TRE CIME

“ Aaaaaaah! Eto, zbog ovak finog radlera se isplati mučiti za takav vrh!” – uzdišem, nakon uspona Anđelka i mene na Antelaa, kralja Dolomita.

            Dvije štrudle od jabuka i dva radlera, vraćaju nam snagu i želju za još kojim „brdašcem”. Iako smo obojica još jučer maštali o Monte Pelmu, a Anđelko i o Marmoladi, umor koji je kod obojice najviše proizašao iz žeđi, kao i oni maleni crvenkasti kružići na našim prstima i petama koji su se pridružili već priznatome umoru, skreću pomalo naša razmišljanja u neki drugi smjer.

            Jučer smo si dokazali da nešto možemo. Prenoćili smo pod samim vrhom Antelala, te kao jedni od prvih u ovoj godini posjetili kipiće Madone na njegovom vrhu. Danas bi trebalo dokazati da znamo uživati i u drugim stvarima. Dokazati da nešto možemo dobiti i bez ulaganja maksimalnih napora, bez približavanja granicama mogućnosti. Planine, Gorja, Stijene, mogu mijenjati čovjeka. Koliko sam puta razmišljao je li priroda koja nešto savršeno lijepo oblikuje umjetnik, ili je umjetnik ljudsko oko koje je sposobno isto zapaziti. Čistu vodu planinskih izvora, žuborenje malenih kaskada i tolmuna, tišinu planinske šume. Najraznolikije oblike ugaženih ili ispranih stazica koje su stoljećima gazili đonovi raznih oblika cipela. Šareni zeleni travnjaci prepuni proljetnog cvijeća, planinski pašnjaci na kojima se slobodno zabaciš u busene zelenih, žilavih planinskih trava i zagledaš u plavo, toliko plavo nebo iznad sebe, kao da su ga prekrile same latice malenih Gencijana Verna. Kamenčić koji se u tom trenutku odroni sa poneke stijene, podsjeti te kako su se i u tim stijenama nekada odvijali teški prvenstveni usponi, a u nekima se dizale granice mogućeg.

            U traženju nekog neodređenog oblika duševnog mira, upravo je tišina i mir planine, stijene, kontakt samo sa onim što je ispred tebe, misli skoncentrirane samo na slijedeći kontakt psihe i prirode, ono što omogućava da se nekako u miru ponovno nađemo sami sa sobom. Možda je to upravo ono što tražimo u dolinama u svakodnevici, a rijetko kada uspijevamo naći. Poput mazohista mučimo mišiće, koljena, tetive, dok nam krupne kapi cure niz čelo što god je više moguće odugovlačimo sa gutljajem tekućine koju teglimo u svojem često prenatrpanom ruksaku. Gle, upravo takovi smo mnogo ljubazniji, susretljiviji, razgovorljiviji nego  tamo dolje, sasvim smo drugačiji.

            Iz svih tih razloga, kao i iz mnogih drugih koji su duboko pohranjeni u skrivenim kutovima sjećanja, naredni dan rezerviran je za šetnju po rovovima Monte Paterna i kružnu turu oko Tre Cime.

Missurina. Nekada jedno od najljepših jezera Dolomita. Parkiramo kraj njegove obale. Promatram vijenac vrhova koji ga okružuju. Crisstalo, Sorapis, Tri Cime, Tofane. Svi se oni ogledaju u mirnoj površini hladne, nekada bistre jezerske vode. Ogledaju se i mnogi krovovi hotela. U misli mi nadolaze riječi starog planinskog mačka Janka Mlakara:

« Čak i ti sa vječnim snijegom pokriveni čuvari ne bi ti mogli sačuvati tišinu i mir u kojem si nekada mirno spavalo. Tisućljećima si mirno počivalo pod njima, no izgleda da se bliži vrijeme, kad će te svjetina istrgati iz samoće. Ne pita te ona želiš li ti to. Ležim kraj tebe u zelenoj mahovini, nad mnome šume krošnje zelenih ariša, a vjetar koji nadolazi šapuće mi tvoje priče iz proteklih dana. Sreću dječačkih godina uživalo si nekada, izgubilo si za sva vremena. Sada baš kao i mi, možeš još samo uživati u svojim sjećanjima. Da, to mi šapuće tvoja uznemirena i namreškana površina. O vremenu kada još ovdje nije bilo modernih cesta, hotela, samo ariši, nebo, mirisi ljeta, vrhovi Triju Cima.»

Tri Cime. Koliko je godina samo prošlo otkad sam bio ovdje.

            1992. godina. «Najtopliji je dio ljeta. Cortina. Mjesec je kolovoz i Talijani imaju godišnje odmore. Sve skupa je nalik velikoj konzervi sardina. Kroz gust promet, Suzana i ja, jedva se probijamo do jezera Missurine. Jutro je i sunce obasjava vrhove Sorapisa, a kroz oblake se pojavljuju Tri Cime. Pošto su nas na naplatnoj rampi olakšali za prilično lira, uspinjemo se autom prema rif. Auronzo (rifugio, tal. Sklonište). Borove šumice, klekovina, livade, strmi travnjaci, sipari i… gdje smo to sada? Proštenje, hodočašće ili nešto gdje više nema mjesta? A mi smo došli nenajavljeni. Sva parkirališta prepuna, a na siparnim stazicama pod Cimama ljudi je bilo više nego kamenja.«

            2006. godina. Kasno proljeće. Posljednje zrake sunca već polagano zalaze za crvenkaste stijene Croda Rosse. Autom stižemo do Riff. Auronzo. Pod Cimama vlada mir i tišina. Jedini gosti su rijetki penjači, koji se umorni, ali ozarenih lica vraćaju iz stijena Triju Cima. Zavidimo im. Više na godinama, manje na uspjehu.

          Čisto alpsko jutro. Vrhovi Triju Cima već su obasjani jutarnjim toplim zrakama sunca. Preko puta sjaje se oštri nazubljeni tornjevi Di Croda Liscia. Krećemo polagano po širokoj stazici prema sedlu Lavaredo. Izgleda da je stazica danas rezervirana samo za nas i nekolicinu penzionera. Iznad naših glava, visoko u stijenama Picolle i Picolissime, čuju se povici penjača, zvuci zveketanja penjačke opreme. Od riff. Lavaredo, koja je još uvijek jutros zatvorena, stazica vodi uzbrdo prema sedlu. Jutarnje svjetlo probudilo je i nekolicinu svizaca koji to obznanjuju jasnim zviždanjem. Anđelko malo zaostaje zbog snimanja, pa po siparnoj stazici hodam posve sam. Kako li je to bilo pred 14. godina:

“U koloni pazim da ne stanem na pete onome ispred sebe, a htjeli bismo brže. Gledam gore, u smjerove Piccole i opažam nekoliko penjačkih naveza. Pokazujem ih Suzani. Ostali iz kolone gledaju kuda ja to pokazujem, neki stojeći, a drugi i dalje hodaju i gledaju gore. Poneki od njih gledajući u visinu nagaze onog pred sobom. Nastaje zbrka i zastoj te sam tako konačno prorijedio kolonu.”

Sedlo Lavaredo. Otvara se pogled na veličanstvene 600 metarne sjeverne stijene Triju Cima. Uskoro počinju prve sajle, prve kaverne i rovovi koji su ovdje ostali još iz prvog svjetskog rata. Nekada zvuk granata, dima, jauka i boli, danas samo zveckanje matičara i njihovog klizanja po čeličnim sajlama narušava mir ovog prijepodneva. Po širokim policama izdubljenim u dolomitskoj stijeni uspinjemo se prema vršnom dijelu Monte Paterna. Na ulasku u prvu galeriju, kavernu  pruža se mogućnost za predivnu fotku. Koristim razgranati prevjes ulaska u kavernu kako ispenjao koji metar u visinu. Anđelko zauzima gotovo ležeću poziciju za fotku. Ispada kako penjem izuzetno naporan prevjes bez naveza, a u pozadini se sjaje stijene triju Cima. Nove police izmjenjuju se sa onima izdubljenima ljudskom, vojničkom, rukom u tvrdoj stijeni. Kako se sve više uspinjemo, pojavljuju se novi vrhovi Sextenskih dolomita. Tu i tamo na policama nas iznenadi i pokoji cvijet. Tko zna, kao su na te malene cvjetiće gledali vojnici. Jesu li ih uopće primjećivali? Da li su ih u rijetkim trenucima odmora prisjećali na njihove drage koje su ih čekale negdje daleko u toplome domu.

Po razlomljenome žlijebu uspinjemo se do vršnog usjeka. Odatle počinje vršni uspon preko vertikalne stijene opremljene klinovima i čeličnim sajlama. Ubacujemo prve matičare, koji ponovno polako klize prema gore, u visinu. No nada da ćemo  ipak danas ispenjati nešto malo teže brzo pada u vodu. Vertikala je kratka. Svega kojih tridesetak metara. Prisjećam se izreke kako su alpinisti ljudi koji traže teškoće, a sretni su kad ih ne nađu. Možda je tako i sada sa nama. Nove siparne grede vode prema vrhu na kojem se nalazi ogroman drveni križ. Pod njime se gužva nekolicina mladih Novozelanđana koji provode ljeto u Evropskim alpama.

Sextenski dolomiti, Croda Rossa, Crisstallo, Sorapis, Antelao. Tamo u daljini bijele se snjegovi Zillertalskih alpi. Duboko, pod našim nogama, pod gotovo vertikalnom stijenom istočnom stijenom Monte Paterna, nalazi se stazica na kojoj opažamo mnoštvo ljudi sićušnih poput mrava.

Silazak. Nekoliko novih sajli i zalazimo u jedne od najpoznatijih kaverni iz prvog svjetskog rata. Tu i tamo nalaze se i ostaci vojničkih oprema. Šljemova, zdjelica za jelo, ostataka municija, sanduka, bodljikavih žica. Kaverne, rovovi, nastali su kao jedina mogućnost da se na vrhove Paterna dostavi municija za minobacače, topove, mitraljeze koji su branili granice čas jednog, čas drugog carstva. Već u prvoj većoj galeriji sjećanja me ponovno vrate u 1992.

            « Spuštamo se dalje i prolazimo kroz rov- galeriju. Odmah desno je nova rupa za izlaz. Gledam kroz otvor nalijevo. Ništa. Nema klinova ni staze ni desno, ni gore, ni dolje. Znači ovo nije izlaz. Suzana otkriva u dubini dvorane nekakav tunel. Ali tamo je mrak i ništa se ne vidi. Pitamo Talijane kuda dalje vodi put. Odgovor je naizgled jednostavan : - po onoj mračnoj galeriji u dubini dvorane ima oko desetak minuta do izlaza na svjetlo. Dolazi skupina Čeha koji idu istim putem. Imaju dvije džepne baterije, nisu šminkeri i dopuštaju nam  da idemo sa njima. Ubacujemo se u mrak nepoznatog. Deset ljudi, dvije baterije. Nije baš optimalno, pa već na početku udarim glavom o niski strop galerije. Kako na golom kamenu ne raste trava tako se ni pamet ne da nabrati.  Sada gledam gore u strop, a noga mi po vlažnoj stijeni sklizne i srušim Čeha ispred sebe. Čujem nekoliko usporedbi s Danteovim “ Paklom “ na češkom, još nekoliko udaraca glavom o niski strop pred mnom pa zaključujemo kako su Talijani ipak u prosjeku niži od nas Slavena.»

               Oko doma Dreizinnenhutte, mnoštvo je ljudi. Neki dolaze, neki odlaze. Gledam i slušam raznolike jezike. Livade koje se rasprostiru od doma sve do sipara sjevernih stijena triju Cima prepune su cvijeća. Početak je ljeta. Duboko dolje, između zagrijanih kamenih ploča i busena trava leže poneki zaljubljeni parovi. Ljudi se vesele, razgovaraju, dovikuju. Svi se pozdravljaju. Kada sam u gradu zadnji puta pozdravio kojeg prolaznika? U planinama uvijek! Ne samo to. U planinama gotovo uvijek jedan drugome u prolazu zaželimo sreću, makar se uopće i ne poznamo. Prvi puta smo se vidjeli u životu, znamo da se više nikada više nećemo sresti, ali se uporno pozdravljamo i jedan drugome želimo sreću. Tako je ovdje u srcu planina, dok je sasvim drugačije u dolini. Znam da ću već kod auta, u toj « čudnoj» dolini, «civilizaciji», postati opet onaj drugi, namrgođeni tip. Zašto? Pa zar nismo i tamo dolje i ovdje gore u biti isti ljudi, iste osobnosti? Ili nas ipak ovdje nešto čini drugačijima?

            Povratak u dolinu. Šećemo po livadama podno Triju Cima, pogleda uprtih u njihove vertikalne stijene. Rododendroni, gencijane, jezerca, potoćić sa bistrom pitkom vodom. Svi vrhovi koje promatramo sa sedla oko nas, čak i samo nebo iznad njih nadohvat su ruke. Kao i uvijek kada se tura bliži kraju nalaze se nekako na granici stvarnosti i mašte. Čežnja za onim što je iza nas postaje sve prisutnija, postavlja nam nova pitanja o smislu našeg postojanja. Neumoljiva je ravnoteža svijeta i ljudske svijesti. Proveli smo tri prekrasna dana u Dolomitima. Bivak pod vrhom Antelaa, Antelao, ispunili su nam dijelove svijesti kojima si dokazujemo da još uvijek nešto možemo. Tišina, mir podno Triju Cima  dali su nam ono nešto što omogućava da se nekako u miru ponovno nađemo sami sa sobom.

ANTELAO - drugi dio

Odjednom više nisam umoran. Osjećam se miran, opušten i potpuno - krepan! Zadnjim koracima koje sam vjerojatno uopće mogao izvesti stižem do uskog kamenog prolaza iza kojeg se nalazi – Bivaco Cosi! Bivak je položen na metalnim nogama koje zbog trenutnog stanja snijega stoje dobar metar u zraku. Sa njima, naravno i prag od 1 m za ulaz u bivak.

-“ Aaah, gdje da sad nađem još snage i za to, kad sam si svu isplaniral točno za do bivaka! “ – gombam dok se navlačim po koljenima preko praga.

-“ Ovo zadnje smo već ionak hodali na glikogen iz jetre!” – dobacuje Anđelko.

-“ Sutra ak vidim onog idiota ima da ga zbijemo! Pokvaril mi je cijeli dan! Gle - tek je 19,00 sati, a mogli smo lepo polaganije hodati još sat i pol. Od doma smo trebali tri i pol sata, a to je vrijeme koje “dobrim runnerima “ treba za vrh. Ne bi se tak namučil i sad tu navlačil u bivak kak utovljeni svizac pred zimu u previsoku rupu!” – ne mogu a da stalno ne prigovaram.

U bivaku smještenom poput orlova gnijezda iznad doline ima 8 kreveta na kat. Tri kreveta na obje strane nadovezuju se na kat, te još dva viseća između njih u sredini. No bitno je da osam ljudi ovdje može prespavati, a mnogo više njih i proboraviti noć. Zahvaljujući našoj odvažnosti da među prvima u ovoj godini naskočimo kralja Dolomita, ove noći raskoš limene kutije veličine 3x2 metra biti će cijela samo za nas. Snijega pred bivakom, a naročito pod njim te iza njega ima u neograničenim količinama za našu kuhinju. Što je najvažnije, još uvijek je svježi i nepopišani. Kako smo sve zalihe vode prilikom uspona popili u nadi da će ih biti lakše nositi u želucu nego na leđima, prvi je posao izvaditi kuhalo, nagrabiti snijega te stvoriti zalihe vode za noć. Na polici u bivaku nalazim upisnu knjigu:

-“ Gle, knjiga je iz 1997. A ove godine ih je u bivaku bilo samo osmero. Četvoro u travnju, dvoje početkom lipnja i dvoje prije par dana.” – komentiram upisujući nas.

Znoj koji se nataložio na licu počinje me smetati pa izlazim van da se umijem u snijegu koji se u međuvremenu nadolaskom noći počeo smrzavati. U bivaku je već ionako dovoljno hladno pa Anđelku ne pada na pamet da ponovi isto. Stoga iz ruksaka vadim osvježavajuću maramicu i pružam je Anđelku.

-“ E, ovo se već zove napredak! Dehidrirani snijeg iz vrećice za skidanje znoja!” – smije se.

-“ Daj malo i meni što ostane, da se i ja malo namirišem!”

-“ Onda ti meni vrati da si malo natrljam i noge!”

-“ Ostavi malo i za moje!”

-“ A ti onda meni daj natrag da te sve arome iskoristimo kao filter vrećicu za čaj!”

Nakon, ukusne tjestenine sa gljivama, te čaja koji je ipak bio od šumskog voća, oblačim jaknu te izlazim pred bivak. Na visini od 3.111 m promjena boja neba odvija se sasvim neopazno, polako. Kroz crvenkasto plave nijanse zraka večernjeg sunca, koje se raspršuju po rijetkim oblacima, iskrada se još jedan dan. Tople boje, postepeno nestaju, ustupaju svoje mjesto hladnim tonovima noći. Purpurne, plave te napokon sive boje preuzimaju dominaciju nad nebom, vrhovima, oblacima, nad onim sramežljivim ostacima snijega pod vrhom strehe kralja Antelaa. Vjetar koji je dosada tek nedovoljno hladio naša ugrijana čela i leđa, upravo mijenja smjer. Postaje hladniji, sjeverniji, obećavajući lijep sutrašnji novi dan. Uvlačimo se u vreće, u njima je tako toplo. Dok rijetki zvuci sjeverca fijuču po krovu, po žicama za koje je učvršćen naš bivak, te po vršnim stijenama Antelaa, sa smirajem još jednog lijepog, a napornog dana i nas dvojica tonemo u san.

           

Oko 4,30 u bivak već dopiru prve zrake svjetla.

-“ Ne žuri nam se nikam?” – pita Anđelo.

- “Ne!” – odgovaram.

Nakon jednog sata okretanja u vrećama na ležaju:

-“ Ja već nemrem dremati, idem pogledati van. Možda se popišam.” – veli Anđelko i izlazi iz bivaka.

-“ Čuj, sunce je izašlo na krivoj strani!” – dobacuje po povratku u bivak, pošto istok ipak nije na onoj strani kako smo planirali za vrijeme jutarnjeg okretanja u vrećama.

-“ Velim ti ja, svijet se mijenja polako!” – odgovaram.

-“ Cijelu noć nismo išli pišati a sad sam tek nešt malo ispustil!” – izjavljuje.

-“ Očito da smo svu vodu koju smo jučer i tijekom noći popili savršeno reintegrirali u stanične sokove.

Nakon noćenja u bivaku na 3.111m kako i uvijek u sličnim prilikama osjećamo se nekako posebno, ponosno. Privilegirano. U dolinama pod nama još uvijek vlada polutama, te se savršeno vide svjetla kuća i ulica. Pod menom, iza ruba strehe kralja Dolomita uz nekoliko manjih ostataka snijega iz jutarnjeg polumraka budi se osvijetljen San Vito di Cadore. Iznad njega, u daljini, ledenjak Marmolade naznačuje kako će prve zrake sunca uskoro stići i na njegovu bjelinu. U dubini sa druge strane nazire se tek jedva vidljivi odbljesak jezera Missurine iza kojeg se uzdižu siluete Tre Cime. Ponovno sam ponosan na još jednu provedenu noć visoko na planini. Toliko toga što se često i ne može reći jezikom svakidašnjice, sakriveno je u trenucima kada pred bivakom ispratiš posljednju zraku svjetla, pozdraviš prve zvijezde na nebu, a ujutro odmoran i sretan dočekaš tišinu buđenja tog jutra samo tvoje planine u novom danu. Osjećaš kako je tisućama godina, ovo isto sunce svakog jutra zurilo u nju, mjesec noću crtao tamne sjenke po njenoj strehi, zvijeze na nebu gledale istu igru sjena, a vjetar zavijao zaglađenim kamenjem njenog vrha. I tada si najsretniji što si i ti dio ove prirode.

            Ponovno vadimo kuhalo. Odlazim iz bivaka kako bih nagrabio u posudu malo snijega za jutarnju nesscafe i čaj. Isti je jutros tako tvrdi da moram uzeti kratki cepin i žlicu kako bih usipo u namjeri. Dok tako kuhalo ustrajno pretvara tvrde zaleđene kristale u tekućinu odlazim još jednom van kako bih uživao u jutarnjem izlasku sunca. Pogled se pruža ne nebrojeno dolomitskih vrhova. Iznad uspavanog San Vita di Cadore uzdiže se oštri rog Pelma, iza njega proviruje Ciwetta, u daljini se naziru Pale di san Martino, ledenjak Marmolade, Sella, Lankofel, tri Tofanne. Iza ogromnog amfiteatra Sorapisa proviruju Cristallo, Tre Scarperi, vrhovi Sextenskih dolomita, Marmarole….  Ah, koliko toga za još proći.

            Oko sedam sati izlazimo iz bivaka spremni za uspon na vrh. Navezani na osmicu od 40-tak metara. Po kosim pločama oprezno priječimo do desnog ruba vrha strehe koja je ovdje širine tek kojih desetak metara. No već nakon par koraka, iza usjeka u stijeni, pred nama se ukazuju koso položene snijegom pokrivene ploče. Na njima nema nikakvih tragova da je itko ovdje prolazio. Snijeg je toliko tvrd da se gotovo može govoriti o ledu. Naše dereze - naravno stoje u autu, pošto smo pogledom iz doline i procjenom snježnih polja zaključili kako nema potrebe da uz svu tu opremu još i njih teglimo gore. Srećom, načinim još nekoliko koraka te iza ruba otkrijem novi uski kamin kojim bi se moglo doći na stjenoviti greben nad nama. Uz mali prevjesni ulaz te zakajlani veliki ruksak uspijem se probiti na greben. Police istočne strane, bez snijega, vode nas prema vršnoj kupoli. Po malim kratkim stepenicama pokrivenim ledom i snijegom uspinjemo se prema vršnom grebenu. Na nekoliko mjesta, svako prokliznuće završilo bi katastrofalno otklizavanjem preko ruba 1000 metarne stijene. Odjednom počinjem osjećati strah.

-“ Anđelko, si ti siguran da bumo mi tu mogli bez dereza i dole!”

-“ Za sad ide, a poslije bude snijeg još malo omekšao!”

-“ Ja si mislim da baš i nije pametno da se baš tu vučemo dalje bez dereza! Pa tu nema ni jednog klina, ni jedne zamke sa neko osiguranje.”

-“ Čuj, vremena imamo, idemo polako, navezani, uz sigurne štandove nam mora uspjeti! Barem vremena danas imamo koliko god želimo.”

Iako bi se naradije okrenuo, kako i mnogo puta do sada, jednostavno ne mogu. Svjestan sam da strah moram zamijeniti razumom i tek nakon toga odlučiti kako i što dalje. Pred nama je kosa polica djelomično pokrivena snijegom koja vodi u novi kamin.

-“ Si ti siguran da idemo dalje!” – pitam još jednom.

-" Do kamina mogu bez problema, samo me dobro drži na štandu. Ako je dalje gore od ovog do sad, onda nejdemo!” – uzvraća.

Zauzimam maksimalno siguran položaj na štandu i polako otpuštam uže. Nekoliko koraka po kosim stjenovitim pločama, a zatim prečenje kojih desetak metara desno gore i Anđelko sav sretan viče:

-“ Evo sajle i zamke koja visi od gore. Idemo dalje!”

Konačno nešto što me može oraspoložiti. Koliko sam si puta govorio kako nije opasna stijena, niti put kroz nju. Opasni smo sami sebi kad ne znamo procjeniti svoje mogućnosti i prihvatiti svoje slabosti. Strah koji osjećamo je upravo ono osiguranje koje nam treba da bi preživjeli. Nije nam cilj da se pod svaku silu sukobimo sa prirodom. Na odgovarajući način, uz dostojnu dozu poštovanja moramo staloženo pronaći mjesto, način i vrijeme da napravimo ono što smo zaželjeli. Ljepota planina i stijena često je vezana uz priču. Uz priču o tome kako sam je baš ja ili netko drugi doživio. I tako ponekad mi postajemo u toj priči mali junaci, sami za sebe, a to nam je najslađe.

-“ Daj sad malo pripazi i dobro drži, moram nešt  nezgodno ispenjati!”- čujem odozgo.

-“ Ajd, držim kad ti to veliš!”

Nad kaminom čeka nas kamena uska polica potpuno prekrivena ledom. Ni za hvatišta ruke nije ništa bolje. I ona su u potpunosti prekrveina ledom koji se polako počeo otapati.

-“ Ja sam radije tu gore direktno ispenjao, ti možeš okolo po polici, jer te od gore osiguravam.” – dovikuje.

U tvrdome ledu kojim su pokrivene kamene ploče pokušavam kopanjem cepinom izaditi uporišta za noge kako bi nam olakšao silazak preko ovog neugodnog detalja. Kojih desetak metara pod policom počinje vertikala sjeverne 1000 metarne stijene. Tek što smo prošli policu, čeka nas novo iznenađenje. Uspon na novu kamenu ploču, u potpunosti prekrivenu staklenim ledom. Anđelko cepinom pokušava sastrugati led iz pukotine kako bi u nju ugurao cipelu. Negdje duboko u meni još uvijek se ugnjezdio onaj strah koji me ponovno pita je li ovo sigurno što radimo. I što nam to uopće treba. Toliko pitanja odjednom, neodlučnosti, a opet trijezno razmišljanje mi odgovara da imamo super dobar štand, oboje smo sigurni.

-“ Daj sad dobro drži jer ak tu zviznemo, idemo do dolje!”- veli Anđelko.

-“ Štand je super, držim te, samo svejedno pazi prosim te!”- odgovaram.

Noga u pukotinu, ruka ispred nje, pa još jednom i Anđelko izlazi preko “ledene ploče”. Slijedi nova polica prema gore u desno, koja je na našu sreću samo djelomično pokrivena izmrznutim tvrdim snijegom. Sa njenog kraja dopire Anđelkov glas:

-“ Pajdo, mi smo na vrhu! Još dva cuga po ravnom i gore smo!”

Ljepšu vijest nisam mogao čuti! Isplatilo se svo ovo natezanje. Po osunčanim policama istočne strane laganim otpenjavanjem stupamo na vrh.

-“ Čestitam!”

-“ Čestitam!”

Na vrhu nas dočekuje kipić Madone, nažalost bez glave. Nešto dalje, u stijeni je postavljena i mala kutijica sa još jednim likom Madone, u kojoj se može upaliti i svijeća. Sa njene desne strane još nekoliko metalnih pločica sa ugraviranim zahvalama Majci božjoj. Fotke, čaj, čokoladice, odmor, uživanje. Od bivaka nam je do vrha trebalo puna dva sata. U ljeti, kada nema snijega, popularni runneri ovaj dio odrunnaju za svega pola sata.

-“Jedan vrh imamo, sad polako dole, dalje više ništa nije važno!” – govori Anđelko

-“ Znaš, tek sad mi je strašno žao što ovaj dio uspona opet nismo snimali! A kak bi i snimali kad jedan mora penjati, a drugi zihrati.“

Silaz nam ide polako, sve mora biti savršeno sigurno. Svaki štand mora biti siguran da izdrži eventualno prokliznuće po zaleđenim policama. Na našem silasku susrećemo još jednog odvažnog koji je danas rano izjutra krenuo iz riff. Pietro Galassi. Neposredno nad ledom pokrivenom kamenom pločom susrećemo još drugu dvojicu. Muče se, udaraju cepinima po ledu kose ploče, vidimo da će im prokliznuti.

-“ Nemojte tako, počistite malo pukotinu pa preko nje penjite!”

Dečki zahvaćaju pukotinu, te onako nenavezani jedan po jedan prelaze preko zaleđene kose ploče.

-“ Ovi nisu normalni. Pa da je kojim slučajem ovdje pao bez cepina u ruci otišao bi preko ruba stijene sve dolje do rif. Pietro Galassi! Pa kak se usude ovo penjati bez štanda i nenavezani.”- govorim Anđelku.

-“ Ja to isto ne razumijem! A možda i nemaju pojaseve i uže sa sobom” – odgovara.

Nas dvoje polako uz maksimalno osiguranje i dobar štand otpenjemo isti detalj prema dolje. Priječimo pod njime po uskoj kamenoj polici pokrivenoj ledom i stižemo do sajle. Tek što smo se obojica spustili po istoj, nad nama ponovno do nas dopiru glasovi malo prije spomenute dvojice!

-“ Pa nije valjda da su otrčali na vrh i odmah se okrenuli!” – zapitkuje se Anđelko.

- “ Kaj imaju od toga? Skupljanje vrhova?” – odgovaram upitom.

U slijedećem cugu dečki nas pretiču, a mi sa nevjericom gledamo kako ubrzano silaze preko zadnjih snijegom pokrivenih stepenica grebena prema bivaku. A što ćemo! Bar za sebe smatramo da smo normali ljudi. Ponekad hrabri, a ponekad stisnuti u dubinu svojih misli ured straha koji nas je snašao. Ipak mislim da je zrelost u planinama kada ne trčiš bezglavo sa vrha na vrh, kako bi sakupio imena ili možda pečate. Zrelost mi više odgovara kada se znam razveseliti i onom malenom plavom cvijetu na livadi, žutome maku na siparnoj gredi, prekrasnoj večeri u bivaku, otapljanju snijega, kuhanju čaja, zavlačenju u vreće dok pred bivakom svaki fijuk vjetra odzvanja pod limenim krovom.

Odjednom iz nas novi glas:
            - “ Fanta, bog daj! Lepo da se i tukaj vidiva!”

            Sustiže nas i prvi ranoranioc. Slovenac sa majicom CRO - Challenge tima. Pričamo o tome kako je najljepša gora na svijetu Jalovec na kojem je bio ni više ni manje nego 203 puta. Trenutno traži kompića za uspon na Materrhorn.

-“Evo vam jednoga! Ja sam već možda i prematori za Matica! “ – odgovaram pokazujući na Anđelka

-“ Nikoli nisi prestar za hribe! So taki ki z 80 let gredo gor!”

- “ Ja, na Pohorje” – odgovaram.

Uz razgovore o najrazličitijim planinama, stijenama, stižemo do bivaka. Uzimamo svoje stvari te zajedno krećemo niz kamenu i dugačku strehu Antelaa, kojoj ponovno nikad kraja. Od vrha do podnožja strehe potrebno je obratiti pažnju na svaki korak koji je namijenjen priječenju kosih kamenih ploča prekrivenih slojem sitnog šljunka. Poskliznuće na strehi nije tako opasno. Uzrokovalo bi samo “izribanu stražnjicu i laktove”. Ipak, preporučuje se silaziti sigurno i ostati na nogama. Koliko god da pazim na svaki korak koji napravim, u jednom trenutku mi lijeva noga proklizne na kamenoj ploči pokrivenoj sitnim šljunkom i nekoliko centimatara snijega, te završim na stražnjici i laktovima. Svaki pokušaj ponovnog dizanja na noge, uzrok je otlizavanju još kojih pola metra na niže sve dok ne nađem neko sitno uporište za desnu nogu i štap. Nešto niže, količine šljunka ili nestaju sa kamenih ploča, ili se pretvaraju u male sipare po kojima vodi ugažena stazica. Stižemo do kraja strehe. Pod nama je kosa izložena polica koja preko stijene vodi do travnatih livada kralja Dolomita. Slijedi silazak preko travom pokrivenih polica na kojima su markacije postavljene tako da se vide samo kad se uspinješ. Dva puta, tragovi naših predhodnika završavaju “u prazno”, pa se moramo iznova vraćati i tražiti markacije. Pri samome dnu stijene odjednom više ne vidimo ni jednu markaciju. Pogled mi zastaje na bijeloj majici koju je netko zaboravio ostavivši je da se suši na stijeni, a kraj koje smo prošli prilikom uspona.

- “ Eno jedne markacije bijele boje!”- uzvikujem.

U vlažnom kutu u kojem se sastaju dvije ogromne stijene, još uvijek teče voda koja nastaje otapanjem snijega sa gornjih dijelova strehe Antelaa. Duboki sipar obrastao žutim makovima,  u kojem napokon možemo malo ubrzati korak, vodi nas prema livadama podno stijene i strehe. Dok je proteklih dana bilo zaista prohladno, danas je sunce ipak odlučilo da pokaže i svoje srpanjsko lice. Na posljednijm ostacima snježnih polja, grabimo snijeg te ga unosimo u usta. Polako počinjem osjećati koljena, dok se Anđelko žali na stisnute nožne prste u teškim gojzericama. Na travicama podno stijena, strehe, bacamo ruksake, skidamo cipele, čarape, zaliježemo na travu te uživamo u pogledu na ono što je sada iza nas. Nekoliko kavki dolijeće u nadi da će dobiti koju mrvu hrane.

-“ Mijenjam svu hranu koja je ostala, ako mi donesete nalo vode u kljunu!” – dobacuje im Anđelko.

-“ Čim sam stariji više mi je u mislima radler u domu nego čaj na vrhu!” – nadodajem.

-“ I što ćemo sutra? Pelmo ili Ciwettu?” – pita Anđelko.

- “ Mislim da bez dana odmora nismo sposobni ni za jedno ni za drugo. Ali mogli bi na nešt nižeg, interesantnog za snimanje! Možda  u galerije Monte Paterna pa krug oko Tre cime.

- “ Ja bi možda i na Marmoladu, ali ti si već bil gore! A možda bi nekak i išlo!” – želje koje izlaze iz Anđelka, jače su od njegovog umora.

Pokraj nas, između vlati raznoraznih zelenih trava rasprostrlo se nebrojeno vrsta cvijeća. Naravno, ni jedan cvijet ne može se mjeriti sa ljepotom male plave Genijane Verne.

- “ Znaš, sve su plave boje slične plavoj, ali ovo je jedino ona prava plava boja koje nema nigdje na svijetu! “ – ponovno uzvikujem kao i uvijek fasciniran nježnim “iskonski plavim” cvjetićima.

Iz naših ruksaka koji leže na suncu začuje se pucketanje praznih plastičnih flaša od mineralnih voda.

- “ Sad su se i one zamislile da je u njima bila voda!”- veli Anđelko.

- “ Da, baš sad kad smo najžedniji!” – odgovaram.

Dok bose noge uživaju u hodu po sitnim i oštrim travicama, neumorno sunce nas podsjeća da je vrijeme za konačni silazak do doline. Ono dalje nemilosrdno prži, pa usprkos dobro namazanim čelima osjećamo njegovu snagu. Stazica vodi preko siparnih kosina obraslih grmovima rododendrona i pokojeg planinskog bora. Dok Anđelko sve više osjeća kako mu teške cipele prilikom silaska “nabijaju nožne prste”, osobno osjećam vrlo veliku mogućnost da su negdje unutar mojih zimskih cipela nastala i dva nova žulja. Do mene dopire glas Anđelka.

-“ Aaaaahh !”

- “ Kaaj sad aaah? A malo prije si sanjal o Marmoladi!”

- “ Pa na nju sam i mislil ! Aaaah - Marmolada!”

Nastavljamo silaz po stazici koja nas vodi cik-cak prema Rif. Scotter-Palatini. Vrućina, sunce neumorno prži, dok oko nas zbog niskog raslinja nema ni traga sjeni da malo odmorimo korak. Na ovakvom suncu nemam namjeru ni sjediti ni stajati pa koliko god da mogu brže silazim prema koči.

- “ Aaaahh, Marmolada!” – ispuštam umornim glasom naslanjajući ruke i bradu na štapove dok mi se sa čela slijevaju kapi znoja.

I tako uz snove o Marmoladi konačno dospijevamo do doma. Naručujem radlere. Mladi konobar slaže ih sa lemon –colom i nekim talijanskim pivom iz limenke. Donosim ih van, u hladovinu terase na kojoj već Anđelko uživa sa bosim nogama. Nazdravljamo usponu, vrhu i silasku.

- “ Aaaaaaah! Eto, zbog ovak finog radlera se isplati mučiti za takav vrh!” – uzdišem.

            Dvije štrudle od jabuka i dva radlera, vraćaju nam snagu i želju za još kojim „brdašcem”. Naredni dan rezerviran je za vrh i rovove Monte Paterna i kružnu turu oko Tre Cime.

ANTELAO - prvi dio

                Kada u prirodi počinjemo zapažati harmoniju i sklad nežive i žive materije koja nas okružuje, shvatili smo što znači -  pojam ljepote.  A nje ovdje zaista ima u izobilju. Dolomiti! Desetak u nebo propetih skupina. Tisuću vrhova, stijena, tornjeva, igala. Nebrojeno planinarskih domova, bivaka, livada, stazica, feratta. Za ljepotu koja se nalazi u ovim visinama neki od nas spremni su uložiti i snagu i volju. Dok visoki tornjevi magnezijem obogaćenog vapnenca tako tisućljećima prkose vremenu, planinarima, alpinistima, u dolinama ispod njih odvija se sasvim drugačiji način života. Sve je podređeno lagodnom uživanju u prirodi te samo čeznutljivim pogledima odozdo prema njima. Visoki, elitni turizam. Nebrojeni hoteli, luksuzno opremljeni planinarski domovi. Žičare koje zimi prevoze skijaše, a ljeti turiste i izletnike.

Marmoladu zovu kraljicom Dolomita. Antelaa kraljem. Između njih prostiru se zelene šume smreka, ariša, borova, strme alpske livade, jezera, serpentinama cesta obavijeni alpski prijevoji. Negdje između njih nalaze se i moje misli. Prelijeću iznad ariševih zelenih šuma, travnatih planina, od davne 1991. kada sam prvi puta bio ovdje i upoznao kraljicu, sve do današnjih dana kada se sa Anđelkom spremamo upoznati i njega. Kralja.

Vožnjom preko Tarvisia, Tolmezza, prijevoja “Passo di Mauria”, na kojem se ne mogu nadiviti ljepoti starih, ogromnih, autohtonih kamenih kuća, stižemo u predvorje kralja. Stare, kamene kuće u meni bude nostalgiju za mirom, tišinom u kojoj žive ljudi ovog kraja. Dok moj Terios uspješno savladava nebrojene zavoje, između Anđelka i mene teče razgovor:

-         “ Gle, kak je lepa ona kuća!”

-         “ Gledaj ono dvorište i ogradu!”

-         “ Daj vidi molim te one balkone!”

-         “ Gle kak su lijepo izdubli one trupce za cvijeće!”

-         “ Aaah, kak je lepa ova garaža!”

-         “ Garaža! No ovo pa još nisam nikad čuo!” – kroz smijeh dobacuje Anđelko.

       U labirintu uskih, strmih uličica San Vita di Cadore treba pronaći onu pravu koja vodi prema Riff. Scoter Pallatini. Zbunjeni zastajemo i pitamo. Ljubazni Talijan zove nas da ga autom slijedimo prema donjoj stanici žičare za Riff. Scoter Pallatini. Podne je. Nikad još nismo koristili žičaru za uspon na planinu, no želja da prije noći stignemo do bivaka Cossi, koji se nalazi pod vrhom na 3.111 m tjera nas da iskoristimo i ovu mogućnost. Za jedan smjer cijena je 5 EU, za oba smjera 7 EU. Kupujemo povratnu te svaki sa svojim ruksakom sjedamo na svoju viseću klupicu.

-         “ Eto, ovo ti je tipičan primjer kako je vrijeme u biti novac!” – viče Anđelko sa svoje klupe.

Pogledi nam kruže od naših nogu pod kojima se prostire zelena livada, preko Antelaa koji se uzdiže iznad naših glava, narančastih stijena Sorapisa, sve do oštrog zuba Pelma koji zadire u nebo iza naših leđa. Gledamo u strehu našeg kralja.

-         “ Malo je snijega, tek nešto pod samim vrhom! Streha bi se cijela mogla proći bez dereza, a mislim da ih ni za zadnjih 100 metara vrha ne bi trebalo.” – dobacujem Anđelku.

-         “ Da, bilo bi dobro da uz sve što teglimo ne moramo još vući i dereze.”

U ruksacima su vreće za spavanje, kuhalo, posude, hrana, penjačka oprema, uže, cepini, odjeća, voda, kamere, fotoaparat, a do večeri moramo obaviti uspon od 1.500 metara. Za desetak minuta, žičara nas odlaže na travnatom platou Rif. Scotter-Palatini (1585 mH, privatna). Po siparnim serpentinama uspinjemo se prema Sedlu Forcella Piccola na 2.120 m. Pokraj stazice ponovno nas prati najraznolikije ljetno cvijeće. Nakon obilnog kišnog perioda, ovo je prvi vrući ljetni dan pa su trave i zelenilo podivljale. Sve je u cvatu. Posljednji rododendroni, raznorazni plavi i ljubičasti zvončići, kamnokrasi, žuti makovi, poneka gencijana. Dok vrućina i visoka vlaga pogoduju biljnom svijetu, pod teškim ruksacima obojici sa čela kaplju ogromne kapi znoja.

-         “Pa ovdje nema kapi vode ni za lijek!” – zapanjeno zaključuje Anđelko.

-         “ Nije to granit pa da sve teče niz planinu do dolina. Ovdje Dolomit popije sve na mjestu na kojem je kaplja pala.”

         Uz kaplje koje ovog puta padaju sa našeg lica, laktova i gležnjeva, uz laganu glavobolju u mojoj glavi, napokon stižemo na sedlo Forcella Piccola. Sa druge strane sedla, Antelao nam otkriva ostatak svojih kamenih palača, ogromnih kosih ploča, sipara i grebena. Kako nemamo dovoljno vode za uspon do bivaka, moramo se još spustiti stotinjak metara do niže ležećeg doma Pietro Galassi na 2.018 m. da bi obnovili zalihe vode i snage. Sa lijeve strane uzdižu se narančaste rupičaste stijene Sorapisovog amfiteatra, dok se sa desne spuštaju travnate livade prošarane cvjetićima malih plavih gencijana. Pred domom, na betonskoj ogradi stepeništa, nekoliko crnih kavki uživa u ostacima hrane koje im je sipao domar.

-         “ Kad vidiš da i planinske kavke ovak slasno jedu špagete onda si siguran da si u Italiji !” – dobacuje Anđelko.

Sa poslužiteljem za šankom razgovaramo na engleskom što je ovdje rijetkost. Prva boca mineralne ispija se bez zadrške, a dvije manje idu u ruksake za uspon. Zalihe za bivak i noć otopiti ćemo na vršnom dijelu strehe koji je još uvijek djelomično pokriven snijegom. Moja glavobolja ne prestaje. Od doručka je prošlo više od 11 sati. Pa naravno da me boli od gladi. Uzimam i jednu štrudlu u nadi da će šećer, ugljikohidrati i mineralna uskoro odraditi svoje.

-         “ Dobri runneri mogu za tri sata otići odavde na vrh i za tri se sata spustiti dolje!” – odgovara nam domar na naše pitanje koliko će nam trebati vremena do bivaka. U knjigama i vodičima koje smo listali navodi se vrijeme od 4 sata za vrh.

-         “ Da li je tko već danas otišao gore, do bivaka?” – pitamo jer nas zanima hoćemo li  biti u bivaku sami ili ćemo možda imati društvo.

-         “ Samo nekolicina ih je ove godine išla gore, a jedan je danas ujutro rekao da ide na vrh, ali se još nije vratio.” – odgovara domar.

-         “ Otišao ujutro, a još ga nema. Tri su sata poslije podne. Taj ne spada u  runnere ili su uvjeti možda i teži nego što domar milsi.” – izjašnjavam se sam sa sobom.

          Napuštamo riff. Pietro Galassi. Prolazimo kraj igrališta za “balote” što je samo još jedan od dokaza da se nalazimo u Italiji. Na žalost, moramo ponovno priboriti za onih 100 metra koje smo izgubili spuštajući se sa sedla do doma. Glavobolja polako prolazi, izgleda da je u pitanju ipak bila glad. Sa sedla skrećemo po slabo markiranoj stazici prema vršnome masivu Antelaa. Stazica vijuga kroz travnate livade, preko nekoliko manjih kamenih skokova prema siparnom kotlu pod stijenama Antelaa. Usprkos lakom terenu, osjećamo kako su naši ruksaci ponovno dobrano natovareni. Plaćamo cijenu za našom željom da prespavamo u bivaku na 3.111 metara pod samim vrhom kralja Dolomita.

-         “ Baš me zanima kakve ruksake imaju ti runneri!”

-         “ Sa jaknom i flašicom vode!” – odgovara Anđelko.

-         “ A da mi njima probamo dati naše, pa da kraj njih malo runnamo?”

-         “ Pogledaj gore, izgleda da sad silazi onaj koji je jutros išao na vrh. “

              Pogled na sat govori nam kako nešto ne štima sa njegovim vremenom uspona i silaska. Kazaljke upravo pokazuju 16,00 sati pa ako je on krenuo na vrh ujutro i nije došao ni do bivaka?

-         “ Ovaj sigurno ne spada u runnere!”- sa smiješkom veli Anđelko.

Nakon nekoliko minuta, susrećemo se sa mlađim poprilično jakim  muškarcem kojeg ispitujemo.

-         “ Recite nam, koliko još ovako natovareni imamo do bivaka, tamo bi htjeli prenoćiti!”

-         “ Ne znam, ja niti do bivaka nisam uspio doći, jer su ploče na zadnjem dijelu strehe prekrivene  slojem šljunka i snijega pa ne pomažu ni cepin ni dereze.”

-         “ Pa dokle se onda uopće može?”

-         “ Ja sam se okrenuo na kojih 3.000 m. Dalje se nisam usudio.”

-         “ Pa to je samo 100 m od bivaka, jeste ga barem vidjeli?”

-         “ Ne, nisam! Vas ste dvojica, možda ste bolji od mene, probajte! Treba vam još oko tri sata do mjesta gdje sam se ja okrenuo.”

           Računamo. Sada je 16,00 sati. Ako do 19,00 ne uspijemo doći do bivaka, moramo se odlučiti ili ćemo spavati pod vrhom na otvorenom, ili se vratiti natrag u dom. U najgorem slučaju, ako ne nađemo mjesta za spavanje na strehi, do 21,00 je dan, a zadnjih sat po ravnome se može i sa čeonim lampicama. Uspinjemo se nešto užurbanijim koracima prema siparnom kotlu. Do sada smo relativno polako i mirno hodali računajući kako imamo vremena sve do 21,00 sati polako šetati do bivaka pod vrhom. No teški ruksaci natovareni zimskom opremom, kuhinjom, spavaćim sobama, filmskim studijem odjednom  postaju sve teži i teži. Prelazimo preko posljednjih ostataka snijega na siparu I približavamo se stijeni Antelaa. Slijedi lagano penjanje po kosim kamenim pločama koje nas odvode u srednji dio stijene. Nezgodni detalji primoraju nas da obje kamere stavimo u ruksake kako se ne bi oštetile od udaraca u stijenu. Na ovakvim detaljima inače često stanemo, vadimo kameru, snimimo lijepi detalj, vratimo je u ruksak i odmoreni idemo dalje. Ovog puta za to nemamo voju pošto nam je jedini cilj stići do bivaka ili se vratiti još za vrijeme dnevnog svjetla.

Kosa, dugačka, izložena polica, širine oko pola metra, vodi koso prema gore na početak strehe kralja Dolomita.

-         “ Gle, ovdje ima dovoljno mekog sipara I kosih glatkih ploča za prespavati ako ništa drugo ne nađemo.” – konstatiram.

-         “ Moguće. Ovdje i ne bi bilo previsoko za provesti noć. Sad smo na oko 2.600m.”

Pogled nam seže u daljinu I visinu. Streha Antelaa odjednom je postala mnogo duža i višlja nego što je to izgledalo iz doline. Korak po korak slijedeći jedva vidljive markacije I pokoji kameni možic uspinjemo se prema vrhu strehe.

-         “ Pozna se i visina, a bogme i godine stari moj!” – tužim se Anđelku.

Noge polagano odlaze jedna pred drugu u nekom uspavanom ritmu, dok pogled stalno prati  uskih 50-tak metara strehe u nadi da postoji još neko sigurno mjesto za bivak na otvorenom ukoliko I mi ne uspijemo doseći onaj limeni pod vrhom.

-         “ Pa daj mi reci molim te, ja tu ne vidim nikakvih problema za ići do vrha.” Tamo ima malo snijega, ali se lijepo može zaobići po lijevom ili desnom rubu strehe.” – nervozno priča Anđelko.

-         “ Ja ne vidim gdje bi tu bilo problema osim ako nas ne čekaju negdje gore iza onog skoka gdje za sad ništa ne vidimo, a do tamo imamo još najmanje sat vremena. Ako tamo zapnemo, onda do mraka nismo dole.” – odgovaram.

           Kako dobivena visina raste, ruksaci postaju sve teži I teži. Krenuli smo ujutro oko 5 sati iz Čakovca, a sada je već 18,00 sati. Sa kamerom uopće ne snimamo jer nam je jedino važno pronaći put do bivaka koji naš prethodnik nije uspio.  Po kamenim kosim pločama strehe nalaze se duboke brazde, pukotine kje je izdubila voda koja se topi i klizi po njihovom dnu prema dolje. Neke od njih sad su već suha pa razmišljam o tome da se u krajnjem slučaju zavučemo u neku od njih, te zaštićeni od vjetra prespavamo noć na strehi. Pred nama se ukazuje stjenoviti skok, a pod njime snježna polja.

-         “ Daj molim te pogledaj na kojoj smo visini!” – već polako u panici pitam Anđelka.

-         “ 2.900 metara. Mislim da je bivak iza onog skoka, a da ovaj pred nama nije skok ni prošao!”

Kameni možici vode ravno preko snježnog polja na kojem stvarno ne pomažu ni dereze ni cepin. Kose kamene ploče pokrivene su slojem šljunka, a taj sa 10- 20 cm mokrog snijega. I najmanje proklizavanje stvara smjesu snijega i šljunka koja neizostavno vodi do pada.

-         “ Ja ti tu nejdem, makar baš tu vodi staza. Idemo tamo desno, po rubu gdje nema snijega” odlučan sam.

Opažamo kako tragovi našeg prethodnika prestaju neposredno prije stjenovitog skoka koji naizgled treba zaobići po krajnje nezgodnoj zasniježenoj kosoj polici ispod koje se vide samo krovovi kuća San Vita di Cadore. No kako mi zaobilazimo snježno polje sa desne strane, usred skoka nam se ukazuje lagani kamin kroz koji vodi nastavak uspona.

-         “ Pa onaj mamlaz je tu odustao!”

-         “ Da, sa snijega nije vidio prolaz pa se ustrtario!”

Prolazimo kroz kratki kamin i krećemo prema vrhu po zadnjem dijelu strehe na kojem se još uvijek tu i tamo nalazi koje teže prohodno snježno polje.

         Već je skoro 19,00 sati. Potpuno oneraspoložen, umoran, sa svim onim mrvicama strahova koje su se negdje ugnijezdile u iščekivanju konačnice našeg noćenja, svakih desetak koraka moram stati i odmoriti mišiće nogu. Nejde da ga ubiješ! Kako zavidim onim ljetnim runnerima sa jaknicom i flašom vode u ruksaku.  A onog mamlaza koji nas je tako ustrtario sutra bolje da i ne vidim. Usprkos našim željama da sve bude jednostavno i lijepo do izražaja ponovno dolazi vječita sinteza istovremene ljubavi prema takovim dijelovima prirode i svijesti o vlastitim sposobnostima i mogućnostima. Uvijek je najslađe ono u što si uložio najviše napora. Barem na kraju, kad sve sretno završi. Vjerujem da spadamo u normalne ljude, te da će nam naš željeni bivak biti tako željno iščekivana nagrada, sreća, put ovih dviju sitnih duša prema pojmu bezgranične otvorene slobode svijesti. U protivnom, javno ću priznati da sam postao mazohista.

Ponovni pogled na Anđelkov sat. Prošli smo visinu od 3.050 m.

-         “ Pa dobro gdje je taj bivak? Ako je samo 50 m iznad nas morao bi se već vidjeti!” – vičem potpuno bez volje za ijedan novi korak prema naprijed.

-         “ Idemo tamo na lijevo, na stjenoviti rub, da zaobiđemo zadnja snježna polja. Ionako je streha široka samo 30 metara pa ne moramo baš hodati po markacijama ako nejde. Sad je 19,00 i još imamo dva sata dana. Sad me niti vrag ne natjera natrag dolje. Ima da ga nađemo i točka!” – odgovara Anđelko.

Anđelkove riječi tjeraju me da se zamislim. Ima čovjek pravo. Kad smo se tako natovareni bez veze žurili, uspinjali sa ubijenom voljom za uspon, prošli dio na kojem je naš prethodnik odustao, nema razloga da se dalje mučimo i nerviramo. Polako naprijed!

-         “ Slažem se, imaš ti prav!” – odgovaram.

Razmišljam  kako je upravo put naših dviju, u ovim prostorima neuglednih, malih, duša prema pojmu bezgranične otvorene slobode svijesti upravo ono što nas i dalje vuče naprijed. Jesmo li mazohisti ili egoisti? Možda i oboje istovremeno? Želja za tim - nečim jača je od samog tijela i njegovih mogućnosti. Duhovno ili tjelesno. Da bi udovoljili duhovnim elementima svijesti, uvijek mora stradati materijalno tjelesni dio nas samih. Izgleda da je to sudbina alpinizma.

Pauze koje sam dosada radio između svakih desetak koraka, odjednom se svode na svakih pet koraka. Pa k vragu, zar sam toliko omatorio, ili sam izgubio svu kondiciju ili mi je onaj mamlaz dolje ubio svu volju za uspon. Anđelko hoda kojih dvadesetak metara ispred mene i istražuje mogućnosti za nastavak uspona.

-         “ Eheej! Pogodi što stoji pred menom!” – čujem odozgo.

Vidim Anđelka, ali od bivaka ni traga.

-         “ Kaj si ga našel?”

-         “ Tu je! Samo je tako sakriven da ga ne vidiš dok nosom ne udariš u njega!”

(nastavak slijedi)