7 JEZERA ZIMI

              Božić se približavao, a snijega u dolinama još uvijek nije bilo. Visoki alpski vrhovi već su se odavno zavili u svoje nepristupačne bijele pokrivače. Za neko vrijeme ostati će nedostupni svim živim bićima osim ptica. No i one ih radije samo nadlijeću. Hladnoća, bjelina vrhova zaogrnutih zimskim oblacima odagnati će  mnoge pomisli o usponu na njih. Do prvih kasnoproljetnih dana, mirovati će i kraljevati u tišini visoko nad nama. Što onda ostaje za nas? Tisuće i tisuće mirnih visokogorskih kutaka na koje se često ni  ne obaziremo, koji nam ljeti najčešće služe samo kao prilaz  prema vrhovima ili stijenama, mogu sada, u svom zimskome izgledu biti dovoljni sami za sebe. 
       U dugim danima iščekivanja lijepog vremena za vikend ponovno sam uzeo slikarska platna, uljane boje i počeo slikati. Skicirao sam obrise motiva iz planina te pokušavao slikati impresionisticke kompozicije. Prvenstveno sam bojom pokušao ostvariti doživljaj ambijenta. Svi smo najčešće uvjereni kako je nebo plavo, ali ono je zapravo sastavljeno od niza finih nijansi plave, ljubičaste, žute, crvene, narančaste, pa čak i zelenkastih boja. Kako može sve to biti lijepo kad sve te boje nabacaš na zimsko nebo iznad snijegom pokrivene gorske doline, sa odsjajem svih tih boja u njenom zimskom pokrivaču. Slika u ulju na platnu zasnježene gorske doline dala mi je ideju o šetnji kroz zasnježenu dolilnu triglavskijh jezera.To bi zaista mogla biti tura na kojoj ćemo se potpuno opustiti, gdje nećemo morati misliti na nikakove opasnosti osim onih kako otopiti snijeg, kako navečer pred spavanje skuhati toplu juhicu i prespavati noć u zimskoj sobi zavučen u toplu zimsku vreću. Toj odluci doprinjeli su i podaci skinuti sa neta prema kojima je već na 2.300 metara u Julijcima bilo preko metar snijega, a onda je naglo nestajao ispod 2.000 metara. 
- “Himalaja!” – uzviknuli smo obojica ugledavši iz moga Teriosa zaleđene suncem obasjane vrhove koji su izvirivali iz jednog prozorčića u magli visoko ispred nas.

Ovog puta Komarča nam nije dozvolila prolaz kroz njene strmine. Požari koji su te 2003. Godine harali njenim strminama, akcije gašenja i rušenja drveća, oštetili su veliki dio staze tako da je postala nesigura i opasna. Na tabli Koče pri Savici stajala je tabla: “POT ČEZ KOMARČO – ZAPRTA!” Znači da ćemo morati krenuti malo dužim putem. Okolo prema Komni, pa na Crno jezero.

Široka, injem i zaostalim snijegom pokrivena stazica vodi nas po serpentimnama uzbrdo. Ispod nas ostaje maglena dolina Bohinjskog jezera. Iznad nas sunce i plavo jasno nebo. Iz ruksaka vadim staru kartu Juliskih alpi koju su još nekada davno kupili moji roditelji.

 -“ Ajde pogodi koje je godište ta karta? “ – pitam Anđelka

 -“ Osamdeseto ?”

 -“ A koje si ti godište ? “

 -“ Nije valjda šezdeset i deveto?”

 -“ Pogodak !  Stara je kao i ti!”

 -“ Znači godišnjakinja! Ali moram ti reći da se ja ipak bolje držim od nje!”

Stazica nas vodi sve više i više. Gotovo da se sjećam svih detalja kada smo silazili ovuda sa kćerima prije nekoliko godina. Litica sa koje se lijepo vidi jezero, spilja pokraj puta u koju su se djeca sakrila da nas uplaše. No uskoro prolazimo kroz usijek kojeg nikako ne mogu iskopati iz sjećanja.

- “ Nikako se ne sjećam ovog dijela! Nismo valjda izgubili pod snijegom koju markaciju? – pitam Anđelka

 -“Ja mislim da smo i dalje na pravoj stazi!”

 -“Ovog dijela se ne sjećam, ali se sjećam da sam gore u domu na Komni popil dve lepe pivice prije nego smo išli dole!”

 -“Onda je sve jasno. Na tom dijelu si imal delirijum moment!”

Na maloj zaleđenoj raskrsnici puteva pod domom skrećemo prema Crnome jezeru. U vodiču piše kako je ovaj dio “lepa in razgledana pot!”. No mi nikako da izađemo iz šume, pa čak ni činjenica da na starim planinskim bukvama više nema lišća, još uvijek ne omogućuje da vidimo panorame jezera, a kamo li ičeg drugog.

- “ Imaju oni pravo! Pot je razgledna! “ – dobacuje Anđelko

Pogledam ga malo čudno i čekam što će sad izvaliti.

 -“ Pogledaj. Ako se pot cijelo vrijeme lijepo vidi pred nama onda je istina da je razgledna. Stalno ju vidimo pred sobom !”

- “Je - sam ništ sa nje!” – dodajem.

Korak po korak, sat za satom. Naša staza prema Crnome jezeru zaista je bogata prirodnim bivacima. Na svakih nekoliko minuta opažamao velike i male spilje u koje bi se moglo skloniti u slučaju nevremena ili noći te u miru prespavati. Jedna gotovo da je identična našoj spilji u Kamniškima koju smo pronašli usred noći umjesto Bivaka pod Skutom. Korak po korak, zamrznuta stazica polako se počinje spuštati između viskoih jela obavijenih hladnoćom kasnog zimskog dana prema  zamrznutome Crnome jezeru. Smješteno u dnu doline, nedaleko od ruba stijene Komarče, zasjenjeno je visokim i tamnim stijenama koje tijekom hladnih zimskih dana, sprečavaju nisko sunce da obasja površinu njegovih voda. Dok je njegova površina naizgled mirna, glatka, pokrivena slojem ispucanog leda, u njegovim dubinama skrivaju se ponori koji napajaju vodama slap Savice pri dnu stijene Komarče. Proces je neusmiljen i popraćen gromoglasnim zvucima pucanja leda koji postaje pretežak sam sebi kada izgubi oslonac u količini hladne i tamne vode pod sobom. Škripanje, cviljenje, pucanje, prasak sjedinjeni su u jedinstvenim zvuku koji dokazje snagu sila prirode. Odlazim do ruba jezera, cepinom razbijam led i uzimam vodu za kuhanje čaja. Nekoliko desetaka metara iznad jezera, na mjestima gdje kose  zimske sunčeve zrake obasjavaju kamen i sasušene jesenske trave sasvim je drugi svijet. Svijet koji bi morao biti tisućama kilometara južnije, ili mjesecima smješten u drugom vremenu i prostoru. Oko gleda i vidi istovremeno dva svijeta. Ovaj zaleđen i onaj ispunjem toplinom sunca.

            Oko jezera nailazimo na tragove lisice. Zapravo smo ih vidjeli već i prije, na stazici koja vodi do jezera. Tragovi vode do obale, na mjesto gdje je led najtanji, a zatim se ponovno vraćaju na stazicu koja vodi ga gornjim jezerima.

-“Misliš da ta lisica ide isto kam i mi?” – pitam prijatetlja

-“Ne znam, ali bolje lisica nego medved!”

Ustrajnost lisice je očita. Ne želi ni za tren skrenuti sa stazice. Kad malo bolje razmislim, zašto i bi? Vjerojatno je mnogo puta već prošla ovom stazicom, zna da nesavjesni ljudi tu i tamo odbace ostatke hrane do koje je u ovim trenucima ionako teško doći. Stazica vodi ka koči na Dvojnome jezeru, a tamo ima tekuće vode, ljudi, zimska soba….

-“Si kad spal s lisicom u zimskoj sobi? “ – pitam Anđelka

Stazica nas vodi dalje. Ljeti po njoj gaze nebrojene ljudske noge. Cipele, patike, gojzerice, čuje se ljudski smijeh, osjeća se gužva, osjeća se kako iz tih nekada osamljenih predjela izlazi duh gorske samoće i ulazi duh ljudske civilizacije. No, danas ona vodi daleko od ljudi, vodi u hladnu gorsku samoću. Danas ona obećava mir i tišinu, čisto i mirno zimsko nebo, težnju za udaljenim i zasnježenim grebenima, prema kojima su uprti naši pogledi i koji love naše nesređene misli. Lisica je decidirano točna. Ne skreće sa stazice ni za tren, za razliku od povremenih tragova srna ili divokoza koji dolaze na stazicu, ali ubrzo i nestaju sa nje. Jedini ljudski tragovi su oni koje ostavljamo nas dvojica. Pod velikom prevjesnom stijenom nalazi se mala klupica. Sa stijene ljeti curi voda i skuplja se u drvenome koritu iz kojeg je svi koji su žedni mogu piti. Sada sa stijene visi nebrojeno velikih imalih zaleđenih siga,a tek pokoja kap klizne sa njih u drveno korito. Je li naša lisica išla do te vode? Kraj tog istog korita jednom smo u ljeti sa djecom sjedili, pili i umivali znojno lice. Stazica, koja je do sada dosljedno vodila lagano koso pod padinama bijelih stijena odjednom naglo okrene svoj smjer  i krene uzbrdo. Prema oštrim linijama svjetla i sjena koje razgraničavaju ovaj donji, zaleđeni svijet od onog gornjeg, svakodnevno okupanog suncem. Zaista, kao da istovremeno gledamo dva godišnja doba na jednome mjestu. Poznati detalji iz ljetnih uspona sada djeluju na mene sasvim drugačije. Liniju sjene i sunca sustižemo u zadnji čas. Sunce je još samo velika narančasto crvena kugla na rubu horizonta, iznad širokih, šumovitih predjela Komne. Tople, crveno ljubičaste zrake proviruju između i iznad tamnih vrhova jela, dok plavo nebo iznad njih nagovještava skori nadolazak hladnoće gorske noći.

- “ Ja sam ti gotov pajdo! “ – jada se Anđelko

            Nije ni čudo. Cijelu je noć proveo na božićnoj fešti na zavodu, otspavao sat vremena i krenuo u Julijce.

            Stazica se uspinje, a plavo zimsko nebo koje se sve više nazire iznad vrhova jela i ariša, nagovještava nam da je gorsko sedlo i gornji dio doline uskoro pred nama. Sjećanja. Otkrivaju mi neki poseban čar ovakovih zimskih uspona.  Jarko crveni stup sa putokaznim tablama na gorskome prijevoju ponovno me potsjeća na jedan kišni, magloviti jesenski dan kada smo Suzana i ja stigli na ovo mjesto lutajući dijelovima između Zelnarice i Debelog vrha. Kako se uspinjemo, naša je stazica  pokrivena je sve debljim slojem snijega, a tragovi naše gospe lije su sve dublji. Zar ćemo je zaista naći u našoj zimskoj sobi? Sunčeva kugla zašla je za vrhove šumovite Komne, a na nebu je tek sada počela igra boja.Tople nijanse crvenih, narančastih, roznih i ljubičastih boja razlijevaju se u svojoj igri preko razvučenih oblaka na hladnoj i tamnoplavoj podlozi večernjeg neba. Dok oko doživljava igru topline, tijelu je već polako sve više i više hladno. Igra boja i tišina zalaska dana  savršeno su povezane. Iako je priroda u tim trenucima potpuno nijema, u potpunosti osjećam svu melodiju ovog trenutka. Nastojim uhvatiti i upiti usebe taj mir, tu tišinu, tu melodiju boja, tu priču, taj duh planine.

            Ah, tu je i moj Pinus Mugo, planiski bor, klekovina, moja kaskada izrasla iz malene rupe u kamenu kraj jezera. Koliko sam ga puta gledao, divio se snazi tog planinskog bora koji je izrastao iz ničega, razvio svoje korijenje u dubini kamene stijene preko koje je objesio svoje teškom mukom pridobivane grane. Tišina je potpuna. Jedini zvuk koji odlazi u melodiju tišine ove obojene večeri je strogi škripavi tihi zvuk mojih zimskih gojzerica koje gaze po zaleđenom snijegu stazice i mješaju se sa tragovima naše lije. Na hladnoj, zaleđenoj površini jezera, stvaraju se ljubičasto rozni odsjaji skrivenim suncem obojenih magličastih zaostalih večernjih oblaka. Linija toplih boja koja je sve više i više klizila po stijeni Tičarice prema njenom vrhu, već je odavno nestala, tek neizrazita roznonarančasta magličasta nijansa sada još otkriva visinu njenog vrha. Sve tople nijanse polako se hlade, a cijelu dolinu sve više prekriva sivilo i večernja tama.

            - “ Zimska soba prazna. I ova dole i ona gore i ona iza nas! “- dovikujem prijatelju koji još uvijek nastoji u objektiv fotoaparata uhvatiti posljednje tople boje neba.

Kroz tišinu zimske pokrajine osluškujem zvuk vode. Iza zimske sobe, nalazi se maleno jezerce koje u gornjem dijelu ima svoj izvor, a u donejm dijelu ponire. Tko zna gdje završavaju njegove vode. U Dvojnome, u Crnome jezeru ili čak na izvoru samog slapa Savice? Znači, nećemo morati ponovno razbijati led ili topiti snijeg za večernju juhicu il čaj za noć. Ulazimo u zimsku sobu, palimo svijeću. Oko nas polako razabiremo detalje našeg noćašnjeg boravišta. U uglu se nalazi nekolilko paketa fante i mineralne vode sa okusom limuna. Kako je lijepo kad znaš netko vodi brigu i o rijetkim radoznalcima i zaljubljenicima koji zimi dolaze ovamo. Uzimamo bocu negazirane mineralne.

- “Čuj, daj probaj, meni se čini da to ima okus ružmarina, a ne limuna!”

- “Je imaš pravo !” – odgovaram Anđelku

Nakon nekoliko minuta on će ponovno:

- “ Znaš, dok joj je trajao rok sigurno je imala okus po limunu, ali s obzirom da joj je istekao prije dvije godine vjerojatno je sad limun prešao u ružmarin.”

- “ No, sad promjeniš etiketu , staviš – Voda s okusom ružmarina, novi datum i to ti je to!”

Kako bilo da bilo, ponovno se oblačim i u mrklome mraku odlazim na obalu malog jezerca po čistu frišku planinsku vodu bez ograničenog roka trajanja. Benzinsko kuhalo ispušta svoje zvukove nalik na atomsku fuziju, a iz vode postepeno nastaje prvo topla juhica, a zatim i tjestenina “Pommodoro a Mozzarella”

- “ Sad splahnemo sa ovom vodom prvo zdjelu za kuhanje” – velim Anđelku

-“ Onda tu vodu sipamo u prvu zdelicu za jesti pa operemo nju” – odgovara on

- “ Pa onda tu vodu u drugu, pa operemo i nju” – dodajem opet ja

- “ I na kraju je to što ostane čaj za laku noć!” - završava on.

            Zavlačimo se u naše tople vreće i razmišljamo kako ćemo prospavati noć od 18 sati navečer do 6 sati ujutro. Anđelko koji nije spavao protekle noći zaspao je u trenu, a ja sam još neko vrijeme u mislima vrtio one prekrasne prizore zalaska sunca i odbljesaka neba na ledu jezera. Naravno, nakon tople juhice, obilnih količina  kuhane vode sa istekom roka trajanja, tijekom noći bilo je potrebno još koje izvlačenje iz toplih vreća, oblačenje i izlazak u hladnu noć na kolektivno – pišanje.

            Novi dan, novo jutro, nova voda, hrenovke, nezaobilazna Nesscafe sa Alpskim mlijekom, čaj i umivanje u hladnoj vodi jezera. Iznad zimske sobe, na čistom i plavome nebu, neposredno nad vrhovima ogoljelih ariša, nalazi se mjesec. Špičje i Tičarica već su jasno vidljivi. Mjesec, nebo i planine. Opet je sa nama ona – Artemida. Božica mjeseca i planina. Priroda nam se ponovno počela prikazivati u svojoj raskoši. Mnogi maštaju o ovakovim prizorima, a u biti je tako malo potrebno. Malo volje i malo snage za hodanje, malo ranog ustajanja, a kako je lako sve to propustiti. Tko zna koliko je sličnih večeri onoj jučerašnjoj i koliko će jutara sličnih ovome današnjemu ovdje proći, a da za njih nitko uopće neće ni znati. Baš kao što je sinoć tople boje postepeno zamijenivalo sivilo, danas ujutro gledamo isti film, ali unatrag. Noćna tmina i sivilo povlače se, tamno plavo nebo koje je rano ujutro bilo posuto zvijezdama postaje svijetlije, zvijezde nestaju, a na rubu horizonta, tamo negdje iza Studora naziru se linije svijetlijih i toplih boja. Ljubičaste, narančaste, žute, crvene……

     Cijela pokrajina postaje toplija, nebo svijetlo plavo. Pogled mi zastane na samome vrhu Špičja koji je zažario narančastim odsjajem sunca koje izlazi negdje na suprotnoj strani iza grebena Tičarica i Studora. Linija toplih boja spušta se sa vrha polako, obavija prve grebene, prve ploče i zareze. Dok stijena  polagano mijenja svoju noćnu sivu boju u narančasto ljubičastim nijansama, snježni ogrtač na njoj počinje iskriti poput najsjajnijih bisera i dragog kamenja kojim je obložena. 

Dok su sinoć pred našim nogama bili jedino tragovi lisice, jutros opažamo kao je već netko prošao iz smjera Prehodavci prema Dvojnome jezeru, napravio prvi gaz, a zatim se vratio. Ledvica ili četvrto triglavsko jezero, potpuno je prekriveno ledom i snijegom. Tko ne zna da se tu ispod nas nalazi jezero, mislio bi da se radi o maloj ravnoj dolini prekrivenoj snijegom. Priječimo zasniježeni sipar i opažamo kako ni ova naizgled mirna, bezopasna pokrajina nije bez svojih zamki. Na nekoliko mjesta popodnevne sunčeve zrake udaraju gotovo okomito u zasniježene sipare pod Zelnaricom, ugriju snijeg koji zatim klizne nošen lavinom u dubine, na debele naslage leda Ledvice. Kada se budemo vraćali ovdje će trebati malo pripaziti. Dosta nam je bilo lavina za ovu godinu na Hochgallu. Kako su ljetne markacije pokrivene snijegom, držimo se zimskih markacija, velikih šipki sa putokaznim strelicama koje su jasno vidljive po cijeloj dolini. Stari i sve rijeđi macesni na  kojima su vrijeme, snjegovi i vjetar godinama utiskivali svoje znakove, stoje kao  tamni spomenici na plavoj pozadini neba. Jezero pod vršacem i Zeleno jezero toliko su pokriveni snijegom da jedino mi koji znamo gdje se nalaze možemo isto tek pretpostaviti.

Iza naših leđa, u daljini na rubu plavog horizonta okupan jutarnjim suncem sjaje se snjegovi  Krna i Bohinjskih gora.

Na sedlu između Vršaka i Zelnarice odvija se čudesna igra sunca i vjetra. Dok se sunčeve zrake odbijaju u punome odsjaju sa zaleđenih površina sedla, vjetar isovremeno diže kristale snijega, vrti ih pred odsjajima sunčevih zraka, te tako nastaje čunda igra lomova svjetlosti i najrazličitijih boja. Čitava pokrajina blješti u toplome odsjaju sunca dok je svaki škripavi zvuk gaženja zamrznutog snijega, svjedok hladnoći ovog zimskog dana. Gledam ovo i razmišljam je li priroda zapravo takav umjetnik ili moramo i mi imati nešto umjetničke duše da bi ovo mogli zapaziti i u tome uživati? Koraci našeg prethodnika zapravo nisu došli sa Prehodavci već sa Hribarrica. Oduševljeni smo činjenicom da ćemo raditi potpuno novi gaz u dubokome zamrznutome snijegu prema Domu na Prehodavcima. Ali gle, opet imamo nepoznatog prijatelja. Pred nama se pojavljuju tragovi kozoroga koji jasno vode ka Domu!  Gazimo po netkanutoj zamrznutoj bjelini, vrhovi zimskih cipela povremeno probijaju površinsku zaleđenu koru. Iza grebena Špičja otvaraju nam se vidici prema Dolomitima, koji su danas vidljivi poput otoka koji izviru iz mora magle. Livada na  grebenu Špičja koja je ljeti prepuna Runolista sada spava u dobokome sijegu. Na suprotnoj stani iznad tamnih zelenih dolina uzdižu se u suncu okupani Razor, Prisojnik, Jalovec, Kanin…

Napokon dolazimo do Doma na Prehodavcima, obilazimo ga, pijemo čaj, fotogafiramo se, istražujemo njegovu lijepu zimsku sobu, upisujemo se u knjigu u njoj.

            Povratak. Pokušavam izbjeći zaobilazni dio od kuda smo došli i krenuti direktno prema Zelenome jezeru, pošto ionako nema ni staze ni markacija, pa je potpuno svejedno kuda hodamo po ovoj zasnježenoj bijeloj suncem obasjanoj pokrajini.  Ponovno slijedim tragove Kozoroga. Nekliko puta moram dobro udariti nogom da probijem tvrdu zaleđenu koru na strmini.

-“ Aha, ti misliš da si ko Kozorog? Ali ne zaboravi da on ima prirodne dereze, a uz to i pogon na sva četiri!” – dobacuje Anđelko.

          Polako se vraćamo, dan je lijep i zapravo je sada već svejedno kada ćemo stići do naše zimske sobe kraj Dvojnog jezera. Ionako nećemo stići za dana na Komnu i do auta pa je bolje da u svemu uživamo i ostanemo još jedan dan. Nešto više pažnje potebno je kod prečenja zasniježenih sipara Ledvice, čije je snjegove već dohvatilo sunce. Iza naših leđa nebo je se tamije plavo i sve bistrije, no na suprotnoj strani, iznad Bohinjskih gora nešto se vidljivo kuha, oblaci se skupljaju, vrte u krug, uzdižu, kovitlaju i ponovno obrušavaju na vrhove Bogatina, Podrte gore, Krna…

Pred kočom na Dvojnome jezeru se sunčamo. Sunce grije, okrećem mu čas leđa, čas prsa, čas lijevu pa desnu stranu lica. Paljenjem kuhala otpočinje današnji nedeljni ručak.

-“Da skuhamo jednu vrećicu juhe ili dvije?” – pita Anđelko

-“Dviijee! “ – pa od jutra nismo jeli!”- odgovaram

-“Gladni jesmo! Onda dvije!”

-“Zmešaj onu od gljiva i svatovsku “ – moj je odabir

Nakon obilnih tanjura tople juhe, na red dolazi tjestenina

-“ Da opet stavimo dvije ili jednu tjesteninu?”- pita Anđelko

-“ Mislim da bu nakon dve juhe ipak dosta jedna tjestenina.”

Po obilnome ručku konstatiramo kako je prošlo već dva sata od kad smo počeli grijati prvu vodu za juhe.

   - “ Pa tak se i kuha pravi nedeljni ručak. Juhica se mora kuhati bar dva sata.”

Dok zadnja tjestenina nestaje u gladnim ustima u zdjeli se već grije voda za pranje. Prvo sa njom treba oprati zdjelu za kuhanje, sa istom vodom obje zdjelice za jesti, a zatim žlice. Sa hladnim i oštrim snijegom najbolje se izglanca svo posuđe. No tad se mora ugrijati ruke, a to se najbolje radi tako da se rukama hladi kuhalo  pošto se ni ono ne može vruće pospremiti. Iskorištenje topline je 100 %.

Sunčeve tople, crveno ljubičaste zrake ponovno proviruju između i iznad tamnih vrhova jela, dok plavo nebo iznad njih nagovještava skori nadolazak još jedne hladne noći. Stvari ostavljamo u zimskoj sobi i krećemo na jednu večernju šetnju oko jezera. 

No u zraku se ove večeri osjeća još nešto. Ružičaste maglice iznad Špičja i Zelnarice nekako su prenisko, vjetrovi ih kovitlaju, gomilaju, sabijaju u sve niže i niže slojeve. Ona naizgledna toplina ljubičastoroznih koprena na hladnome zimskome nebu pretvara se u sivilo. Da, toplina je samo tamo gore, na nebu, dok ovdje dole vlada planinska hladnoća. Ljubičaste i rozne koprene samo su siluete naizgledne topline koje su se rasprostirale na večernjem nebu. Planina će ovog puta pokazati će svoju divlju planinsku prirodu. Do prije par trenutaka magličaste koprene, a sada gusta i siva magla, tjerana hladnim sjevercom sve više zastire poglede u daljinu. Odjednom više nema ni vrhova, ni ariša, smreka, a pod naletom snježnih, gustih pahulja sakrili su se i dom, zimska soba, jezero. Pod stijenama desnog ruba jezera nalazi se ponor. Jezero ovdje ponire, propusna zemlja i bijeli vapnenac prihvaćaju vode jezera u svoje okrilje, ljubomorno ih čuvaju sve dok ih kao i većina ovih jezera ne predaju Slapu savice. Dok polako usred snježnog meteža obilazimo jezero, nad grebenima Špičja ponovno zatreperi prva zvijezda, zelenkastoplava, tirkizna svjetlost ponovno se pojavi na dalekom nebu, baš kao i ponovni obrisi doma, vrhova ariša, Tičarice, jezera. Sjedimo pred zimskom sobom i gledamo kako noć sve više prekriva okolinu. Sjeverac je vrlo jak, pa zaključujemo kako je vrijeme da se na još jednu noć zavučemo u zimsku sobu doma.

 -“ Isuse, kak puše! Moram zadihtati prozor sa viškom ovih deka!”

        -“ I kroz vrata baš ne dihta. Ona vrata u zimskoj na Prehodavcima su bila bolja.” – dodaje Anđelko

-“ Daj mi posvetli da najdem svemirca” – tražim od prijatelja

- “ Kaj opet ga imaš? “

Palim mali Dinersov radio koji ima oblik malog svemirca. Kao i obično svira jedno kada ga držim istovremeno za antenu  prekidač. Zavučeni u toplinu vreća slušamo radio Triglav i priče za laku noć. Bili jednom davno otac, tri brata, a jedna vještica je nezahvalnu djevojku pretvorila u lisicu. I sve dok ne pomogne iskrenoj ljubavi neće moći biti pnovno žena….

Tijekom noći potrebno se nekoliko puta okrenuti u vreći, a zvuci izvlačenja iz vreće tako su tipični da moraju razbuditi sve prisutne i najaviti nezaobilazno kolektivno pišanje:

-“ Kaj se tak motaš, moraš možda van pišati?”

- “Je, baš sam si mislil dal bum imal društvo!”

       - “ Ajoj, pa tek je tri sata ! Ko bu još izdržal ležati do jutra!”

Srećom, ljudsko tijelo ipak bolje podnosi ležanje od mukotrpnog hodanja uz brijeg, pa smo uspjeli izdržati i tih nekoliko preostalih sati u vrećama sve dok kazaljke nisu zauzele okomit položaj i napravile kut od 180.°

- “ Šest je! Idemo se pakirati? “ – pitanje.

- “Idemo, već me sve boli od spavanja!”- odgovor.

Skupljam hrabrost da se obučem i ponovno odem u noćno umivanje na zamrznutu obalu tekućeg jezerca iza doma. Slijedi nezaobilazna Nesscafe i pokret.

            Na noćnome nebu sjaji se nebrojeno zvijezda. Mjesec iznad vrhova ariša neposredno pokraj nas. Lampice na čelima gasimo jer odsjaj mjesečine na bijeloj pokrajini dovoljno je jak i romantičan za polagani noćni pokret. U sjećanja mi pnovno naviru detalji od prije nekoliko godina kada smo ovuda silazili sa djecom. Tu sad se mora negdje skrenuti na lijevo dolje,  a kad izađemo iz šume biti ćemo na lijepoj maloj livadi. Iza vrhova jela i ogoljelih ariša na horizontu, ponovno, baš kao i svakog dana izranja naranđasta kugla. Otsjaj njezinih zraka oboji čitavu pokrajinu u naranđastim tonovima. 

U hladnoću zimskog jutra ponovno prodiru zraci sunčeva plamena. Čak i ariši bez svojih iglica izgledaju kao da su opaljeni najljepšim jesenjim bojama. Prolazim kraj table na kojoj se više i ne vidi što je bilo napisano, ali sjećanja  govore o jarkim i svježim crvenim bojama na istoj tabli jednom davno, kada je ovdje bilo kasno ljeto. Sjedili smo, pili vodu i brisali znojna čela. Sada, tek nekoliko gutljaja toplog čaja i već nas zimska hladnoća tjera na nove korake. Bohinjsko jezero još uvijek je sakriveno od pogleda pod jutarnjom izmaglicom. Crna i tamna silueta Doma na Komni stoji usred suncem obasjane pokrajine. Samo iznad vrhova bohinjskih gora vjetar para guste sive zimske oblake. Sada su nepristupačni, ali i taj cijeli greben jednom, u rano ljeto ili proljeće bio bi prekrasan. Možda baš onda kada je prepun proljetnih trava i cvijeća. Onako se vrećom, kuhalom, bez obaveza, da spavaš tamo dokle si stigao. Sa druge strane nalazi se i lijepa “Škrbinska plošča?”

Vidjeli smo Triglavska jezera, vidjeli smo kako njihove vode nestaju u propusnom vapnencu. Zar nam onda nije dužnost da na kraju posjetimo i mjesto na kojem sve te vode ponovno ugledaju svijetlo dana. Slap Savice.

Kod auta, napokon, nakon tri dana skidam teške zimske gojzerice. Skidam čarape, a noge ne mogu a da se ne vesele zraku. Kako im samo godi hodanje bez čarapa po zamrznutom snijegu. Mladi par koji je tek stigao izlazi iz svog toplog auta i ne mogu se načuditi kako netko može po snijegu hodati bos sa naočigled blaženom facom. Ah, što znate Vi koji tamo dolazite da bi se divili tim stvarima iz dolina? Sretan sam što sam ponovno osjetio ono što sam neko vrijeme zapravo i zaboravio. Da nisu samo vrhovi i stijene oni koji mi mogu ponuditi uživanje. U protekla tri dana bilo mi je lijepo i u provedenom vremenu u šetnji, u kuhanju, noćenju, prije svega u odmaranju u ovom tihom tijekom zime zaboravljenom kutku Julijskih alpi. Ponovno sam shvatio kako planina nije samo vrh, nije samo stijena, nisu samo naporni uspjesi. Planina je i ružičasti zalazak sunca na plavom zimskome nebu, planina je i zimska soba, blještavi odbljesci sunčevih zraka na zasnježenoj  valovitoj pokrajini kroz koju prvi utireš svoj gaz. Sve je tamo. Stoji kraj nas i čeka da vidimo. A za to moramo imati samo otvorene oči i otvoreno srce. Planina je i ljepota snježne mećave i slatka muka spavanja od 12 sati u mraku zimske sobe. Svaka planina ima ono izvana i ono iznutra. Katkada  tražimo ono prvo, a katkada ovo drugo. 

A KAJ SAD?

             

          Prošlo je ljeto, prošla je berba u voćnjaku i na poslu, a kad smo u vinogradima pobrali i sve predikate, došao je i početak Novembra. Ponovno smo pokušali aktivirati svoje želje za Zapadnim julijcima, za najobičnijom trodnevnom šetnjom od zimske sobe do zimske sobe i uživanjem u šetnji kroz prirodu, u hodanju, teglenju vreća za spavanje, kuhala, juhica, kavica, dok nam kroz prozore zimskih soba sunčeve zrake zalaze za vrhove Kanina, Mangarta, Jalovca… Želio sam se ponovno potpuno opustiti, odabrati turu u kojoj neću uopće morati misliti na bilo koji vid opasnosti osim onih slatkih kako navečer pred spavanje skuhati toplu juhicu i prespavati noć u zimskoj sobi zavučen u moju toplu zimsku vreću. Ponovno osjetiti disanje planine, osjetiti onaj osjećaj pripadnosti sa tišinom tih prostora, osjećaj pripadnosti k tim silama prirode protiv kojih se u stvari i ne moramo boriti već ih moramo upoznavati i uživati u njima. Ponekad je teško, veoma teško objasniti i samome sebi, a pogotovo drugima. Zašto ponovno? Zašto dalje? Moramo se upitati želimo li živjeti potišteno na strani većine, ili u skladu sa svojim vlastitim zakonima koje smo otkrili i koji nas čine sretnim. Odgovori danas, nakon Hochgalla, više ne mogu biti tako jednostavni, a zapravo možda i jesu. Ukoliko ih možemo shvatiti. Baš onakovi kakak je dao pastir dr. Frischaufu pred više od stotinu godina : “Tu je tako lepo! Tako daleč se vidi!”

            Da se godina stvarno može urotiti protiv čovjeka ponovno smo osjetili kada smo se jednog sunčanog novembarskog jutra, nakon koliko toliko sigurnih prognoza uputili prema Zapadnim julijcima, Nevejskome prevalu u Italiji. Prognoze su obećavale proljepšanje. Tijekom vožnje, oblaci su nam sve više zakrivali poglede prema planinama, a na samoj granici u Ratečama, dočekao nas je i snijeg.
       - “A Kaj sad? Idemo dalje, možda sve to tijekom noći ipak prestane? 
       - “Idemo, vidli budemo kako je gore!”
U mjestašcu Rabelju na kolniku je već oko 5 – 10 cm novonapadalog snijega.

-“A Kaj sad? Idemo dalje? “

-“Mislim da nema smisla. Dio kud smo namijenjeni uopće ne poznajemo i nema smisla lutati dok su sve markacije pod novonapadalim snijegom”

-“A Kaj onda?”

-“Idemo natrag pa do Aljaževog doma. Tam smo oko 17 sati, prespavamo u zimskoj sobi, a ujutro ćemo već vidjeti kakav je dan.”

Terios grabi svojim pogonom na sva četiri kotača zasniježenu cestu prema Aljaževom domu. Pakiramo se, sa upaljenim čeonim svjetiljkama odlazimo u potragu za zimskom sobom. Dobro se sjećam da smo pred dvije godine, vraćajući se iz Zimmer-Janna, vidjeli nekakovu zimsku sobu. Obilazimo sva vrata na oba doma, poučeni iskustvom sa Okrešlja tražimo pogledom moguće putokaze na drveću, obilazimo sve postojeće zgrade, gazimo po 15 cm mokrog snijega, dok nam onaj novi i mokri pada po ramenima, ali zimske sobe nigdje.

-“A Kaj sad?”

-“Da prespavamo tu na terasi u vrećama?”

-“Znaš da mi se baš i neda. Još kad bi znal da bu sutra jako lepo i bi, ali ovo ne prestaje padati!”

-“A Kaj sad?” 

-“Idemo do Kamniške bistrice, tam smo oko 20,00 sati, možda tam nema tolko snega, tam je još bilo sunčano dok smo se vozili!”

Stižemo u Kamnišku bistricu, pitamo domara kako je gore sa snijegom.

-  “Napadalo ga je gore oko 30 cm. Mokri je! Bolje nejdite, nije to snijeg za hodanje!

-“A Kaj sad? “

-“A ništ, idemo lepo na vampe s parmezanom u Tepanje i nadajmo se da će se idućih vikenda vrijeme pridržavati prognoze!”

U Tepanje na fileke dolazimo deset minuta pred zatvaranje. Gospođa kaže:

-“Ja, počasi zapiramo, a veste?”

-“ A Kaj sad? “

-“ Gospa, a če bi vedeli kaj sva vse prestala da bi prišla k vami na vampe! “

Vampi, fileki su bili izvrsni.

-“A Kaj sad? “

Za nepunih mjesec dana, pred sam Božić, uživali smo u šetnji po sniježnim poljima od Komne do Prehodavci.

Postelrweg

           Hochgall. Ime koje će me još dugo podsjećati kako nikada zapravo ne mogu biti siguran da sam sve predvidio, na sve se pripremio. Iako nas je zapravo ostavio čitavima, utisnuo se taj velikan duboko u našu psihu. Često puta znali smo reći da nam je nakon ture pao kamen sa srca. No sva težina kamena ili još bolje rečeno snjegova Hochgalla mjesecima je bila uvučena u našu psihu, a znaci depresije bili su svakodnevica i po nekoliko mjeseci. Prošlo je punih i izuzetno dugih šest mjeseci sve dok se ponovno nismo odlučili nekuda zajedno otići.Stara slovenska izreka : “Ni gore bolezni za gornika kot je pomanjkanje gora!”  ovog se puta morala suočiti i sa strahom ne samo pred gorom nego dobrano i sa strahom pred samim sobom. No, potpuno sam uvjeren kad bi psihijatar mogao shvatiti bit svega zasigurno bi dao savjet:

- “ Idi ponovno, polako, postepeno, za početak odaberi nešto lagano i lijepo, uživaj, ponovno napuni kondenzatore.”

           

            Berba na poslu te je godine počela već krajem Augusta. Na početku sam se veselio kako ću moći jednom konačno u najljepšem mjesecu otići u Julijce i uživati ponovno u onim istim jesenskim bojama, jutarnjim morima magle u dolinama zbog kojih sam počeo planinariti, zalascima crvene užarene kugle u toploj pozadini neba uvučen u sve moguće krpe i krpice koje sam ponio sa sobom. Kad smo konačno uskladili sve obaveze i utvrdili vikend, prognostičari su nam u zadnji čas promijenili prognozu pa smo Julijce morali premjestiti  negdje bliže, kao na primjer malo dalje od Grazza.

            A  u Grazzer berglandu se naravno – penje. Znači treba naći na netu topo skicu nekog lijepog dugačkog i laganog smjera u kojem se uopće ne bi moralo misliti na opasnosti već samo na uživanciju. Vrhunski penjač Stefan Glovach  jednom je prilikom izjavio: “Kada  bi pitali domoroce koji žive oko rijeke Clyde, oni bi rekli da rijeka nije opasna, jer oni tamo žive, dok se nama diže kosa na glavi, ali kad bi oni došli ovamo i vidjeli kako mi jurimo automobilima, rekli bi da mi živimo strašno opasnim životom. Radi se samo o tome na što si naviknut. Opasnost je tako jako relativan  pojam.”

Željeli bi iz našeg sjećanja izbaciti sve negativne utiske, no savjest nam govori da priča sa Hochgalla ne smije biti zaboravljena. U sjećanju najradije ostaju lijepi trenuci, no vrijeme je nesmiljeno pa zapisi u mozgu često izbljeđuju vremenom. Onda uzimamo u ruke pisma, zapise i ponovno ih budimo. Upravo prije Hochgalla u stijenama Grazzer berglanda dešavali su se dani sreće kada mi je bilo toplo u srcu, kada sam bio otvorene duše prema svima oko sebe. I danas kada se misli vraćaju u te dane, u te uspone, osjećam kako mi neka toplina dolazi iz unutrašnjosti, diže se preko leđa i ramena prema glavi, na tren me baca izvan vremena i prostora.

            Postlerweg je smjer od deset cugova, od kojih su samo dva dobro pospitana i opremljena četvorka, ostali su zapravo lagana šetnja kroz stijenu. Sa parkirališta smo krenuli pod ne baš obećavajućim  nebom po naravno, krivoj stazi pod stijenu. Čak i kad smo pronašli pravi prilaz, visoke jele i šuma onemogućavali su pregled stijene kako bi mogli pronaći i ulaz pod sam smjer. Puna dva sata trebalo nam je dok se nismo uz pomoć nekolicine austriskih penjača dokopali točnog mjesta ulaska u smjer. Da bi cijela stvar oko prilaska smjeru bila još zanimljivija, pobrinule su se ose, koje su svega nekoliko metara od ulaska u smjer imale gnijezdo u zemlji. Uskom stazicom pokraj gnijezda prvo je prošao mladi austrijanac, za njm Anđelko. Ne znajući za ose uzbunili su ih tako da su se jedva izvukli samo sa jednim ili dva uboda u vrat. Djevojka od mladog austrijanca, odabrala je duži, ali od osa siguriji zaobilazak. Prvo sam pričekao da se smire, digao okovratnik windstopera, uvukao glavu, ruke stavio u džepove, a zatim laganim korakom pokušao proći kraj njih. No ove očito nisu bile vinogradarskog porijekla i nisu shvatile da su moje namjere časne i bezopasne. U tren oka su ponovno izjurile iz gnijezda i navalile na mene. One najratobornije i najpametnije shvatile su da je trenutno teško obaviti ubod, pa su se ugnijezdile u mojoj kosi kako bi genetskim nagonom utvrđen čin obrane gnijezda mogle obaviti i kasnije. Uzaludno sam pokušavao iz kose istjerati najratoborniju. Ubod je bio precizan i bolan.Tek nekoliko minuta nakon uboda uspio sam je izbaciti iz kose. Toliko o pripremama za uspon.

            Pojaseve, penjačice ponovno smo navlačili najvećom mogućom brzinom, kako bi bili prvi u smjeru, pošto smo procijenili da su oba naveza koja idu za nama u smjer obzirom na njihovu dob vjerojatno prespori. Osim toga, baš i nismo bili previše udaljeni od osinjeg gnijezda. Osiguravanje Anđelka dok je penjao svoj prvi cug, lijepu trojku, svodilo se na komentare :

- “Čekaj, ne penji, ose su opet kod mene, moram biti miran! …… Ajde, možeš dalje, odišle su !”

Kako bi se što više udaljili od naveza iza nas, slijedeća dva cuga povukao sam u jednom komadu, pošto je Anđelkovo uže duljine 60 metara. Kako sam već dobrano odmakao od podnožja stijene, glasni jesenski sjeverac došao na svoje. Penjanje ovog cuga svelo se na slijedeće komentare :

-“ Štaaaand! Čujjjeeš, štaaaand!

- “Si gooore, imaš štaaaand? “

- “Štaaaaand! Daj užee, kaj me ne čuuuješ !”

- “Daj ponovi, kaaaaj si rekel ?”

Dugačka lijepo pospitana četvorka u hladnoj suncem obasjanoj stijeni dopala je Anđelka, a lagana dvojka iza nje mene.

       - “Sad znam zakaj si me nateral da tam penjem dva cuga odjednom. Da ti dobiš sve ove lepe četvorke kak prvi!” – šalim se jer je pred njim ponovno lijepa lagana dobro osigurana četvorka. Kao hvatišta nam ponovno služe sanhuri, ljuskaste pukotine ustijeni, još ljepši negoli u stijenama Brunntalwanda. Ponovno, nakon duže pauze, osjećamo da smo opet uspostavili kontakt sa stijenom, da nas je prihvatila, da se razumijemo. Ponovno, vodimo tihi, intimni, dijalog sa stijenom, te uz onaj glasni sa prijateljem, kao naprijer :

-“Ajjj ! Napala me osa !” – čujem odozgo

- “Budi miran i ne penji! “ – odgovaram

-  “Misliš da je to lako u ovom položaju i na vjetru?

  -“Ti sad opet imaš laganu dvojku do velikog drveta na kojem je štad! “- Anđelko čita iz toposkice.

- “ Kooje drvo, Jeela, Ariš ili Buuukva ?” – vičem odozgo pošto se pred menom nalaze tri police, a na svakoj raste po jedno drvo!

- “ Nee čujem dobro!”

- “ Koooje drvooo? Jeeeela, Ariiiš ili Buuukva ?”

-  “ Daj ne zezaj ! Penji! ”

U jednom od mojih slijedećih cugova opažam ispod sebe predivnu sliku. Pod mojim nogama stijena, Anđelko na štandu, ispod njega samo dubina i vrhovi tamnih jela. Iako se radi o laganoj trojki, izgled je nevjerojatan. Ovog puta starim

fotićem pokušavam zabilježiti lijepe trenutke, pošto novu skupu kameru poučen iskustvom sa Hochgala više neću nositi na nezgodna mjesta.

            Na maloj polici uredim štand, a  Anđelko krene odozdo.

- “Čekaj! Ne penji, ose su opet kod mene, moram biti miran!”

Poput kamene statue na vjetru čekam da se ose odmaknu.

- “ Ajde, možeš , odišle su !”

Hladan sjeverac sve je jači, ali ja ni ne pomišljam da si navučem Windstoper.

- “Smrznul buš mi se, pajdo! “- do mene dopenjava Anđelko.

- “ Nema frke, baš mi paše da me nešt hladi izvana dok me još peče ono od ose iznutra!”

Nešto niže ispod nas, penje jedan stariji gospodin, vjerojatno preko pedeset, a za sobom vuče nekog mlađeg debeljucu. Stalno su cug ispod nas. U susjednom Elfengartenu, u prijevodu - vrtu vila, najlakšem smjeru u stijeni penje stariji bračni par. Sa lijeve strane stariji gospodin vodi navez u nekvoj šestici, pa se sve nekako osjećam da sam i ja već zakoračio u “one starije”!

U vršnome dijelu stijene priječimo cijeli cug po travnatim policama do njenog lijevog ruba. Preko njenog ruba nalazi se samo jedno veliko ništa sve do podnožja stijene. Nekoliko metara iznad naših glava nalaze se dva spita, a stijena baš i ne izgleda kao trojka iz topo skice. U tih par metara neposredno pod petama penjačica nalazi se cijela dubina stijene. Srećom, stara čelična zamka dva metra sa desne strane postavljena je upravo za one koji se oporavljaju od strahova i žele to mjesto zaobići na siguran način. No strah je bio nepotreban. Velika hvatišta koja se zapravo i ne vide odozdo i dva spita u koje su ubačeni kompleti pružaju osjećaj potpune sigurosti. Moram malo stati na tom mjestu, opustiti se i pogledati u tu dubinu.

Deseti cug otpočinje sa nekoliko detalja lijepe četvorke, a zatim preko sve lakših i lakših detalja lagano preko ruba stijene, na malenu kamenim blokovima ispunjenu livadu. Povlačim uže i čekam da prijatelj dopenje do mene. Nakon nekoliko mjeseci ponovno osjećam kako mi usprkos hladnom sjevercu neka toplina dolazi iz unutrašnjosti, diže se preko leđa i ramena prema glavi, na tren me baca izvan vremena i prostora. Odraz postignutog unutrašnjeg mira u apsolutnoj slobodi vremena i prostora. Naizgled odrezani rub stijene, dubina sa tamnozelenim vrhovima jela, moje noge sa penjačicama u prvom planu i izlazak Anđelka iza ruba opet su savršeni motiv za dobru fotku. Nadam se da će uspjeti.

Po malenioj uskoj stazici, utabanoj od nogu brojnih penjača silazimo kroz šumu jela i debelog sloja njihovih iglica na tlu. Na sedlu nas dočekuje široka livada, a makadamska cesta koja prolazi preko nje vodi nas do parkirališta sada već doslovce pretrpanog automobilima.