HOCHALMSPITZE - drugi dio

                  Dvojica starijih alpinista užurbanim korakom idu za nama. Bez dereza. Sa jačim plastičnim cipelama, lupaju u tvrdi snijeg i uspinju se mimo nas ravno prema zaleđenom kuloaru koji vodi ravno na sam vrh Hochalmspitzea. Nailazimo na prvi jači, strmiji uspon po ledu. Nakon njega, ponovno razočaranje. Nema platoa, već i dalje još blagi uspon kojem slijedi još jedan strmi, pa njemu još…. Optička varka. Ideš, ideš, hodaš, a nikad kraja. Tako je to kad gledaš nešto visoko 3.360 metara pred sobom koje nikako da naraste. Prije zadnjeg, najstrmijeg uspona po ledenjaku, odmaramo se na kamenim otočićima usred bjeline ledenjaka. Anđelka je iskustvo sa Prisojnika od prije tjedan dana naučilo da se mora namazati sa zaštitnim faktorom po licu, ali zašto bih se morao mazati i ja. Pa ja sam cijelu zimu i proljeće na terenu, u vinogradima, imam boju po čelu kao nitko u Čakovcu.

-          “Ja se neću mazati, vi se samo mažite, bebice “ – velim ja.

Odmoreni, napadamo tih zadnjih stotinu metara najstrmijeg uspona, a smjer nam daje velika markacija na stijenama daleko ispred nas. Dobro da je Anđelko ponio maleni dalekozor pa ju je vidio još podosta ispod. Pred stijenom koja vodi na geben rubna pukotina. Tek se odvojila od stijene, ali već je oko 11 sati i snijeg ne drži kao ujutro. Nekoliko puta propadamo i izvlačimo se iz snijega do pojasa. Anđelko konačno dohvati stijenu i sajle na njoj. Derezama se uspinjemo po izuzetno lijepoj okomitoj  granitnoj pločastoj stijeni koji režu uske police, prema rubu. Na vrhu, sa desne strane nalazi se kamena skulptura koja ima oblik ljudske glave. I zove se primjereno - Steineremanin! Vršna markacija u obliku smajlija označava kraj sajli, a par metara iznad nje otvara nam se pogled na drugu stranu, prema Velikom Hafneru, jezercima Schwartzhornzee, dok se ispod nas bijeli ledenjak Hochalmkeesse. Opažam da je na njemu toliko snijega da nema ni jedne otvorene ledenjačke pukotine. A na fotografiji u monografiji kod kuće koliko hoćeš. Stvarno je ove godine bilo puno snijega i u kasno proljeće.

            Široki greben sa monolitnim pločama koje izgledaju kao da ih je netko tu naslagao za steinerehochenfuusstrase, vodi nas prema vrhu. No sa derezama nije baš lako hodati po kamenim pločama, pogotovo ako ti se svaki čas otkvači ručica zatezača i ispadne dereza. Zato ih skidamo, ionako je već sunce omekšalo snijeg i stvaraju se skije pod derezama koje moramo stalnim lupkanjem cepinom izbijati. Na najužim dijelovima grebena priječimo po policama čas sa desne, čas sa lijeve strane. Najteže mjesto, polica od svega desetak centimetara u vertikalnoj stijeni još uvijek je pod snijegom. Sa cepinom treba za svaki korak iskopati mjesto za nogu. U navezu sa štandom od u procijep zaglavljenih cepina priječimo tih 30 metara. Noga pred nogu, polica je uska. Ruke hvataju lijepu, široku pukotinu u stijeni. Na kraju priječenja nas čeka sajla. Visi sa dvadesetak metara više ležeće ploče. Penjemo se vukući se po njoj gotovo okomito prema gore, na zasnježeni dio grebena tik pred vrhom. Na mjestu gdje se sa desne strane odvaja novi grebenski niz prema sjeveru, nailazimo na malu usku zarezu gdje greben postaje uzak svega dvadesetak centimetra. Uz to još treba stati na zasnježene strehice i kamenje koje viri iz njih. Sa desne strane nalazi se rastrgani granit koji se obrušava u dubinu kojoj sa tog mjesta ne vidimo ni dna. Dubina kakvu malo kad vidiš pod sobom. Andrea savladava strah i ipak joj ide. Najoštriji i najizloženiji vrh koji sam ikada vidio. Na samome vrhu mjesta ima samo za izuzetno lijepi metalni križ. Iz dubine, po drugom pristupu, „Detmolderu“ penju naši noćni susjedi te preko križa na vrhu dolaze do nas.

Raspravljamo  koji je put teži, a koji lakši. Na Detmolderu  je još uvijek dio sajli pod snijegom, gore ide, ali dole bi trebalo možda i abseilirati. Onda radije idemo kud smo došli. Tu znamo što nas čeka, a ne bi htio da Andreu dovedem u nešto još teže. Ovo joj je bilo sasvim dosta za prvi put na ovim visinama. Jedan Austrijanac priča kako je sada peti puta na vrhu, a nikad u tako lošim snježnim uvjetima. U diskusiji koju svi razumiju osim mene, jer ja ne znam njemački, zaključuju kako su upravo sada na vrhu  tri doktora. Ali ne bilo kakova. Tri sa velikim Dr. Dr Anđelko Hrženjak, Dr Schmit, Dr…. Fotke, klopa, pijača, izostari…

            Sretni smo što smo uspjeli. Ne volim reći da smo osvojili goru, planinu, stijenu. Ne volim ni kad me pitaju, jeste li osvojili… Sve te stijene, gore, vrhovi zapravo uvijek osvajaju nas, mame nas da ponovno dođemo, kao da su te visoke katedrale od kamenja i leda sposobne vraćati ljubav za ljubav. Nisu one opasne. Opasni smo sami sebi kad se upuštamo u nešto zašto nismo sposobni. Kao što je znao reći Nejc Zaplotnik, osvojen vrh kao krajnji cilj je kraj puta, a kad vrh osvoji tebe, onda je cilj novi put. Ne dolazimo ovdje kao osvajači, već sa otvorenim srcem i poniznom dušom tražimo iskonsku ljepotu prasila naše majke prirode. Promatram  Sauileck i Schnevinkelspitze, greben prema njima još je  dosta pod snijegom, prava zimska kombinirana tura, krug koji bi bilo moguće obaviti u jednom danu jedino u ljeti kad nema toliko snijega.

Andrein strah prilikom silaska je veći nego kad je išla gore. Razumijem je, jer je i mene nekada na takovim mjestima bilo očajnički strah. No navezana je između nas dvojice koji je osiguravamo. Uvijek stojim na suprotnoj strani grebena od mogućnosti pada, kako me učio Milan Vošank još davno na Zeleniškim špicama. Na najgorem mjestu, strmini sa sajlom od jednog cijelog cuga, ispod koje u dubini leži ledenjak sa tek prvom otvorenom ledenjačkom pukotinom dostižu nas Austijanci. Žele ispred nas, a sva šestorica su navezani na jedno uže i idu istovremeno. Nitko nema štand i ne osigurava. Užas! Padne jedan, padnu svi. Dvije djevojke koje penju sa njima zastaju na uskoj polici pored Andreje. Muški dio ekipe je nekako zaobišao Andreu, no djevojkama to liči na nemogući podvig. Jedna od njih je toliko prestrašena da stalno izgovara :

-          “Daj bože da se živa vratim !”

Nikako ne mogu shvatiti zašto su se odlučili da nas pretiču baš na najgorem mjestu u cijelom usponu. Puštamo ih pred sebe. No ne zadugo. Već nakon nekoliko minuta ponovno prolazimo kraj njih pošto su djevojke morale malo sjesti da shvate kako su ipak ostale žive. Na kamenitom dijelu grebena nailazimo na snježno bijele kristane kamenčiće te ih uzimamo kako bi donijeli sa sobom i duh planine u svoj dom. Ploče na grebenu  izgledaju mi opet doslovce kao da su složene po nekom arhitektonskom pravilu, a ne kao da su sastavni dio planine. Izuzetna hvatišta, kompaktna stijena. Očito smo bolji na dijelu stijene kod Steineremanina sa sajlama, jer su Austijanci pošteno zaostali. Slijedi spust po strmom snijegu prema dole. Na istome mjestu na kojem smo jutros prilikom uspona lupali prednjim dijelovima dereza u tvrdi zaleđeni  snijeg, sada propadamo do koljena. Pokušavamo skijanjem u gojzericama bez skija odskijati što brže. Navezani u razmaku od petnaestak metara odskijavamo, a cijena za to je često propadanje do koljena, te poveće količine snijega i vode u gojzericama.

Ispod nas, sunce odjednom obasja ledenjačko jezerce, koje se iskri u smaragdno zelenim bojama leda i vode. Prekrasne simfonije boja. Bijela, zelena i plava izmjenjuju se sa ornamentima narančastog granita kraljice. Spuštamo se sve niže i niže, prolazimo pokraj jezerca. Snijeg polako zamjenjuju dijelovi sa strmom granitnom morenom, a iz travnatih mirisnih otočića u suncu se blješte ljubičasti plavi cvjetići raznih Gencijana.

U domu, Giessener hutte, prvi posao je cijeđenje vode iz čarapa i gojzerica. Zatim slijedi pivo koje smo zaradili pronašavši izgubljene ledenjačke sunčane naočale jednog austrijanca iz grupe koja se sa nama muvala po stijeni, sređivanje opreme, te mazanje opeklina od sunca na mojem čelu. Ipak nije ništa pomoglo što sam imao dobru podlogu, a “bebice “ koje su se namazale zaštitnim faktorom sad su se imale čemu smijati.

Na putu od doma prema autu odjednom ispred nas iskoči svizac. Hvatam kameru i pokušavam ga pronaći na crno bijelom tražilu, ali mi to ne uspijeva. U međuvremenu, svizac je u tri skoka u svojoj rupi po kamenom. Prolazimo pokraj cvatućih  rododendrona koje sinoć u mraku nismo zapazili. Odjednom se iz mobitela začuje melodija koja signalizira poziv od doma. Supruga Suzana. Normalno, sva je jadna, pošto se nismo javljali dva dana, a kako i bi kad cijelo to vrijeme nije ni bilo signala.

-“ Sve je u redu! Imamo samo još dvadeset minuta do auta.” – javljam supruzi.

 Anđelku je to dobra prilika  za novu šalu:

“ Zamisli, Suzana i svi ostali zovu gdje smo, a automatska linija odgovara:

Pretplatnik je pao. Pretplatnik je pao. Pretpl…… “

No, o tome je bolje ne šaliti se, ali šala je pala na mjesto.

HOCHALMSPITZE - prvi dio

             O kraljici visokih tura, počeo sam razmišljati još davno. Hochalmspitze, nešto kao      „vrh nad visokom dolinom“ ostalo mi je u uhu. Jednom prilikom kupio sam u Austriji planinarski vodič - kartu za taj dio Visokih tura i ostao zaprepašten fotografijama kraljice. Nazubljeni, oštri grebeni šire se sa vrha na tri strane, dok se između svaka dva grebena nalazi po jedan prekrasan ledenjak. Nekoliko godina kasnije, kupio sam novu monografiju o Visokim turama. Kada sam listajući istu ponovno ugledao fotografiju kraljice u zalasku sunca zaključio sam da je prošlo dosta vremena te da je bilo dosta čekanja. Preko E- maila počeo sam o tome pisati Anđelku. Nije nam dugo trebalo pa da se dogovorimo za uspon. Kako je školi bio kraj, ljetni su praznici počeli, sa nama je pošla i moja starija kći Andrea.

            Sa posla odlazim kući. Andrea kod kuće završava ručak, a u tri sata već krećemo za Graz. Izuzetno jaki, ljetni pljusak pere nas sve do Radgone. U Gracu nam se pridružuje Anđelko. Autoputem preko Klagenfutra i Villacha stižemo do Malte. Put nas vodi u dolinu Maltatal, koja nosi kao i gradić u njoj ime po rijeci Malt. Sa visokih tri tisućnjaka tope se ledenjaci te se u bezbroj slapova slijevaju sa granitnih padina sve dok se ne susretnu u dnu doline gdje se zajedno skupe u jedan tok, u rijeku Maltu. Makadaska cesta vijuga i penje se kroz prelijepe krajeve. Nekoliko puta autom prelazimo plitke potočiće, uređene tako da slobodno mogu teći preko makadamske ceste, a da ona ostane čitava. Pokraj prvog takovog prijelaza preko relativno brzog potoka dubine oko 10 cm stoji tabla sa napomenon da se na ovome mjestu ulazi u uži dio nacionalnog parka “Hoche Tauern“. Odmah pada i prva dosjetka.

-          “Znate zašto na ulazu u park autom prelazimo preko ove ledeno hladne vode? ” - pitam društvo u autu.

-          “ Zašto ? “ pitaju.

-          “ U parku pasu zaštićene krave Milke, pa kako se ne bi unosilo kravlje ludilo predviđena je sterilizacija auto guma ledenom glečerskom vodom. “- dodajem.

            Oko devet sati navečer stižemo do kraja makadamske cestice. Mog Teriosa ostavljamo kraj seoskog pastirskog doma. Pakiramo i spremamo stvari, stavljamo naše ruksake na leđa, te uz pratnju nekoliko mladih kravica krećemo uzbrdo. Za jedan sat nastati će tama, a do tada moramo doći i pronaći Giesennerhute na 2.200 metara. Prethodnim provjerama telefonom saznali smo da se dom otvara tek naredni dan, 01.07. Također, znamo da je iza doma zimska soba sa 12 ležaja i dekama, koja je stalno otvorena.

Dok se ubrzanim tempom uspinjemo po makadamskoj cesti namijenjenoj samo za terenska vozila koja vrše opskrbu doma, zadnje zrake sunca obasjavaju vrhove Riessecka, a mjesec se polagano prikazuje visoko i jasno na tamno modrome nebu. Kako tama ispunjava sve više i više svijet oko nas, pun mjesec na nebu nam sve jače osvjetljava stazu. Zrnate granitne stijene, koje su još malo prije pokazivale svoj sjaj, sada postaju tek tamne sjene na našem putu. Prvi puta u životu hodam po granitu. Već je bilo i vrijeme. Osjećam se nekako ponosno, sretno. Svake minute oko nas je sve je tamnije i tamnije, tako da uskoro više i ne vidimo kuda vodi put. Stopili smo se u noći sa tamom planine. Kroz nju naziremo samo nekoliko metara ispred sebe. Polako se pojavljuju i prve zvijezde. Dobro da je takova mjesečina inače bi već svi vadili čeone baterije.

 Požurujem korak, a Anđelko veli:

-     “Meni se već nekak mrači pred očima. “

Andrea dodaje:

-          “A meni se nekak iskri kad gledam dole u stazu.”

-          “Meni pak se megli pred očima!” – na kraju dodajem i ja.

            Neko bi pomislio da smo skrenuli psihički već na početku. Anđelku se mrači jer je već noć, Andrei se iskri jer se mjesečina odbija od sitnih kristalića u granitu na stazi, a meni se magli jer su mi se zamaglile naočale od znojenja. I tako, hodajući u mraku planine, u magli i iskricama konačno pred sobom ugledamo nekakvu siluetu koja sve više liči na obrise doma. Kad ugledamo i par svjetala oko doma na glavama nekih koji su već tamo sigurni smo da je našem današnjem usponu došao kraj. Iza doma, u mraku pronalazimo zimsku sobu. No dvojica koja su već tamo govore nam da je već rezervirana, jer neki koji su već tamo, čekaju još neke koji će tek doći. Znači ima ih još i iza nas! Još nikada nisam čuo da bi bila rezervirana zimska soba! Onda smo mi rezervirali još iz Čakovca! Dovukli smo se ovamo u noći čak iz Hrvatske pa ne želim ni čuti da nema mjesta. Odmah zauzimamo dva ležaja za nas troje i bacamo se na njih. Normalno, kad smo se svi poredali tako da smo na dva ležaja spavali po dva do tri, u stilu “si se mamo radi”, bilo je mjesta za sve. Već ranije smo se dogovorili da krećemo ujutro rano oko 5 sati. Zato sam ustao sa prvim zrakama svjetla koje su doprle kroz maleni prozor, izašao van, umio se na tekućoj vodi pojila iza sobe sa glečerskom vodom te uživao u osvitu dana bez ijednog oblačka na nebu.

Prve sunčeve zrake već su obasjavale vrhove Riesscka. Prozračno ružičasto plavo nebo pokrivalo je prostor iznad cijele pokrajine. Sa svih strana oko nas nadolaskom jutarnjeg svjetla, sve više i više prikazivali su se razbacani otoci ostataka bijelog zimskog pokrivača. Poput bijele planinske čipke. One najviše, tik pod samim vrhom, već je dohvatilo jutarnje sunce. Za sada ih tek nestašno gladi svojim samo jutarnjom bojom toplim zrakama, no za nekoliko sati i tamo gore, početi će borba ostataka zime sa nadolazećim zrakama ljetnog sunca. Iskonska tišina prirode. Tišina, koju narušuju samo tisuće i tisuće velikih i malih slapova koji se spuštaju sa ledenjačkih vrhova, kližući i nezaustavljivo jureći niz granitne stijene prema dolinama. A u njima, duboko ispod nas naziru se vrhovi tamnih jela i ariša, te veliko tamno oko koje miruje ispod njih. Jezero male hidrocentrale.

 Buđenje ostalih, doručak i pokret. Stazica izgleda kao da je netko namjerno naslagao ogromne granitne ploče jednu na drugu i tako sagradio stepenište. Malo dalje, nailazimo na prvi snijeg. Smrznut je poput stakla pa i na najpoloženijim dijelovima moramo staviti dereze. Markirana stazica vodi po kamenim gromadama sa desne strane, ali kako nam se ne da stalno stavljati i skidati dereze, idemo ravno gore po snijegu koji je zapravo produženi jezik glečera Trippkeese. Sa svih strana slijevaju se ledenjački potočići nastali topljenjem snijega na ledenjačkom jeziku. Na pojedinim mjestima izdubili su led do same površine, pa se sad na tim mjestima voda propinje iz leda van, ponovo u krugu uranja ispod njega te nastavlja  dalje pod njim svoj put prema dolini.

-“ Veš mašina!“, veli Anđelko i obavezno fotografira.

Sa susjednog Riessecka, također se tope led i snijeg. Borba ostataka zime i nadolazećeg ljeta je nemilosrdna. Na jezicima ledenjaka, kao i svakog ljeta otvorile su se ledene jame i iz srca zaleđenih okova granitnih stijena potekla je voda. Gdje god da  pogledaš, ogromne količine vode slijevaju se prema dolinama i zaglađuju tvrde granitne stijene. U nedoumici smo da li da ih zovemo potocima ili slapovima. Neki od njih nastaju neposredno ispod vrhova, pa se slijevaju preko kaskada duboko u doline. Takovi naleti vode, kod nas u vapnencu, već bi odavno izdubili kanjone i vododerine, ali  čvrsti zrnati granit im odolijeva pa ga vode samo lagano bruse kližići niz njega. Jutarnje svjetlo već je dobrano obasjalo vrhove oko nas. Smeđi, sivi, narančasti granit, kupaju se u zrakama jutarnjeg sunca. Tople boje jutarnjih sunčevih zraka, prelile su noćno i jutarnje sivilo. Blješteći ledenjaci obasjani su sunčevim zrakama, a jutarnje svjetlo visoko na grebenima budi nadu u srcima na još jedan, novi, sretan i lijepi dan. Svaki korak prema gore, svaki udisaj hladnog visinskog zraka, unosi u tijelo obećanja. Obećanja o ispunjenju jedne davne želje.

Fotografije vezane uz članke, snimio je naravo moj pajdo - Anđelko. Tako će od sada doći na svoje i ljubitelji dobrih fotografija.

GRAZZER BERGLAND

                                                                                            

            U rukama mi se našla jedna mala knjižica sa naslovom "Klettern - Grazer  Bergland”. Već letimičnim prelistavanjem iste uočio sam da se oko Graca nalazi cijeli kup stijena, sa opremljenim penjalištima te dugim smjerovima opremljenim za sigurno penjanje.

            U međuvremenu sam upoznao Anđelka Hrženjaka, Doktora molekularne bilologije iz Murskog Središća koji radi i živi u Grazu. Upoznali smo se na njegovom dia predavanju na kojem je prikazivao i zaneseno pričao o svojem usponu na Mont Blanc. Kako je on zaneseno pričao, tako sam i ja zaneseno slušao. Shvatio sam da taj čovjek isto misli i osjeća kao i ja. Zato sam odlučio de se treba i upoznati. U klubu sam došao do njegovog E-maila, te  napisao prvi  “Pozdrav iz Čakovca“. Već narednog dana stigao je prvi E-mail iz Graza. I tako to traje i traje. Nekoliko  tjedana kasnije proljetno martovsko sunce izmamilo nas je na Klanik. Sve smjerove koje sam postavio, tamo od 4a do 5c, Anđelko je ispenjao na top rop bez većih problema. To je bio dobar znak da se možemo okušati i u kojem lakšem dobro opremljenom smjeru u pravoj stijeni. Nakon nekoliko kišnih i snježnih subota i nedjelja, krajem maja, napokon je osvanuo dan da se otvori i ona mala knjižica. Penjanje u stijenama oko Graca.

Pod stijenama Rotelsteina, na parkiralištu gdje smo ostavili auto, još uvijek nije bilo topline koju donose jutarnje sunčeve zrake. Bila je visoko iznad naših glava. Pogledi su se dizali visoko, iznad vrhova drveća, gdje je provirivao vrh Ratengrata okupan u jutarnjem suncu. Po prvi puta gledam stijenu u koju ću ući bez iskusnijeg supenjača. Neko vrijeme gledamo tako u tišini  vrh okupan suncem:

-          “Valjda je toplije gore, u stijeni, nego tu! “ – priželjkuje Anđelko.

-          “Mora biti ! Smjer nam je na jugozapadnoj strani, još će nam na kraju biti i vruće “ – dodajem.

Kad smo nakon sumljivo predugačkog hodanja napokon došli do stijene i pitali  druge penjače gdje se nalazi ulaz u smjer "Gratkante" u Ratengratu, neki od njih su se počeli loviti za glavu i pokazivali tamo daleeeeko lijeevo! Već i po pokretima ruku austijskog penjača shvatio da smo pošteno zalutali. Nervozni što smo već izgubili sat vremena, pokušavamo što je kraćim putem, vratiti se natrag u pravome smjeru. Gazeći po tepihu vlažnih iglica, te zaobilazeći maleno stijenje, nekako smo pronašli prečicu do naše stijene. Pred stijenu na kamene ploče bacamo ruksake i počinjemo sa  obrednim navlačenjem opreme. Nešto dalje, iza nas, u istoj fazi pripreme su i dvije mlade Austrijanke. One ulaze u nešto lakši smjer, trojku. Ulazim u prvi cug. Do sada sam u velikoj stijeni uvijek bio onaj koji je slijedio, učenik. Srce tuče od uzbuđenja. Prvi puta vodim u smjeru. U širokom raskoraku, trudim se da vrhovi penjačica ostanu čvrsto priljepljeni na svojem mjestu dok ruke ne dohvate slijedeće hvatište. Pokreti su sve sabraniji, sve mirniji, mozak ne misli ni na što drugo nego na tih nekoliko metara pred menom. Spitovi, (klinovi zavrtani u stijenu) na svakih par metara, u koje ubacujemo komplete i osiguravamo se, ulijevaju sigurnost. Dubina pod menom raste. Isprva uznemireno i isprekidano disanje počelo se smirivati, tijelo je uhvatilo ritam pokreta sa ritmovima uzdaha. Osjetio sam snagu i spremnost da ovo što smo započeli dovedemo do kraja. Kraj prvog cuga i veliko olakšanje. Drugi cug ispenjali smo u dva dijela. A onda je došao dio za koji smo znali da ima i peticu. Sačekala nas je već na prvim metrima cuga. Lagani prevjes, a uporište za nogu sklisko, izlizano od trenja stotina penjačica koje svakodnevno stanu na taj, baš jedan jedini mali grif. Tražim hvatište za koje piše u vodiču da se ne vidi, ali znam da se nalazi za rubom. Sreća što se taj detalj izvodi na samome klinu. Prvi pokušaj i … pad. Drugi, ponovno pad. Očito je da se na ovome izlizanome skliskome uporištu ne može zadržati nogu.

-          “ Čuj, ja  se bum prijel za klin, baš me briga! “ – velim Anđelku.

-          “ S tim buš nam upropastil celi smjer ! Al, nek ti bu, samo brže jer sad nitko ne gleda! “- šali se on.

Sa lijevom se rukom držim za komplet, a desnom pokušavam iza ruba pronaći taj “verstecktere griffe “(sakriveni grif ). Aha, tu je! Prsti desne ruke upadnu u lijepu pukotinu. Sad odjednom sve ide. Iza ruba, smjer nas vodi po kutnoj pukotini. Ali kakovoj. Petica! Pa to nije samo detalj nego cijeli cug! Najrađe bih se okrenuo i vratio. Ali kuda? Kako? Nismo na stazici, već u stijeni. Pokušavam se sjetiti bar jednog obrazloženja da ne idemo dalje, ali ne nalazim nijedan primjeran. Naravno, pametno je odustati kad se bojiš. Ali spuštati se dole po stijeni dok su iza nas drugi navezi? Je li to pametno? U raskoraku se naslanjam na stijenu, pokušavam odmoriti ruke. Odjednom se prisjećam  pročitane zgode iz  knjige Marjana Manfrede.

-          “ Anđelko, imaš možda mikroskop tu kod sebe ? “ – pitam Doktora molekularne biologije.

-          “ Zašto ? “ - nije mu nikako jasno .

-          “ Pa da potražim hvatišta tu gore! “ – odgovaram.

Prislonim se k stijeni, dignem ruke za sitnim hvatištima. U raskoraku je sada važno da noge ne otkliznu, pa prsti na rukama još više spoznavaju da je sve na njima. Sada treba dići nogu. Ali kamo? Tik pod ruku. Ta to ne mogu izvesti jer moram biti prislonjen na stijenu. Visoko dignem koljeno i uprem ga u neku plitku udubinu do koje nije mogao doći vrh penjačice. Prsti na rukama traže sitna hvatišta iznad glave. Samo još ovaj pokret da izdržim! Psiha radi totalka. Cijela stvar vjerojatno i nije tako teška, no dubina pod menom i pomisao da penjem prvi, glavni su aktivatori nadolazećeg straha. Pod sebe se ne usuđujem ni pogledati. Nalazim se dobrih šest metara od zadnjeg spita. Znači da bi pad bio dug dvanaest metara. Kroz glavu lete nesređene misli o smislu penjanja uopće! Sam sebi govorim :

-          “ Sad je sve na tebi, ne odmaraj predugo jer time u ovom položaju samo gubiš snagu. “

Prsti grčevito drže hvatišta, dižem se i vrh penjačice konačno stane na nešto sigurno. Uzdah olakšanja. Najteže je za menom. Odjednom se sve mijenja. Strah zamijenjuju radost i ponos nad uspjehom. Možda će netko reći, pa ovaj se mučio sa peticom. Jesam! Priznajem! Bitno je ono što je iz toga proizašlo te ostalo u samome meni. A to je zadovoljstvo. Zato tura na granici mojih mogućnosti može imati za mene veću vrijednost nego ta ista petica za nekog friklajmbera koji solira osmice.

Cug završava na širokoj polici na kojoj se nalze i dva štanda. Za naš smjer  i za one dvije cure. Na istoj polici u biti se križaju tri smjera. Dok se nas četvoro nagurava oko dva štanda, iz dubine dopenjava još jedan navez. Dva mlada Austijanca. Jednome od njih je vrh penjačice  toliko istrošen, strgani, da mu palac viri van. Odmah smo prokužili foru. To je zato da  kad dođu jako, jako sitna uporišta gdje ne možeš stajati, možeš grebsti sa noktom i zakačiti negdje. Svejedno, dvadeset godina je dvadeset, pa su oni otšprintali na gore i sa rupom na penjačici  dok smo se mi matori polako vukli za dve mlade cure i gledali gore u ... zna se već. Ponovno sam se sjetio negdje pročitane šale kojom su se dečki nabacivali mimoilazećim curama.

-          “ Znaš, planine su po ljeti ljepše nego po zimi. Ne samo zato jer priroda sve prekrasno oboji, već i zato jer se alpinistke razcvijetaju!”

-          “ Da, da, ljepota planina je upravo često skromna kad se usporedi sa ljepotom alpinistki.” – stoji odgovor koji se mora izreći tako da one čuju.

No posljednji cug je zaista najljepši. Ne zbog hvatišta ili pogleda prema dolje, već zbog pogleda prema gore. Polako penjem par metara ispod spodnje (zgodnije) u navezu. U svakom pogledu prema gore za novim hvatištem, u vidokrug mi neminovno upada i ono što ne moram opisivati. Odjednom čujem odozdo glas Anđelka:

 -“ Pa daj  ju malo primi odozdola i porini  je gore da brže ide. “

Dobro da cure ne razumiju hrvatski. Mogli smo zaraditi i koji šamar, a to je u stijeni jako opasno jer se baš i ne možeš skloniti ili braniti kad se držiš sitnim hvatištima. No, dobro. Silvester Stalone je sasvim nešto drugo! On može sve! I tako, polako, slijedeći u stopu zgodniju u navezu ispenjavam zadnji cug na vrh Ratengrata, sjednem  pokraj škrinjice, na štandu postavim osiguranje i pozovem Anđelka. Lagno povučem uže, ali nema nikakovih naznaka da prijatelj penje. Zovem ponovno :

            -“ Aaaanđelko, štaand, peenjiii !”

Čekam, čekam, povlačim uže, opet ništa. Derem se iz petnih žila, sa svih stijena u okolici me gledaju kao manijaka, ali od Anđelka ni glasa ni traga. Odlučno počinjem i vući uže kao manijak. Odjednom osjetim kako se nešto dolje pokrenulo. Metar po metra užeta nakuplja se pod mojim nogama sve dok u jednom trenutku ne ugledam plavu kacigu, ispod nje Anđelkovu glavu.

- “ Pa kaj me nisi čul, za boga miloga, deral sam se tak kaj su me i ribe v Muri doli čule !”  (pod stijenom teče Mura i ide autoput za Beč) .

- “Ja sam čekao i čekao, več sam  se pitalo da li nisi  usput otišao  na kavicu ili sok, čuo te uopće nisam, a onda sam odjednom  osjetio  da  jako vučeš, pa sam skinuo štand i počeo penjati ???.”

 Na vrhu smjera dočeko nas je onaj stariji Austijanac koji nam je pod stijenom pokazao ulaz u naš smjer, otišao pod susjedni dvadeset  metara desno i  rekao  kako se vidimo na vrhu. A na vrhu smo dobili špotanciju :

- “Pa kud ste to ispenjali? Po krivom smjeru ! Na zadnjem štandu ste trebali ići malo natrag, pa onda desno gore, a ne odmah lijevo gore. Sad se tu spustite, absailajte i ispenjite zadnji cug smjera kak treba! “

- “Ma da nebi!” – mislim u sebi.

            Silazimo. Stazica  vijuga kroz staru, gustu smrekovu i jelovu šumu, a ogromne količine otpalih iglica često zavaravaju tako da se čini kako ima zapravo više stazica. Mekoća debelog pokrivača na tlu utišuje naše korake. No naši glasni razgovori odjednom uplaše manje krdo kozoroga. Iznad, u visokim krošnjama jela ptice i dalje cvrkuću. Pod samim vrhom nailazimo na mravinjake najvećih mrava koje smo ikada vidjeli. Ugažena, markirana stazica vodi nas do podnožja, do parkirališta. Osvrćemo se i zamišljeno, bez riječi, u tišini gledamo visoko gore, u osunčane stijene, u brid našeg smjera. Oči traže poznate detalje. Rano izjutra isto smo tako gledali u nepoznate bridove i bijele ploče koje su nam pomalo ulijevale strah. Misli sada putuju još jednom preko njih i urezju se u raznobojnu paletu sjećanja. Gledam ih i znam, da ću ovamo dolaziti i dalje. Kad tad. Ostao je i dug starijem gospodinu da “ispenjemo smjer kak treba! “Kozorozi, ptice, mravi, puževi kao simbol naše brzine, visoke stare jele i osunčana linija  “Gratkantea“ sačekati će nas ponovno.

           

                                                                      

PAKLENICA

Dogovor da se godišnji odmor provede u Paklenici pao je za prvomajske praznike kad smo bili u Cerknici kod Vošankovih. Već prvog dana, po dolasku u Starigrad morao sam poslijepodne otići u kanjon i probati taj kamen, tu stijenu za koju kažu da je najbolja na svijetu. Čvrsti vapnenac, grubi, izbrazdan ljuskama i žljebićima nudi izuzetno dobra, čvrsta hvatišta, a kad ponestane uporišta za noge, gruba, oštra stijena omogućuje penjanje na trenje. Prva dva dana, penjali smo u kanjonu lakše kratke smjerove, kako bi se pripremili za prvi dugi smjer. A prvi dugi je došao na red već trećeg dana ujutro, zbog čega se i Suzana, supruga, gledano s njene strane opravdano razljutila: “Si došel z nama na more ili stalno tam viseti?“

 Ćuk, Centralni kamin, V-/IV 300 m

            Rano ujutro, oko pet sati uslijedilo je buđenje i kratka vožnja do kanjona. Znali smo da negdje sa turističke staze u kanjonu postoji prečica i novi prilaz smjerovima u tom dijelu Ćuka, ali očito smo ih promašili, pa nas je nešto više, nakon priječenja po gredama u desno na jednom stupiću dočekao stari klin i zamka za spust.

-“ No, dobro, zdaj pa vemo da sva na pravem potu kjer so i prej že tukaj absajlali “ – komentira Milan nastalu situaciju.

Spust po užetu desetak metara i već smo pod ulazom, ali nigdje spitova koji su navedeni u starom Čujićevom vodiču. Opažam ugaženu stazicu malo dalje i iza ruba vidim spitove. Dakle, ulaz se preselio sa donjeg ruba na desni rub. Podižem glavu i promatram stijenu iznad nas. Tri stotine metara vertikale. Djeluje mi pomalo zastrašujuće. U mislima bi najradije rekao: -“… ma što mi to treba… “ a opet nastojim biti miran, razuman, polako dodirujem tu hrapavu stijenu, gledam prema gore, stvara se povezanost prstiju, tijela, sa vertikalnim svijetom.

            Prvi lijepi cug odveo nas je po ljuskastim pločama do štanda na dva spita kod drveta. Već na prvom cugu sam se oslobodio. Kose i čvrste ploče pružaju odlična hvatišta. Pogled u kanjon, prema dolje je prekrasan. Drugi cug i dalje nas vodi po kosim pločama sa žlijebovima i ljuskama. Treći cug, prečenje desno po ljusci do samog centralnog kamina. Isprva se penje koso u desno, da bi se potom prešlo na prečenje preko ploče uskog stupa sa minimalnim uporištima za noge, dok se prsti hvataju za idealna hrapava hvatišta. Nekako se mi čini preteško za četvorku, ali onda uočim spitove u razini svojih nogu, a i Milan me sa nedalekog štanda upozori da moram ići niže, tako da na hvatišta na kojima sada imam noge dođu ruke. Na tom dijelu je prvi puta ispod nas čista vertikala. Iznad nas veliki kamin, dobro vidljiv sa turističke staze u kanjonu, po kojem treba nastaviti još dva cuga.

-“ Čuj, Milan, a da ja malo probam napred, prvi, aaa ? “  - pomalo sramežljiv, ali u duši odlučan pitam partnera.

-“ Ja, ni problema, tud jaz bi rad da enkrat gre kot prvi negdo drug. “- odgovara.

            Pošto sam se u prva tri cuga već pomalo oslobodio, preuzimam vodstvo, penjem prvi u kamin, dolazim do prevjesa u kojem u starom klinu visi zamka. Kaciga lupka po stijeni iznad, a i ruksak malo smeta. U raskoraku, sa dobrim hvatištem za desnu ruku, ali slabim za lijevu, te sa nekoliko metara iznad zadnjeg osiguranja, ipak radije odlučujem da se uhvatim za zamku. Baš me briga za slobodno ponavljanje. Tu sam da penjem i uživam. Potegnem se preko ruba i ugledam još nekoliko odličnih, velikih hvatišta. Još malo gore i nalazim štand. Do mene dopenjava Milan.

-          “Zakaj pa nis v zanko vpel komplet ? “ – pita .

-          “Zašto nisam u zamku stavio komplet? Ne znam ni sam. Valjda sam se toliko zapenjao, a dobra hvatišta iznad prevjesa su me povukla dalje da sam na to i zaboravio.“

Kamin nas drži još pola cuga, a onda vodstvo preuzima Milan i vodi na glatke ploče, sa ne baš bog zna kakvim uporištima za noge. Gledam ga kako polako penje i traži dobra hvatišta i sigurne položaje za postavljanje osiguranja, sve dok se ne izgubi iznad ruba. Kad ponavljam taj dio, potpuno mi je jasno zašto je tu išlo polako. Iako ima dosta spitova, između njih je stavio još koji zaglavak, jer je izloženost i dubina pod nama na tom dijelu ponovno za poštivanje.

Slijedeći cug je ponovno moj. Krećem po laganim pločama na vrh, uspinjem se na izrazitu ljusku, jer spitovi vode po glatkim pločama iznad nje. Ukapčam u prvi, penjem prema drugome, ali to nema veze sa četvorkom, već sa šesticom. Smišljam što sada. Da li sam ja nesposoban ili smo opet naišli na još jednu varijantu, koje nema u knjizi. Otpenjavam dolje i pokušavam zaviriti iza desnog ruba. Tamo je novi kamin, ne tako težak. Spuštam se i krećem u njega, ali ogromno trenje užeta iza mene ne dozvoljava mi  penjanje bez da si prethodno navučem malo užeta. Na desetak metara dolazim do pod veliki zaglavljen kamen. Opet prevjes. E, pa to neće ići kad me uže vuče dolje. Silazim tih petnaestak metara i zovem Milana da dopenje za bliži štand zbog trenja.

Objašnjavam mu kud sam sve pokušao, ali nije išlo. Sad on pokušava na tim pločama, ali i on se vraća i veli da nema smisla riskirati. Ploče graniče sa šesticom. To nije naš smjer. Zaglavljeni kamen sa prevjesom u kaminu isto mu se ne sviđa pa predlaže da idemo dalje desno po kosim pločama sa grmljem.

-“ A, to pa ne! Grmlje ne! Već sam bil gore na prevjesu i išlo bi da nije bilo tog trenja. Nejdem kroz grmlje, dok je tu tak lijepa stijena. Ti samo drži, ja idem još jemput !“ – odgovaram gotovo u euforiji.

            Krećem ponovno, u sitni rascijep uguram mali zaglavak, ubacim komplet, uhvatim se za jedino veliko hvatište sa obje ruke i dignem gore. Oho, kao i na spodnjem prevjesu iznad glave ugledam opet super hvatišta, koja me vode u kut i dalje na kose ploče. Sad više nema spitova preda mnom pa uglavnom vješam zamke za ljuske sve dok ne ugledam i drugu stranu, a pred sobom spitove zadnjeg štanda.  Znači potrefio sam izlaz. Ovaj zadnji cug me potsjetio na jednom pročitanu izreku : “Alpinista je čovjek koji traži teškoće, a veseo je kad ih ne nađe! Svaka stijena, dok ju gledaš od ispod izgleda opasno i grozno. Kad se popneš u njena njedra, ukoliko si dovoljno oprezan, cijeniš je i iskazuješ joj poštovanje ona te prihvati. Stijena i Planina imena su ženskog spola, pa se stoga treba prema njima adekvatno ponašati !“

            Konačno se razvezujemo i preko kamenih blokova tražimo put do sedla gdje počinje markirana staza. Vrućina je polako nesnosna, onaj zadnji zapenjani cug odnio nam je dobar sat. Već je jedan sat, a u smjer smo ušli oko osam sati. Penjačice su na nogama već pet sati i prsti to pošteno osjećaju. Konačno sedlo i staza. Oslobađamo stisnute prste na nogama, ali ni prebacivanje istih u patike više puno ne pomaže. Šum vode na dnu kanjona u tim trenucima izgleda kao obećana zemlja. Pogotovo kad otrčiš do potoka, skineš patike i umočiš noge do koljena, a glavu do ramena. 

Narednog dana ispenjali smo i akademski, no ni izdaleka mi se nije dopao kao centralni kamin.

MALA RADUHA "ZZ"

       Oni koji su svoje prve penjačke korake odradili na Pokojcu, znaju kakav je. Malo čudna, rupičasta, glatka, gotovo uvijek malo vlažna stijena kod Podruta u Zagorju. Za prekaljenog alpinistu, korošca Milana to je bilo:

       - „Ma tako nesramno drsečo zadevo pa nikoli nism vidu. Ti tukaj plezaj prvi, vse postavi, a jutri v Raduhi pa bom jaz vse plezal kot prvi.“

Kraj je mjeseca kolovoza. Sa suprugama i djecom zajedno hodamo stazicom koja vodi na Grohot, planinu pod Malom raduhom. Čim smo izašli iz šume na livade planine, pogled je privukla sjeverna stijena Male raduhe. Milan mi je odmah pokazao naš jutarnji smjer koji je sada blistao u zalasku sunca. Večernji rashlađeni zrak već se polagano uvlačio među našu malu kolonu, a tamo gore, u stijeni, tople pastelne narančasto žute boje navodile su me na razmišljanje da li je tamo gore stvarnost ili bajka.

Kao bivši član koroških alpinista, Milan je nekad podizao alpinističku sobu pa je imao pravo i na ključ za koji vikend. U sobi sa osam kat kreveta i kuhinjom lijepo smo se smjestili, večerali i otišli spavati. Ali ko će spavati kad te ujutro čeka onakva stijena. Nekoliko puta tijekom noći budio sam se i gledao kroz šarke na prozorima kad će već jednom to svjetlo dana. Naravno, nisam mogao izdržati pa kad sam već sav bio na iglama ustao sam, izašao van, umio se u koritu pored doma i gledao kako nestaju zvijezde, a na istočnoj strani  tamno modro nebo poprima svjetliju, plavičastu boju. Kad su zadnje zvijezde nestale sa neba, probudio sam Milana kojem nije isprva bilo jasno što se događa.

- “ Tisoč krat sem spal tukaj pa se nikoli nism tako rano ustau.“

Doručak je prošao u tren i već smo krenuli sa opremom pod stijenu. Sunce je izašlo te počelo osvjetljavati vršni dio naše stijene.

Tada sam vidio koliko Milana zapravo zadnjih dana boli koljeno. Kako smo se približavali stijeni nisam ga mogao slijediti ni sa moja dva zdrava koljena. To je valjda od utjecaja stijene na kojoj je proveo mladost. Sad mu ona vraća dio te mladosti pa bol u koljenu nestaje mislio sam, dok mi je u hladno jutro znoj kapao sa čela. Pod samom stijenom ugledam stručke Zoisove zvončice. Endema iz ledenog doba. Malu plavičasto ljubičastu zvončicu koja je preživjela ledeno doba i opstala u pokotinama sjeverne stijene Male raduhe. Zastao sam i proučavao te nježno plave cvjetiće kao da u njima mogu naslutiti svu prolaznost, način život, oblike i boje njenog staništa od prije stotinu tisuća godina.

Dok sam se ja bavio proučavanjem endema, a u stvari hvatao zrak, Milan je već stigao do ulaska u smjer i odložio ruksak. Aaaa, znači tu smo. Došao sam do njega, pogledao gore. Pokazao mi je razveden žijeb.

-“ Poglej Adrian, tukaj gre naš prvi rastežaj! “

-“ Lijepo, lijepo, a je stijena dosta čvrsta ? “ – sumnjivo gledam neke ljuskice i kamene koji su se očigledno nedavno odlomili.

- “ Ja, malo pa bo tre paziti, saj nisva v plezališču! “

Da ta stijena ima poseban utjecaj na njega osjetio sam i tamo negdje kad  mi je pod nogama ostalo još par metara užeta, a od gore sam začuo pjevanje i jodlanje. To isto, vjerujte, nije imalo veze sa boli u njegovom koljenu! Prvi cug je bio fantastičan. Punih 40 metara ravno gore na veliki balkon sa štandom, po relativno čvrstoj stijeni punoj dobrih hvatišta. Drugi cug je kraće prečenje na desno po vrlo uskoj polici, ali sve u granicama četvorke sa super hvatištima. Smjer je bila opremljena, pospitana, razmaci spitova oko 10 metara. Za nekog mladog upenjanog alpinistu sasvim u redu, ali ne i za nas. Mene početnika u godinama, njega penjačkog rekonvalescenta. Zato je postavljao dodatna osiguranja  sa zaglavcima i klinovima. Sa ponosom mi je pokazao da je drugi štand zajednički sa njegovom prvenstvenom .

-          “ Glej, Adrian, zdaj sva v moji prvenstveni - Študentski smeri. “

            Oboje se stiskamo u kutu, između dvije kose žute skliske ploče, sa prevjesom iznad glave. No, dva stara klina na štandu, pošteno zabjena izgledala su sigurno. Iz te rupe priječi se po pločama i policama malo lijevo gore. Smjer ima dvije varijante. Lijevo kamin, desno ploče. Normalno, ja sam odabrao ploče. Više je zraka za disanje. Kako ja gotovo uvijek odaberem pogrešno, tako sam i sad odbrao varijantu koja nije bila opremljena spitovima, pa nam je ponestalo klinova i zaglavaka par metara prije trećeg štanda. Što sad? Sa zadnjim klinom i zaglavkom Milan uređuje novi međuštand. A ja par minuta poslije ne mogu izvaditi isti taj zaglavak ni pod milim bogom. U muci oko vađenja ispala mi je i jedna zamka za štand, a zaglavak je ipak i nakon deset minuta „cukanja“ ostao tamo gdje ga je Milan ugurao. Bilo mi je žao, ali ne možemo tamo provesti dan.

Nakon tri cuga četvorke, slijedilo je lagano priječenje, dvojka po pločama  sa šljunkom i travicama, dobrano koso položenim, daleko u lijevo. Nakon nje lagana trojkica po grebenu do izlaznog cuga, četvorke, sa laganim prevjesom i idealnim velikim hvatištima za ruke. Prvi puta u životu našao sam se tako visoko u stijeni. Prvi puta sam shvatio kako je zapravo lijepo kad volja pokreće razum, a razum kontrolira tijelo, kad su sve misli skoncentrirane samo na nekoliko djelića tvojeg tijela, na svaki pokret ruke ili noge koji mora biti savršeno izveden. Kako lijepo je kad razum nadvlada strah koji je na ovakvim mjestima sasvim normalna pojava.

Na vrhu stijene zašli smo u klekovinu. Gledam u tu klekovinu koja mi dosiže  preko ramena i pitam se kako ću iz tog vraga sad izaći van? Ali gle, jedva primjetno, isprva izguljena kora drveta od silnih penjačica, par nekada davno polomljenih grana, pa utabana trava i još dalje prava mala stazica dovede te na markirani put po kojem smo se spustili do stvari koje smo ostavili u jednom ruksaku pod stijenom.

Sretan, zadovoljan, sjeo sam na isti kamen na kojem sam nekoliko sati ranije obuvao penjačice i sa strahopoštovanjem gledao u hvatišta prvog cuga. Sjedio sam i čekao supruge sa djecom. Zajedno, popeli  smo se na sedlo Durce  i svi veseli polako po travnatim livadama punim cvijeća opijeni ljepotom polako otišli na vrh Raduhe. Opojni mirisi spaljenih ljetnih trava miješali su se sa mirisima ostalog cvijeća. Raznobojni leptiri prelijetali su sa cvijeta na cvijet. Nosnice je povremeno punio miris sušene smole planinske klekovine.

 U povratku, na livadama Grohota, okrenuo sam se još jednom. Kasno popodne, sunce je bilo na zalasku, zrak se pomalo počeo hladiti, ali tamo gore u stijenama ostala je toplina. Stijena Male Raduhe ponovno se obojila narančasto žutim tonovima. U tim večernjim bojama, stijena je više nalikovala nekoj imaginarnoj slici iz svijeta bajki, nego li stvarnoj stijeni u kojoj smo do prije par sati penjali. A kad prvi pravi penjački uspon ovako lijepo prođe, onda se sigurno bar malo radilo o bajci.