JOHANHISBERG I FUSCHERKARKOPF - drugi dio

Prema večeri sve mi je jasnije da sam zgrabio virozu koju mi je prodala Suzana putem zajedničke flaše piva na terasi kuće prije par dana. Večeru nekako jedem bez volje i bez teka. Anđelko odlazi na greben iza doma snimati zalazak sunca i večernje panorame. Sjedim sam za stolom, ne izlazi mi se ovakav na jak sjeverni vjetar. Grlo je u komi. Odlazim gore u sobu i pokrivam se. Grlo sve jače boli, počinje curiti iz nosa. Nekoliko puta ustajem i odlazim na WC po rolne papira. Oblačim jaknu, nabijam traku oko ušiju i kabanicu preko glave, kragnu stegnem oko grla i odlazim van da potražim Anđelka. U sumrak, vraćamo se u dom. Na našem lageru, večeras je gužva. Popunjen je do zadnjeg mjesta baš onom grupom koja je vježbala kod pukotina. Oblačim sve na sebe, pokrivam se sa dvije deke, lovi me groznica, sve jače curi iz nosa. Anđelko mi daje aspirin. Malko zadrijemam no uskoro se budim u znoju uz neizostavnu poplavu iz nosa. Skidam jednu deku, ispuhavanjem iz nosa budim cijeli lager. Pokušavam ponovno zaspati no dvojica kraj mene uhvatili su naizmjenični ritam hrkanja ko da su dogovoreni. Dok jedan udiše, drugi ishrkava i obrnuto. Jedno vrijeme ih slušam a onda se i ja ubacujem sa uvlačenjem svojih curkača natrag u nos. No ni to ne traje dugo jer mi je nos ograničenog kapaciteta. Uzimam maramicu i koliko mogu ispuhnem sve natrag iz nosa u maramicu. Ona dvojica u trenu prestanu hrkati, a još nekoliko lageraša se budi, mrmlja i okreće. Skidam još jednu deku sa sebe. Dvadesetak ljudi svojim tijelima i disanjem zagrije mali lager. Slijedi kratak period tišine, no ne za dugo cijeli se scenarij ubrzo ponovi. Zaključujem da ovako više neće ići. Hrkači bude mene, ja budim ostale i Anđelka ispuhivanjem iz nosa. Odlazim do WC-a po novi kolut papira i povlačim se dolje u Trockenraum.

 U njemu još uvijek radi klima za sušenje odjeće i obuće. Tražim najmekše uže za pod glavu. Namještam ga na klupici. Rolna WC papira je pri ruci. Okrećem se, ispuhujem nos, dremuckam, ponovno se okrećem, namještam to uže ko da se radi o jastuku, sve u nekom polusnu. Palim mobitel da vidim koliko je sati. Pola tri! Juuuuupi, treba izdržati još samo tri sata do jutra. A kak da onda velim Anđelku da ja danas nemrem nikam? Situacija se malo smiruje, iz nosa više tako jako ne curi pa se vraćam sa drvenih dasaka gore u lager na malo mekše madrace i pravi jastuk za glavu.. Dvojica sinergista i dalje simultano izvode „alpski hrkanjac“. No usprkos tome nekako uspijevam spavati u duljim cugovima. Prvi zraci svjetla prodiru kroz prozor. Završno ispuhavanje iz nosa. Sad više nije bitno dal sam koga probudil. Osjećam se malo bolje. Umivanje, ispiranje svih šupljina na glavi. Ponovno legnem na svoj madrac i razmišljam. Prvo ću se spustiti sa doma na ledenjak. Ako budem vidio da mi ide, probati ćemo priječiti isti do podnožja sjeverozapadnog grebena Fuschera. Ako vidim da ne ide, spuštamo se istim putem kojim sam se spustio sa Andreom. Ako ću moći, onda slijedi lagano penjanje bez žurbe, jer ionako imamo cijeli dan na raspolaganju.

Doručak. Ne jede mi se, samo pijem puuno kave, u nadi da će me malko dignuti.

Jutro je predivno. Cijeli horizont bez ijednog oblačka. Šteta bi bila ne iskoristiti tako lijep dan.

-       Znaš kaj! Idemo polako dolje, pa preko ledenjaka. Ak bum videl da mi ide, onda s puno živci za mene dalje na greben.“ – obraćam se Anđelku.

-       „ Ma moooreš ti to, poznam te dobro da znam da buš mogel!“

Spuštamo se polako sa velikog Burgstala od doma na ledenjak. Ide! Priječimo ledenjak prema sedlu i početku grebena. Ide! Sa sedla se uspinjem na prve metre grebena Fuscherkarkopfa. Lagano se prisjećam stazica koje smo Andrea i ja ubirali, griješili, vraćali se. Anđelko kreće prvi, ja sam ko bolesna koza na užetu. Ali Ide! Osjećam se kao koza koja zna kamo ide i mora gazdi davati upute. Hmmm daa, to su rijetki slučajevi kod seljaka, no možda u alpama je sve drugačije…. Svejedno, polako se uspinjemo grebenom. E, pazi tu smo otišli previše u lijevo, pa smo se vraćali, tu smo pazili jer je bilo krušljivo, tu smo se provlačili, tuodi gore jer je dio sa lijepim pločama, točno tu smo i mi prešli preko srednjeg žlijeba u stijeni. Kako se uspinjemo, otvara nam se sve ljepši i veći horizont bez ijednog obačka. Crno bijeli zvonik Glocknera na plavoj pozadini neba. Kako se uspinjemo nekako sve više zaboravljamo ljudske nevolje svakodnevice. Čine se nebitne, a misli se čiste i postaju slobodne. Dolazimo do mjesta na kojem sam odustao sa Andreom pred desetak godina. Ovog puta nailazimo na spit za štand, malo više vidimo i prvu zamku kojih tada nije bilo. Izradim mali jednostavni štand, a Anđelko kreće u napad na nekoliko metra vršne dvojke. Kako se danas sve to čini jednostavno.

-       „Kaj ima gore? Je to kraj ili ima još? „ - pitam

-       „Malo ravnog grebena, još jedan kraći skok i to je predvrh!“

-       „ I tih par metara me vrnulo pred desetak godina?“

-       „ E, onda ne bi sad tu bili skupa! Dobro je tak!“

Na predvrhu sam s obzirom na moje stanje prezadovoljan postignutim i jedva čekam da se počnemo spuštati po južnom grebenu prema dolje.

-       Ma  daaaj, pa ne buš valjda sad odustal od vrha koji je tu ni 50 metara visinske!“

-       Opće nemam volje za vrh, nisam si ni misli da bum do sim došel!“

-       Ma daj, pogledaj, greben je ravni, čvrsti, cijela autocesta do vrha. Ne bi tražil to od tebe da ne znam da to moreš! Pa tek je prošlo deset sati!“

-       „Ajde, dobro, nek ti bu, al polako, da se previše ne umorim za silazak!“

Polako krećem za Anđelkom. Poslušna sam koza na užetu. Vršni greben podsjeća me u mnogo čemu na vršni krov Antelaa. Laganica na kraju snaga. Greben je čvrsti, nema traga lomljivim mjestima. Samo se treba skoncentrirati na ponekad i pola metra širine, kako se ne bi završilo na nekoliko stotina metara dubine. Kad malo bolje razmislim sad mi je žao što me trebalo tako nagovarati. Ovo je zapravo prekrasno. Samo zbog ovog vršnog grebena se isplatilo penjati ovamo gore. Korak po korak i pred nama se ukazuje veliki metalni križ. A oko njega raj na zemlji. Sve počinje u daljini sa obrisima Kamniških alpi. Pa slijede Julijci u daljini sa Triglavom. Visoki tornjevi Lienzer dolomita, Glockner, Venediger, Zillertalci, Wissbachorn, Wilder Kaiser, Dachstein….. sve je tako blizu pa pomisliš kako je svijet zapravo mali u takovim trenucima. Papir, tekst, priča može ispričati samo dio mojih vidokruga, misli, metafora, osjećaja. Sve je to daleko od prostranstva koje ljudska duša doživljava u takovim trenucima na granici stvarnosti i realnosti. Osjećam lagani sjeverni visokogorski vjetar koji spaja nebo sa snijegom i kamenom. Dišem, koliko mogu uz prehladu, duboko da dio toga svega što dublje pohranim u sebi.

Vraćamo se. Spust po „ laganom južnom grebenu“ zapravo je jedna obična koma. Staza zapuštena, krušljivi sipari, stazica je čak i mjestimično preuska za normalne planinare, dapače čak i preopasna ako nisi navezan, a za to nigdje nema upozorenja. Glavno da je postavljen novi gelender na svim stjenovitim mjestima na kojima ionako sve čvrsto stoji i drži se. Anđelko stalno mrmlja i negoduje:

-       „Najradije bi se vratio po sjeverozapadnom grebenu…“ ovo je živa koma. I to je njima lagani južni pristup. Pa dolje bi trebala biti tabla da je ovo samo za iskusne. I onda se čude dok netko nastrada! „

            Na siparnim gredama svaki korak je povezan sa maksimalnim oprezom. Prsti u visokogorskim cipelama već su se natiskali, no noge su sasvim u redu. Za sada sam još uvijek prezadovoljan svojim stanjem. Jutros mi ni na kraju pameti nije bilo da bi bio čak i na vrhu Fuschera. Na livadama pod južnim grebenom ponovno stanemo na turistički Gamsgrubenweg, pijemo vodu sa ledenjačkog potoka koji se spušta sa stijena Fuschrea, pridružujemo se čavrljanju sa svizcima i polako nastavljamo prema velikom turističkom parkiralištu. Kako se sve više približavam autu, sve mi bolje i bolje teče iz nosa. Tik pred autom trošim posljednju maramicu. Kod Anđelkovog auta nastaje novi problem. Skinuli smo cipele i čarape, a treba ući u auto na vožnju od nekoliko sati.

-       „ Ništ se ti ne sekiraj, imam ja rješenje!“ veli Anđelko

Vadi iz auta oveću kutiju punu osvježavajućih mirisnih maramica koje jaaaako dobro pašu našim nogama. Zapravo ja baš i ne osjećam previše mirise, ali kako je Anđelko uspio bez većih problema dovesti do Graca, mislim da sam i ja svoje dosta dobro oprao.

Jedini problem imao sam ja kod spuštanja po Hochalpenstrasse sa 2500 mnm na 600 mnm. Začepljeni sinusi, nos nisu mogli izjednačavati tlak pa sam prilikom spuštanja imao dosta jake bolove u ušima koji su trajali još cijeli naredni dan. Tek toliko da ne mogu reći kako mi se ništa nije dogodilo. Jer najljepše su uspomene na ovakve ture. Kada je sve prošlo zanimljivo, pomalo naporno, uspješno, raznoliko, kada je sve bilo jedna radost, užitak i iskreno druženje sa prijateljem. Negdje sam pročitao misao: 

„V gorah nekaj iščemo, čeprav tam nismo ničesar izgubili. Če bomo imeli iskati tudi v prihodnje, smo verjetno na pravi poti.«

JOHANHISBERG I FUSCHERKARKOPF - prvi dio

Kraj je mjeseca jula. Već tjedan dana sunce je nemilosrdno. Prži svakodnevno na preko 30°C. Treba otići nekamo na led, na snijeg, na zimu i hladnoću. Treba otići nekamo iznad 3000 m. Pedeset i tri su na leđima, a kondicija u nogama na nuli. Zato moram odabrati cilj, put, na kojem ću moći uživati sa trenutnim sposobnostima, bez skrivenih nada da ću se možda nekako uspjeti nemoguće, moći izmaknuti opasnostima, teškoćama ili bez njih doseći cilj. Iz sjećanja mi naviru Oberwalderhutte, Jochanisberg, Fucherkarkopf, na koje sam se već pokušao uspeti. Sa starijom kćeri Andreom, odustao sam od Fuscherkarkopfa, samo pedesetak metara od predvrha jer sam procijenio da daljnji uspon bez pravog partnera za osiguravanje ne bi bio pametan. Par godina kasnije cijelo mnoštvo otvorenih, laganim snijegom pokrivenih ledenjačkih pukotina i magla koja nam je zakrila sav vidik, natjerali su nas na povratak sa Jochanisberga. Nije sramota povući se kad osjećamo da je to najpametniji izbor. Planina čeka, ona je uvijek tamo. Nju će i dalje brusiti vjetrovi, snijeg, lavine, sunce otapati njene ledenjake i nadživjeti će malog, ranjivog čovjeka kojeg na kraju može preživjeti i običan detalj majke prirode -  bonsai.

Anđelkova Opel Zafira ubire svoje kilometre po već uhodanim cestama. Tu smo skretali za Hochalmspitze, ovdje sam bio na Riesecku sa zubatom željeznicom, ovdje u dolini pod Hocharnom. Stižemo u Hailigenblut. Možda najbolje razvikan maleni turistički gradić u Austriji. Meni je ovo već 5 posjet, Anđelku prvi, ako izuzmemo skijanje zimi kad nema cvijeća. Obilazimo balkone sa raznoraznim cvijećem, drvećem, drvene žadrinjere sa nevjerojatno lijepim raznobojnim cvijećem.

- „ Kak je tu uvijek cvijeće bolje i ljepše nego kod nas. Valjda mu pašu hladne alpske noći pa se korijen ne pregrijava u žardinjerama i teglama.“ – glasno razmišljam.

Tu je i fontana sa kristalima, prekrasna alpska crkvica sa uskim i visokim zvonikom koji se iz doline bezuspješno pokušava (ili možda i uspješno) nadmetati sa „Velikim zvonikom“ - Grossglockenrom. Ponovno obilazimo jedno od najljepših groblja Austrije. Anđelku pokazujem metalnu knjigu, spomenik u koji su upisana imena svih koji su još od 18 stoljeća, od početaka osvajanja Grossglocknera i njegovih susjeda stradali.

-„Gle, kak idem prema kraju knjige sve su manja slova!“ – dobacujem.

-„Očito je sve veća gužva zadnjih godina!“ – odgovra Anđelko

Tražimo grob, spomenik, za koji je Suzana zadnji puta kad smo bili ovdje rekla da takav mora meni napraviti. Križ sa užetom i grozdovima vinove loze na njemu.

Nastavljamo najpoznatijom austrijskom alpskom cestom. Grossglockner Hochalpenstrasse. Rampa, cestarina 33 EU, serpentine, vodopadi, i na kraju najpoznatije ceste i najpoznatije parkiralište. Franz Josef. Tri ogromna parkirališta jedno za drugim, a na kraju ono najveće - na tri kata. Tu se sve naplaćuje. Uspon liftom na 20 m viši i bolji pogled, spust liftom na ledenjak kojeg više nema, pogled na lijevo, pogled na desno. Najbolje je zažmiriti i produžiti. Nebrojeni suvenir shopovi, restorani, turisti. Mnogi od njih naginju se na ogradu na mjestima gdje stoji tabla sa nacrtanim svizcem. No tko zna. Možda će jednog dana turistički djelatnici shvatiti da se može naplatiti i naginjanje preko ograde! Pad i spašavanje preko ograde naplaćivat će se - posebno!

-       „Pogledaj tamo gore, čiju zastavu vidiš' – Pita Anđelko

-       „Japansku?“ – pravim se blesav.

-       „Ma ne onu pokraj!“

-       „Ahaaa, hrvatsku! Jeee, pa sad smo i mi u EU! Čekaj, a i Japan je u EU?“

-       „Znaš, kad sam bil tu prvi put pred desetak godina, Pasterza je bila bijela sve do lifta za spust do ledenjaka. A pogledaj sad. Deset godina se skratila za kojih 100 metara! Užasno. Sad mi je tek jasna simbolika zašto je svih ovih godina baš veliki čamac simbolični spomenik na ovom mjestu!“

-       „ Jer bu jednog dana sa ovog mjesta početak rafting ture „ Od Glocknera do Crnog mora!“

Gamsgrubenweg, turistički put po tunelima i širokoj stazi pod Glocknerom je zatvoren. Na tabli stoji „Samo za alpiniste i iskusne“. Jači odron sa Fuscherkarkopfa oštetio je staru stazu, pa je ista u rekonstrukciji. Turistički dio je zatvoren, a prolaz je moguć starom uskom stazom u strmini koja vodi pokraj turističkih tunela. Dolazimo do bagera u radu. Gotovo je nevjerojatno da se netko usudi raditi bagerom na takovom mjestu. Širina puta koji bager štema, do centimatra je jednaka širini gusjenica samog bagera. Pod njim strmina sve do samih ostataka ledenjak pasterze. U nevjerici gledamo kako ćemo za boga miloga zaobići bager.

-       „Eee, tu znači počinju prve teškoće! – veli Anđelko

-       „Odi prvi, stavi zamku za mjenjač, ubaci komplet, pa da te pozihram, veilm!“

Šalu na stranu, no obilaženje bagera je zaista bio jedno od opasnijih mjesta ture.

Malo dalje na stazici pred nama ugledam manje krdo kozoroga. Nikad nisu bili tako blizu parkingu Franz Josef. Vjerojatno zato jer je turistička staza zatvorena pa nema toliko ljudi. Mirni su i puštaju nas vrlo blizu. Vrlo su tolerantni ovog puta. Prilazim jednom na svega kojih 5 metara. Gledam ja njega, gleda on mene. Korak naprijed, on je miran. Napravim još jedan korak naprijed, a on zazviždi, skokne u stranu, spusti glavu i okrene je tako da me gleda sa jedim široko otvorenim okom i zakopa po travi s prednjim nogama. Znak je to da sam počeo prelaziti granicu pristojnosti. 

-       „Miči se  pajdo dok je sve još samo na psihičkom odmjeravanju snaga.“ – dobacuje Anđelko.

Malo dalje nailazimo na još tolerantniju vrstu životinjica. Alpski svizci ovog puta kao da uopće ne mare za nas. Prilazimo im na svega dva metra. Izlaze iz svojih rupica kraj staze, skakuću po ovećim kamenim blokovima. Uvijek je jedan stariji na straži na zadnjim nogama i zazviždi kad se sprema koja opasnost. No izgleda da nas dvojicu ne vide kao opasnost. S godinama planinarenja smo se možda stopili sa planinom? S obzirom da nas ne vide ni kao hranu, očito smo samo dosadni turisti. Pripremaju se za svoj zimski san i žvaču bujne buseve alpskog bilja. Jednog od njih pokušavam uvjeriti da je baš taj komad trave koju sam ja ubrao i žvačem pred njim najbolji. Na svega metar udaljenosti žvačemo svaki svoj komad trave i gledamo se. Odjednom on zaključi da sam predosadan sa svojim menijem i ode. Iza svakog zavoja, kamena nalazimo po kojeg svizca.

- „ Pa tu bi uz table da se ne smije gaziti po cvijeću trebalo staviti i table da se ne smije gaziti po svizcima!“ -   zaključak je Anđelka.

Dolazimo do Wasservinkelsharte-a. Zanimljivo ime. Mjesto na kojem se nalazi vodopad i jezerce, staza skreće u veliko zavoju i sve je na omanjem prijevoju. Wasservinkelscharte! Ledenjačko jezerce, koje skuplja vode sa ledenjaka pod Oberwalderhutte iskri se u tirkizno plavim bojama na popodnevnom suncu. Iz njega istječe brzi i uski potočić preko kojeg vodi maleni drveni mostić. Slijedi uspon na glatke, od davnih ledenjaka uglancane i izbrušene stijene. Uz sve to nezaobilazni pogledi prema kralju, Grossglockneru, Velikom zvoniku. Preko omanjih snježnih polja uspinjemo se na Veliki Burgstal na kojem se smjestila Oberwalderhutte. Dom je zapravo Alpski visokogorski tečajni centar, gdje dolaze grupe na tečaj i obuku za visokogorske uspone, ledenjačke tečajeve i slično. Blagovaona doma je ispunjena skoro do zadnjeg mjesta. Tu je i oveća grupa austrijske vojske na obuci.

Za večerom  sjedimo za stolom sa grupom koja je jučer došla od Hainrich Sweigerhutte pod Wissbachornom po izuzetno lošem vremenu. Padao je snijeg, sve je bilo u oblacima, magli, i puhao je jak sjeverni vjetar. Da nisu imali zadane koordinate sa svoju GPS navigaciju, vele, izgubili bi se i tko zna gdje bi bili. Po večeri se povlačimo na naše madrace na lageru. U biti, samo smo četvoro na cijelom lageru. Znači da će se relativno dobro prospavati prva noć.

Oko 5 sati, prve zrake sunca prodiru kroz prozor. Jutro je hladno, Jochanis je još uvijek u magli, sređujemo sobu i odlazimo na doručak. Iz doma izlazimo gotovo prvi. Isto tako, prvi utiremo novi gaz prema Jochanisbergu pošto je stari gaz gotovo zameten prekjučerašnjim novim snijegom. Misli mi se vraćaju par godina unazad. Tu je već bilo dosta pukotina. Znam i da nisu bile baš male. Sjećam se kako su bile okrenute i gdje bi trebalo paziti. Kod svakog previše bijelog, friškog nanosa snijega provjeravam sondiranjem štapovima drži li to mjesto za prijelaz. Na moje iznenađenje, gotovo uvijek drži.

-       „ Znaš, tu je bilo dosta velikih pukotina, a sad sve na kaj stanem drži!“- velim Anđelku.

-       „ Izgleda da je to zato jer je bila zima sa jako puno snijega pa su sve dobro još uvijek zatrpane.!“

Polako se vučemo uz sondiranje preko velikog ledenjaka između Oberwalderhutte i Jochanisberga. Nije ni teško, ni naporno, „al vleče se“ i treba paziti. Ravni dio ledenjaka polako prelazi u strminu Jochanisbergove piramide. Na strmijem dijelu vodstvo preuzima Anđelko. Vrh je od jutra u magli i oblacima koje sjeverni vjetrovi prebacuju baš na ovom mjestu, pa odlučujemo da se više držimo kamenog grebena sa naše desne strane koji još uvijek naziremo kroz maglu i oblake. Iako to nije pravi put za uspon, tako se bar ne možemo izgubiti, a znamo da greben vodi na vrh. Jedino može biti malo teže nego po klasičnoj snijegom i ledom pokrivenoj strmini na kojoj se danas baš lako i izgubiti u oblaku. Sličnu sam situaciju imao i prije par godina baš na ovom istom mjestu. Na grebenu se izmjenjuju strme ploče, siparni uski greben, čas nailazimo na pravu malu ugaženu stazicu. Problem je jedino što vidimo samo kojih par metara pred nama pa nemamo pojma koliko još imamo zapravo do vrha!

-       „Čuj, Anđelko, ima smisla ići dalje? U magli i oblaku možemo lahko uživati i tu!“

-       „Ma daj, ajd još malo, nemre biti još puno do vrha!“

-       „A kaj bum videl sa vrha bolje neg od ovud? Megla je se po sud ista!“

-       „Ma ništ, al buš znal da si bil na vrhu!“

Gombam i dalje, ledeni vjetar mi polako smrzava tekućinu koja curi iz nosa, a na obrvama mi se složilo inje. Ponekad, kad baš i ne vidim smisao pentranja na vrh samo zato jer se radi o vrhu, mala inicijativa prijatelja, pokoja riječ koja ulijeva vjeru u ostvarenje cilja pomogne da se nađe volje za još koji korak. Ionako nam se nikuda ne žuri. Imamo cijeli dan pred nama samo za taj Jochanisberg. Popeti ćemo se gore, vratiti sa njega i ostaviti ga svim drugima koji su bili i koji će još dugo poslije nas penjati se ovamo gore u nadi za prekrasne vidike kojih smo nas dvojica ovog puta nažalost uskraćeni.

-       „Eto, pogledaj pred nama, vrh!“ – uzikne Anđelko.

-       „Strašna stvar, vidim samo maglu oko nas. A oni silni pogledi na Weissee, Tauernmossee, Moserboden, cijelu drugu stranu?“

Skidamo ruksake, zavlačimo se u malu zavjetrinu iza kamenog stupa na vrhu, no ledeni vjetar i nulta vidljivost nas tjeraju da se što prije pokupimo sa vrha.

-       „ Daj vidi kolko je stupnjeva na termometru ruksaka?  Pita Anđelko

-       „ -5°C, daaaaj idemo dole, ak se oblaci nemreju pobrati, onda se bumo mi dva pobrali, hooodi idemo!“ – inzisitram.

Vraćamo se. Pred domom se okrećemo. Oblaci se i dalje prevaljuju preko Jochanisa i Hocher Docka. Tek na koju sekundu vjetar razmakne oblake i ukaže se vršna piramida Jochanisberga. Na velikim ledenjačkim pukotinama opažamo cijele grupe ljudi. U domu se naručuju nezaobilazni radleri, kojima slijedi juha od gljiva, špetzli sa špekom i sirom. Neposredno po ručku sve više i više se javlja bol u grlu, sve više mi curi iz nosa…. no noge ne bole… što je najvažnije. Do doma dolazi grupa dolazi sa cijelim kupom ledenih klinova, opreme. Broje i skupljaju, opremu, gledamo ih i pitamo se od kud su se ovi našli?  Prvo jedan priča da je bio u pukotini, pa drugi kak su ga izvlačili, pa cura priča da joj baš nije bilo lijepo u pukotini, pa druga veli da je njoj bilo, pa vođa priča da se to sve mora proći …. Na kraju Anđelko zaključuje da su to tečajci koje smo vidjeli na najvećim ledopadima gornje pasterze, jer baš svi nisu mogli danas pasti u pukotinu, osim ako baš to nisu svi vježbali.

STUBAJCI - treći dio

        Spavanje je po običaju bilo kratko, već oko 3 sata iščekivao sam jutarnje zrake na prozoru.  Oko pola šest ustajem i odlazim na umivanje. Anđelko pakira stvari i iznosi ruksake iz madraclagera. Ustaje i domar, otvara kuhinju. Sjedam za stol u iščekivanju novog jutarnjeg okidača za pogon neurotransmiterskih veza centra razmišljanja sa bazalnim osnovama sinapsi veza ligamenata i mišića…mmmm, tri puta mi je došao natočiti, bog ga blagoslovio ! 

Dva veća kruheka sa putrom i pekmezom i možemo dalje. A možda još ipak koji gutljaj kavice, molim….

            - „ Ako sam se moral dići prije šest za vaš doručak, neću vas više iza šest vidjeti u domu! Jasno!“ – u šali dobacuje veseli domar koji tu i tamo ujutro otrči na Pfaff tek da vidi je li sve u redu.

      Ipak kao prvi izlazimo iz doma i pogled nam odlazi prema našem današnjem vrhu – Wilder Freigeru. Današnje jutro nije tako čisto kao što je to bilo prethodna dva dana. Wilder Freiger, kućni je vrh Becherhaus, na njega oni najbrži „skoče“ za manje od sat vremena. Slijedimo sajle gelendera koji nas po grebenu spušta na ledenjak. Kako mi nikako ne spadamo u one „koji skoče“ polako se uspinjemo prema vršnom dijelu grebena Freigera. Uskoro nas dostižu dvije mlade djevojke i mladić. Puštamo ih naprijed i gledamo kako mladost ima snage više od nas. Da bi ublažio situaciju Anđelko se sjeti:

- „ Mi dva zbrojeno imamo više godina nego oni svi tri zajedno!“

- „ Kaj s tim oćeš reći, da sam ja već tolko stari?“

-  „ Ma uopće ne izgledaš staro, sam ti nejde više kak nekad!“

-  „ Ja hodam polako da upoznam svaki detalj s puta!“

Predvrh Freigera je ogroman ledeni plato sa kojeg se na lijevu stranu razvukao uski, gotovo ravni, većim dijelom snijegom pokriven greben. Oblaci su već pomalo zakrili vrhove oko nas, ne želim si ni misliti što se sve može desiti ukoliko nas nevrijeme i magla zahvate prije nego što se spustimo na kojih 2.000 m. Ostavljamo ruksake uzimamo samo kameru i fotoaparat i krećemo prema križu udaljenom kojih 200 m od nas. Strmina koja se sa desne strane nalazi pod vrhom i ledenjak čiji se kraj ni ne vidi zbog ogromnog ledopada čini me nekako nesigurnim. Nikako ne bih želio otklizati negdje dolje u nešto čemu ni ne vidim kraj.

- „ Ja ti tu nejdem nenavezan!“ – velim Anđelku

- „ Pa to ti je ravno, samo izgleda strmo, a kad si na stazi ravno je i ima utrti gaz!“

- „ Znam ,ali ja se bi ipak radije navezal, psihčki bu mi lakše!“

- „ Ajde onda, navežimo se brzo prije nego dođe gužva iz doma!“

Krećemo još jednom navezani, a meni je sve nekako čudno zašto sam tražio da se navežemo. Stvarno je staza dovoljno široka i gaz prošlotjednih prethodnika je velik i uz sasvim najnormalniju pažnju bez problema stojimo na trećem metalnome križu. Bolje je ipak tako. Anđelko priča sa dva Austrijanca i gle čuda i oni su iz Graca. Ne samo to, oni su bili nekoliko puta i na planinarenju u Hrvatskoj. Svi skupa uviđamo da vrijeme danas neće dugo izdržati te se spremamo za brzi spust u dolinu. Uzimamo ruksake i opremu koju smo ostavili kod kamenih ostataka srušene karaule iz nekog davnog doba, te se preko niza ledenjačkih ploča spuštamo prema dolini na suprotnoj strani. Na kamenim dijelovima slijedimo kamene možice koji su dosta rijetko postavljeni pa se čak i po nekoliko puta malo i izgubimo. Na kraju najvećih strmina, na ovećim kamenim pločama i početku vidljive stazice, na mjestu gdje ledenjačka voda teče preko malih kamenih kaskada uzimamo odmor. 

Na curku hladne vode puni se originalna bergwasser, stavljaju se multivitaminske tabletice, klopaju se energetske čokoladne pločice. Odmor.

Do nas dopiru dječji glasovi. Nekoliko vesele djece u patikama dolazi do nas, što nas navodi na zaključak da je dalje, prema dolini i Nurnbergerhutte zapravo - dječja igra.

Nešto niže, na kamenoj ploči opažam igru dva svisca. Čim su nas opazili zavukli su se u svoju jazbinu pod kamenom. Anđelko vadi kameru i čeka da se ponovno pojave.

- „Kad ja čekam, oni ne žele!“ – izjavljuje tihim glasom.

Ma znam ja kak se svizci glasaju zviždanjem. Ak ja zazviždim, ima da  im pokrenem radoznalost.

- „ Fiiiii, fiiiii, fiii, fiiiiii…“

Mali svizac izađe na kamenu terasu pred svojim domom da vidi koji veliki brat to daje izjave! Za malim bratom, dolazi i njegova sestrica. (Ili ženica) I ona znatiželjno promatra odakle dolaze ti zvukovi.

- „ Bravo, majstore, ovo ti je na svaku čast. Nakon toliko godina u bregima uspio si savladati i jedan novi jezik!“

- „ Fiiiii, fiii, fiii, fiiiiii…“

Velika, dobro opremljena Nurnbergehute. Vele nam da ukoliko se želimo istuširati i osvježiti imaju i toplu vodu! Radije se odlučujemo za hladne radlere, i malo sjene iza doma. Oblaci su već dobrano pokrili nebo, a kako se spuštamo u doline ljetna sparina i vlaga zraka sve je veća i veća. Pomalo me već bole koljena, osobito ono udareno, nožni prsti pate od nabijanja, a ipak žurimo, jer se oblaci sve više i više namataju oko vrhova, htjeli bi doći do auta prije kiše. Kao za inat, zadnji dio od Nurnbergerhutte u dolinu se vleče i vleče. Nikad kraja tim serpentinicama, nikako naći malo sjene, sa čela ponovno teku krupne kapi znoja. Baš kao što smo se na početku naše ture uspinjali pokraj ogromnog slapa ispod Sulzenauhutte, tako i sada prolazimo pokraj novog slapa koji u ovu dolinu dovodi vode otopljenih snjegova ledenjaka koji okružuju Wilder Freigera, Fuersteina i ostale tritisućnjake. Pred samim slapom, na posljednjem zavoju stazice pred nama se iz stijene nadvije mala Pinus Cembra. Raste iz omanje gomile mahovine i treseta koji se nadvio niz stijenu tako da bi je mogao skinuti sa svim korijenjem samo jednom rukom. Kraj brzaka potoka koji je nastao nakon ogromnog slapa, spuštamo se prema začetku makadamske ceste koja nas mora odvesti do glavne asfaltne ceste na kojoj smo ostavili Anđelkov auto. Ostaje nam i zadnji problem. Prije tri dana ušli smo u planinu u drugoj dolini koja je sad kojih 4 kilometra udaljena po asfaltnoj cesti. Tamo je naravno i auto. Moja koljena i nožni palci su već na izdisaju.

- „ Kak bumo, ja čuvam ruksake, ti polako ideš i stopiraš?“

- „ Drugo nam ništ ne preostaje!“

Do nas već dopiru zvuci automobila koji se kreću po cesti negdje ispred nas, a prve kapi kiše počinju padati. Anđelko zastaje da si preveže cipele koje su ga već malo počele žuljati. Nastavljam prema već vidljivim počecima asfaltirane civilizacije kad odjednom u daljini opažam gotovo nevjerojatnu stvar. Autobus. Trčim koliko me noge još mogu poslužiti pred autobus. Stanem na sredini ceste, raširim ruke. Ma nemreš me pregaziti, vragu, moraš stati. Vozač raširenih očiju gleda u mene i koči. Jednu ruku držim uzdignutu, drugom mašem Anđelku i zovem:

-“ Ejj, trči brzo, zastavil sam autobusa, objasni mu da nas prepela do auta!“

Vozač nam uredno naplati dvije karte za jednu stanicu, a kako su vani upravo počele i prve kapi kiše sretni smo ko dva mala svisca koja su se pred kišu uspjela skloniti u svoju jazbinu. Vozač nam priča o olujnom nevremenu i tuči koja je upravo prohujala kroz Innsbruck. Čudno da ovdje u brdima još uvijek koliko toliko drži. Istovaruje nas točno pred Anđelkovim autom. Fala ti majstore, spasio si nas. Na malenom potočiću tik pokraj auta peremo znojne i izmučene prste na nogama, hladimo ih, umivamo se i peremo mokrim ručnicima, presvlačimo u čistu odjeću za put kući.

A put kući je bio zaista poseban. Vožnja po olujnom nevremenu od samo 40 km/sat po autoputu kad ne vidiš dalje od dva metra pred sobom, bježanje pred tučom na lokalne ceste, skrivanje pred tučom po hangarima i nadstrešnicama kuća, poplave na kružnim tokovima i pothodnicima, poplavljeni dućan Spara, ljudi koji gaze vodu preko gležnja da bi došli do svojih auta….  fala Bogeku da nas ništ od toga nije zakačilo u planini. Što reći za kraj? Najljepše su uspomene na ture na kojima se toliko toga „dogodilo“ a sve je ipak bilo samo jedan veliki užitak, radost, veselje, opuštanje…. a umor i koljena se već drugi dan zaborave.

STUBAJCI - drugi dio

           Treći dan. Kao i uvijek, spavanje se svodi na period od dok zaspem do nekih 3- 4 sata ujutro. Dalje se provodi u očekivanju prvih zraka sunca, a zatim u dizanju domara i nestrpljivom čekanju „okidača za pogon neurotransmiterskih veza centra razmišljanja sa bazalnim osnovama sinapsi veza ligamenata i mišića…“ - da skratim – jutarnja kavica! Tek poslije nje slijedi i jutarnji uspon na Wilder Pfaf! Oblačimo se, stavljamo pojaseve i opremu. Opažamo kako iz Becherhaus prema nama dolazi neki ranoranioc. Prolazi po ledenjaku ispod doma i juri ravno na greben Wlder Pfaffa. Ajmo mi za njim. Već na trećem metru ledenjaka ispod doma, interesantna prepreka. Ledenjački potok. Obje strane potoka čvrsti su led, potok širine kojih metar, a po njemu juri kristalno bistra tirkizno plava voda. Kako mi se ne da odmah ovdje stavljati dereze, tražimo najuže mjesto na kojem možemo preskočiti potok koliko toliko sigurno. Štapove zabijem u led druge strane potoka i lagano – hop. Anđelko prepreku svladava sa zaletom. 

Polako dolazimo do grebena Wilder Pfaffa koji se postepeno uzdiže izmađu ledenjaka Fernerstube sa sjeverne strane i ovog na kojem leže Mullerhutte i Becherhaus. Korak po korak se uspinjemo po toj oštroj liniji. Greben je širok gotovo metar, a zatim se naiđe na par kamenih skokova širine samo po pola metra. No stijena grebena je čvrsta, a sve što je ikada moglo otpasti, vjerojatno je davno otpalo, barem tako mislim. Upravo u tom trenutku začujem iza sebe strašan zvuk kamene lavine. Zrakom protutnji grmjavina kamenja koji se kotrlja. Zastanem. Još neko vrijeme čuje se jeka, osjećam kao da mi je u nosnice došao teški miris lomljenog kamenja. Nakon toga zavlada gotovo bolna tišina.  

- „Opet se odlomilo nešt na starom putu prema Mullerhutte!“ – velim

- „Je, izgleda da je bilo negdje ispod nas duboko, baš tam gdje ide put!“

Greben postaje sve strmiji i sve ljepši. Čim je strmiji, stijena je čvršća i bogatija sa hvatištima. Opažamo tipa od jutra kako se već spušta sa vrha. Mi prema gore, on prema dolje. Srećemo se!

- „ E, ja sam domar od Becherhaus, nemam nikog u domu pa samo malo skočio ujutro do vrha da vidim je li sve u redu sa putem i klinovima.!“

Anđelko predstavi nas dvojicu.

- „ Aaa, vi ste oni koji dolaze posle k meni na kavicu i apfelstrudel !“

       Pozdravljamo se do skorog viđenja. Nastavljamo po grebenu i nailazimo na  dugačku glatku nagnutu kamenu ploču po kojoj je stavljen čak i gelender. Još par poteza rukom, par koraka po najstrmijem dijelu grebena i pred sobom ugledam metalni križ vrha. Wilder Pfaff, 3458 m. Uzimamo kraći odmor, potrebno je unesti nešto vode koju smo otpustili u obliku znoja. Anđelko namješta fotić na obližnji kamen za zajedničku fotku sa križem na vrhu. Klik! Pogled nam nekako naviše bježi prema Zuckerhutlu, koji je od nas udaljen koji sat vremena. Vrijeme drži, gotovo da nema oblačka na nebu iznad nas. Dolje ispod nas opažamo kako sa Suzenaufernera dolazi navez od četiri čovjeka i kreće se prema podnožju Zukija.

-          „Ajmo i mi onda dalje!“- malo forisram dok vidim kakvo je lijepo vrijeme.

-          „ E sad će ti se ispuniti najveća želja ove ture. Zukiii!“ – velim Anđelku.

Silaz sa Wilder Pfaffa na drugu stranu izgleda lagano, no na kraju ti se ispriječi ili ledena strmina ili krupni crni kameni sipar. Odlučujem se za sipar. Bljak, fuj, grozno. Jedva sam dočekao led i snijeg. Priječimo vršni dio ledenjaka između ova dva vrha  prema Zukiju. Opet idem prvi u navezu i kao obično opet pronađem jednu pukotinu. Noga propadne sve do bedra. Uz malo muke se iskobeljam van, skrenem sa utabane staze na kojoj smo naišli na pukotinu i nastavljamo dalje.

Pred prelaskom na greben Zuckerhutla dostižemo četvoricu mlađih ljudi iz naveza. Odmaraju se prije ulaska u stijene. Puštamo ih naprijed jer je uvijek lakše kad ide ispred tebe netko tko zna taj put. No na nađe iznenađenje, već prvi koraci ka ulasku na stijene pokazuju kako se zapravo radi o neiskusnome vodiču sa trojicom isto takovih, koji baš  nemaju puno iskustva na ledu i u stijeni. Vodič ulazi u stijenu ravno preko strmog zaleđenog dijela. Tu treba dobro odraditi udaranjem cepina i dereza. Kako će to tek odraditi klijenti. Malo odmora i nama odgovara pa sve to gledamo i čekamo. Vodič dolazi u stijenu, postavlja štand, povlači užetom prvog klijenta preko leda. Uz nekoliko proklizavanja ovaj se jedva dokopao se stijene. Slijedi djevojka. Njoj pa ne ide nikako. Gotovo da ju je morao povući na gore užetom.

- „Mi ove nemremo čekati, moramo ići! Ako čekamo njih treba nam do večeri za vrh.“- veli Anđelko.

- „ Znaš kaj, idem ja malo bolje lijevo van smjera, tam je više snijega i lakše se prijeđe na stijenu. Ti zabodi cepin duboko i zihraj.“

Rečeno učinjeno. Anđelko zabije svoj cepin i omota uže oko njega. Krećem. Sa nekoliko udaraca malog cepina u led, dokopam se snijega i po njemu stijene. Na širokoj polici povučem uže prebacim preko ramena i zovnem:

- „ Ajd sat ti da ove preteknemo, još se petljaju !“

Po lijevom dijelu stijena zaobilazimo četvoricu u navezu, skidamo dereze i nastavljamo laganim otpenjavanjem dvojke prema vrhu. Greben Zukija je malo teži nego onaj od Pfaffa, ali je zato ljepši, čvršća je stijena i kako to kod čudno izgledalo pruža mi veći užitak u penjanju, a to je najvažnije. Dišem punim plućima, osjećaji su tako daleki od uobičajenih životnih trenutaka. Uski greben, strma stijena, male police, čvrsti i veliki oprimci, poneki klin za nogu ili ruku. Čudna je to situacija. Pažnja, uživanje, pravilno razmišljanje, potraga za unutrašnjim mirom i  možda čudno rečeno, stapanjem sa stijenom, zamjenjuju strah (uvijek imam dozu straha) pa igra stijene i tijela slobodno teče. Na vrhu se nalazi prekrasan križ. 3505 m. Uz onaj na vrhu Hochalmspitze jedan od najljepših. Anđelko je sretniji od mene. Zukija je jako želio kao glavni cilj. Panorama opet fantastična. Na četiri strane svijeta prostiru se četiri ledenjaka, iz njih izranjaju vrhovi preko 3.000 metara. Sonklarspitze, Botzer, Wilder Freiger, Feuerstein, Hofmanspitze. Na horizontu se naziru Zillertalci, a sa druge stane ledenjaci i vrhovi Otztalerskih alpi. Iza svih bijele se snjegovi Ortlera. Nebo nad nama je još uvijek modro plavo, tek tu i tamo pokoji oblak nadolazi i z dolina. Koliko god da su lagani, nikako da se izdignu u ove suncem obasjane visine. Prozračnost svijetla, tišine. Vrhovi oko nas pa čak i samo nebo kao da su nadohvat  ruke. Granica stvarnosti i onog nečeg drugog, zbog čega dolazimo ovdje. Vrijeme prolazi, čekao da do vrha stigne navez one četvorice, jer ne želimo izazivati gužvu. Vrijeme prolazi, njih nema.

- „ E, sjećaš se da smo na karti vidjeli dva smjera na vrh od ulaznog dijela.!“ – veli Anđelko.

Odlazim malo niže, držim se bolje desno od smjera kojem smo se popeli i nalazim novu utabanu stazicu koja polako prelazi u stijene.

-  „Evo ga tu je, idemo polako!“

Spakiramo stvari i počinjemo sa silaskom. Uskoro opazimo četvoricu u navezu kako polako penju kojih dvadesetak metara lijevo pokraj nas. Odjednom su jako uzbuđeni i nešto mrmljaju, prigovaraju vodiču. Anđelko im objašnjava da ipak idu dobro, jer mi idemo dolje drugim putem da im ne bi smetali. Uskoro shvaćamo dobru strane dva smjera na vrh. Po onom kojem smo se uspinjali nastala je prava gužva. Još nekoliko naveza ušlo je u stijenu. Kakva bi tek bila da još netko silazi. Put do najbližeg radlera na Mullerhutte vodi nas ponovno preko vrha Wilder Pfaffa. Glasno uzvikujem.

- „ Dva puta u istom danu na istom vrhu od 3.500 m,  - to nemre bilo ko!“

         Ledenjački potok pod Mullerhutte obasjan suncem pod bistrim, plavom bojom okupanom nebom je prekrasan. Snimamo i fotografiramo se na raznorazne načine. Šećem uz rub potoka i nekoliko puta ga prelazim sa jedne na drugu stranu. Ne mogu se nagledati tog prelijevanja plavih boja od tirkiznoplave, preko ultramarin prema pariško plavoj boji u ovisnosti o kutu svijetla, sjene, dubine vode…. 

Kod doma nam prvi dobrodošlicu ukazuje, a ko bi drugi nego – Moses. Anđelko po običaju naručuje dva radlera, kucnemo se, pružimo si ruke i sjednemo na topli, suncem ugrijani betonski prag doma. Moses je odmah kraj nas, zavalio nam se kraj nogu i blago telećim pogledom u stranu prema nama, daje nam do znanja kako bi želio da se ga opet češka. 

Ležimo i odmaramo se na ugrijanom betonu. Gledam kako se lijevo od mene po njemu cijedi snježnica otopljena zrakama sunca. U Čakovcu je 35°C, a mi ovdje tražimo ugrijani beton za odmor. Uživam, razmišljam opuštam se maksimalno sve dok me odjednom ne razbudi poznati miris, trkne me Anđelko i pod nos mi uvali – Apfelstrudel.

- „ Bok te poživio, pa kaj stvarno bu mi se ispunila davna želja? Odkud ti sad to?“

- „ Ušao sam unutra i nisam mogao odoljeti friškom mirisu! Friško su ga izvukli iz pećnice!“

- „ Još i kavica posle na Becheraus…mmmmmm .“

Anđelko gleda prema Sonklarspitze. Izgleda mu jako blizu. Još jedan tri i pol tisućnjak? Vidim da bi najradije bi otrčao još i tamo gore, ali ja stalno prigovaram:

- „Odmori si noge za sutra, sutra hodamo cijeli dan!“

- „ Maaa nejdi, kaj bu ak se kaj zategne, pa ostaneš do mraka!“

- “ Kaj bu ak ti se kaj desi, a nema mene…“

- „ A kaj da velim Kseniji, ak ti se kaj desi, ma ubila bu me, nejdi radi mene…!

Čovjek uviđa da mu kraj mene nema spasa i napokon odustaje.

Nakon dužeg odmora pakiramo se i odlazimo prema susjednoj Becherhaus  udaljenoj kojih sat vremena. Put vodi po ogromnom ledenjaku i označen je drvenim štapovima crvene boje. Pod samom Becherhaus jedan put ide lijevo, na greben kojim se uspinje na Wilder Freiger, a drugi obilazi gromadu na kojoj se smjestila Becherhaus  pa odlučujemo da idemo zaobilaznim putem kako bi vidjeli i što se sve skriva sa druge strane stijena i ledenjaka. Ljudi koji se nalaze kojih 150 m nad nama na terasi kao da se smiju na našu odluku da zaobiđemo ogromnu 200 metarnu gromadu na kojoj se smjestila Becherhaus. Nakon nekoliko minuta shvaćamo i zašto. Prvo se moramo se moramo spustiti kojih pedesetak metara, a zatim nas čeka 200 metarna  stijena, naizgled okomita po kojoj vodi osigurani put sa klinovima i sajlama sve do samog gelendera Becherhaus. Na prelasku sa ledenjaka na stijene noga mi propadne, a s koljenom pošteno lupim u kamen u snježnoj rupi. Bol je za tren nepodnošljiva. Moram nakratko stati i pričekati.

- „ Ovo mi nikak nije trebalo!“ – dobacujem.

- „ Pa kaj je sad, ne buš valjda na kraju posustal!“

- „ Ne bum ja, nego moje koljeno!“

- „ A tak je lepo napravljeno, kladim se da bu kraj sajle ujedno i gelender na koči!“

              U koči napokon novi radleri, odmor, večera, brijanje, pišanje, umivanje i kupanje mokrim ručnikom, a zatim izlazak na večernji fotosession. Promatramo zalazak sunca iza niskih oblaka koji su se smjestili kao pozadina iza naša dva vrha i Mullerhutte. Kratke dnevne sjene koje su se čitav dan sramile pred Ortler palvim nebom, sada su se u večernjim satima produžile i razlile po strminama stijena i ledenjaka. Toplina dana se izgubila, hladnoća alpske noći nadolazi. Nebo je nakratko prelila topla boja kao naznaka oproštaja sa toplinom dana. Snijeg je ponovno čvrsto zamrznuo i ledom obuhvatio svoje stijene, kamenje, a tanki potočići koji su tijekom dana lagano kapali po kamenim pločama oko doma zastali su tek kao naznaka donedavne dnevne topline. Još nekoliko ljudi ostaje sa nama vani koliko to hladnoća nadolazeće alpske noći dopušta.

               Jutro je rezervirano za Wilder Freiger.