ljepše bilo je na Hochalmspitze. Možda zato što je to bio prvi posjet granitu,
možda zato što je tih potočića bilo nebrojeno.
Stazica na kojoj su ponekad sivo plavi granitni
blokovi poslagani poput kamenih stepenica vodi nas do prvog snijega. Markacije
pred nama nalaze se pod snijegom, ali sedlo se ne može pogriješiti. Blaga
strmina ne zahtjeva oprez u usponu po snijegu već oprez u tome da se ne stane
kraj ogromnih blokova kamenja koje je sunce zagrijalo, a toplina koju su upili
polako topi snijeg ispod površine pa se na tim mjestima često propadne i do
pojasa u mokar snijeg. U tim trenucima, polagano nas sustiže i noć. Želio sam
da prije pada noći stignemo barem na sedlo kako bi vidjeli koču i njen položaj
u dolini na suprotnoj strani, ali kao što se čini ovog puta to neće biti moguće.
Čeone svjetiljke vade se iz džepova naših ruksaka i nalaze svoje mjesto na
glavama. Snopovi svjetla, koji osvjetljavaju tlo pred našim nogama traže jedva naznačenu
stazicu na kamenju pred samim sedlom. Točno u devet sati na samom Ripensedlu,
uhvati nas noć. A od doma nigdje ni traga. Putokazna tabla na raskrsnici puteva
pokazuje nam smjer u kojem je dom, ali to već ionako znamo sa karte. Po bijeloj
snježnoj strmini u kojoj je sunce već gotovo potpuno izbrisalo tragove uspona
rijetkih posjetitelja od prethodnih dana spuštamo se prema maloj zasnježenoj
zaravni na kojoj bi negdje u toj tmini trebala stajati Barmer koča. Ovaj dio u
ljeti je jedan veliki sipar prekriven travama, a stazicu koja je u ljeti i po
noći jasno vidljiva, noćas prekriva bijeli snijeg. No ima nešto posebno u tom
zimskome usponu po tim bijelim snježnim prostranstvima. Od idilične slike
zimske noćne pokrajine do iščekivanja rezultata ovakvih noćnih potraga. Prije
dvije godine tražili smo Bivak pod Skutom pa prespavali vani, lani u
Decembru tražili smo snijegom zametenu
zimsku sobu na Okrešlju, te isto tako prespavali vani, pa ovogodišnja noćna
potraga za zimskom sobom na Kamniškom sedlu koju smo uspjeli pronaći i u njoj
ugodno prenoćiti.
Zasnježena, malena dolina rasprostire se pred nama,
sa obiju se strana uzdižu stijene. Znamo da je Barmer koča smještena oko 130 metara visinske
razlike ispod sedla, pa po Anđelkovom visinomjeru na ruci pokušavamo ustanoviti
koliko se moramo spuštati da bi stigli u razinu koče. Odjednom se u mraku pred
nama pojavljuju dvije siluete. Onu ispred nas opaža Ksenija, a onu sa lijeve
strane Anđelko. Upravo ta silueta djeluje poput savršenog krova koče. Uspinjemo
se do nje, no na naše neugodno iznenađenje, krov koče postaje samo oveća
pravilno oblikovana kamena gromada. Mrak je već toliko pao da sada već zapravo
i ne znamo gdje se točno nalazila Ksenijina silueta. U tom trenutku, mraku i
noći odlučila se pridružiti još i magla. Spuštam se nekoliko metara, a snop
svjetla obasja kroz maglenu zavjesu nešto što bi moglo izgledati kao stazica.
Silazim i opažam jednu markaciju.
-“ Na stazi sam! Dođite dole !” veselo uzvikujem
Tri snopa svjetala prodiru kroz maglu i prate usku stazicu po tlu na
kojem se tu i tamo po kamenim blokovima nalaze rasute, izblijedjele, stare
markacije. Dolazimo do raskrsnice. Putokazna tabla pokazuje nam da smo zapravo
već prošli Barmerhutte i da se moramo vratiti natrag. Isto to pokazuje i
Anđelkov visinomjer na ruci. Okrećemo se i pratimo markacije u suprotnom smjeru.
Sada se krećemo po novoj stazici za koju smo uvjereni da će nas odvesti u
blizinu doma. Samo da se razgrne ova maglena zavjesa kako bi vidjeli barem
nešto. Kao za inat, stazica završava u netaknutome bijelome snijegu. Tragova u
njemu nema. Ponovno zalazimo u bjelinu. Kroz glavu nam prolaze razne misli i
zaključci.
-“ Mislim da se moramo vratiti tamo gdje smo bili
kad sam ja opazila onu siluetu!” – zaključuje Ksenija.
“ Ja mislim da je to bilo na onoj strani! “ – dodaje
Anđelko.
“ Nije, već na onoj. Što ti misliš, Adrian? “ – opet
će Ksenija.
“ Ja mislim da u ovoj magli i mraku više niko ne zna
di smo i kaj je na kojoj strani. Dobro znam kaj znači u noći tražiti nešt za
kaj ne znaš di se nalazi. Ovak u toj magli možemo hodati sim tam do jutra, par
puta proći kraj doma, a da ga ne vidimo. Mislim da je najbolje da nađemo negdje
dobro mjesto za bivak, da se smjestio i prodrijemamo kolko se bude moglo u
bivak vrećama do zore.”
Pokušavamo još jednom zaključiti na kojoj se strani
nalazi sedlo, a na kojoj koča, no kad uvidimo da imamo tri različita mišljenja
odustajemo i počinjemo tražiti mjesto za bivak. Oveća skupina kamenih blokova
poslužiti će nam kao mjesto za bivak. Pronalazimo čak i malu natkrivenu “kamenu
sobicu” u koju se zavlači Ksenija. Sa nekoliko većih kamena pokušavam sebi
izraditi naslonjač i postolje za noge.
Ispijam zadnje količine Isostara, navlačim na sebe
još jedne hlače i uvlačim se u bivak vreću. Tek što smo se svo troje koliko se
to može reći udobno namjestili, odjednom se razgrne maglena zavjesa i ukažu se
siluete Hochgalla, snijegom pokrivene zaravni i stijenja oko nas.
“ Pogledaj, sad se vidi di smo zapravo. Pa mi smo
došli na potpuno drugu stranu! Hochgall je na onoj strani, znači da bi koča
mogla biti tu negdje blizu iza nas.” – izjavljuje Anđelko sa malo euforije u
glasu.
“ Idem ja još malo pogledati u onom smjeru” – dodaje
“ Idem i ja s tobom, a pogledaj iznad nas, ne čini
ti se ono kao krov koče? “ – dodajem.
“ Moglo bi biti! Idemo! Ksenija, ti pričekaj dok te
ne zovnemo ili dok se ne vratimo po stvari!”
Čeone
svjetiljke ponovno osvjetljavaju strminu na čijem se kraju ponovno nalazi nešto
nalik krovu koče. No kako se sve više uspinjemo sve je jasnije kako će se
ponovno savršeni oblik krovišta sve više i više pretvarati u kamenu gromadu. U
trenutku kada konačno shvatimo nepobitnu činjenicu, da od koče i zimske sobe
neće biti ništa, maglena zavjesa koja se negdje pritajila na pola sata ponovno
nadolazi i zakriva nam sve vidike. Točno je ponoć. Ponovno se uvlačimo u bivak
vreće, zauzimamo mjesta na našim kamenim krevetima nastojeći se što bolje
namjestiti za dremuckanje tijekom noći.
