RINKE

            Zadnji je vikend u Oktobru. Vrhove Kamniških alpi sa sjevernih je strana pokrio prvi jesenski snijeg. Sa starijom kćeri Andreom hvatam zadnje lijepo vrijeme. Prirodu tada udišemo sa punim plućima, očima, ušima i posebno je lijepo kad te osjećaje možeš podijeliti sa onima koji su ti najbliži. 

            Jutarnje plavetnilo zauzima sve više prostora na nebu iznad nas. U tom čistom jutarnjem zraku bude se i uspavani vrhovi. Prve zrake sunca  javljaju se iza grebena Ojstrice i Planjave. Budi se novi dan. Čudesna paleta jesenskih boja razlijeva se po stijenju i drveću te se sa sve jačim sjajem dugačkih jesenskih pramenova sunca razlijeva u tihu kolorističku impresiju boja. Ariši i planinske bukve  rumene se i zlate u svom jesenskom sjaju. Neki od njih na kojima su vrijeme, snjegovi i vjetar već pošteno odradili svoje, stoje kao zlatni spomenici koji podsjećaju na nekadašnju snagu rasta uzdizanja u plavetnilo neba. Bijeli grebeni, gledani ovako odozdo, kao da se dotiču tišine i prozračnosti neba. Slap Rinka obrušava svoje posustale jesenje vode u prostrani plato pod strmom stijenom. Koliko li je slabiji od svog proljetnog izgleda. Promatram ostatke nekadašnje vodene siline kako se obrušavaju niz strmu liticu i prisjećam se kako sam  jednog siječanjskog jutra stajao na istom mjestu i promatrao Rinku zaleđenu.

            Led me dočekao već na zadnjim metrima asfaltirane ceste pred završetkom Logarske doline. Kao i sada, došao sam u rano jutro, u buđenje novog dana. Svi manji slapovi i vodene bujice što se obrušavaju sa lijeve i desne strane ceste bili su zamrznuti. No Rinka je imala još uvijek dovoljno vode i nije se predavala ledenom okovu. Ovaj puta imala je poseban izgled. Ledeni tuljac protezao se od vrha slapa naniže dok su sa lijeve i desne strane visjele ledene svijeće. Kroz njega, obrušavala se tek rođena Savinja kao da je htjela dokazati svoju izvorsku snagu ledu, mrazu i zimi. Kroz kristalno prozračan tirkizno zeleni tuljac, voda se raspršivala u tisućama srebrnih kristalnih kapljica sa njegovog  lijevog i desnog ruba te obrušavala na dva ledena stalagmita koji su nastali smrzavanjem tih istih kapljica na površini plitkog jezerca pri dnu slapa.

            Turistička staza za Okrešelj kojom u ljetnim mjesecima bezbrižno protrče i mala djeca bila je izuzetno opasna. Snijega u dolini još uvijek nije bilo, iako je posuo svoj ledeni zimski oklop po svim vrhovima iznad 1.500 metara. Voda koje je tim danima bilo dosta, cijedila se i zamrzavala po kaskadama preko kojih vodi stazica na Okrešelj. Tada sam već imao dereze, ali cepina još uvijek nisam kupio. Iste mi se nije dalo vaditi i stavljati, pa ponovno skidati svakih pet minuta, te sam tražio sve moguće zaobilazne stazice da izbjegnem ta zaleđena mjesta.

            Iznad izvora Savinje sve je odjednom postalo normalno i lako, tako da sam se uskoro našao pred zimskom sobom na Okrešlju. Baš kada sam prolazio pokraj nje, otvorila su se vrata, a iz sobe su  izašla dva Slovenca mojih godina.

            “ Kud pa vi? “

            “ Čez Tuški žleb gor, pa na Skuto, če bo šlo. “

Pitam ih da li im se mogu prikrpati, jer nije pametno u ovim okolnostima ići sam, kad već netko ide istim putem. Slijedim ih sve do prvog snijega, nekako na visini sipara iza Zaspanog hriba. Tu se na noge stavljaju dereze i polako se po tvrdom snijegu uspinjemo gore prema prvim klinovima osiguranog puta. Ali kako smo se sve više i više uspinjali, klinova i sajli odjednom više nije bilo. Sjeverni vjetrovi i planinski mraz prikovali su snijeg na okomite stijene Turskog žlijeba poput žbuke na zidove. Sajle i klinove za noge često je puta trebalo cepinima iskapati da bi se za njih moglo hvatati ili stajati na njima. Tu su glavnu ulogu odigrali Slovenci koji su svojim cepinima raskrčili led te napravili hvatišta i nogostupe u ledenoj strmini. Kako ja nisam imao cepina, bio sam posljednji. No u srednjem dijelu stijene izgubio se svaki trag i sajlama i klinovima. Trebalo je priječiti dobrih dvadeset metara strme zaleđene stijene do slijedeće kamene izbočine. Predlagao sam da se navežemo, ali dvojici iskusnih Slovenaca se to činilo nepotrebno. Dobio sam jedan cepin i morao sam kao treći za njima ispenjati taj zaleđeni dio. Prvih deset metara išlo je kako treba, sve dok u jednom trenutku nisam shvatio da više ne stojim, da se cijeli sloj zaleđenog snijega odlomio pod mojim nogama, a u slijedećem djeliću sekunde poletio sam po strmini prema dolje.

            “ Cepin, cepin! “ – začuo sam onog ispred sebe.

U trenutku sam sa dvije ruke zabio lopaticu u led i cepin je zagrebao po strmini. Nakon tri četiri metra oranja po ledu uspio sam se zaustaviti. Nakon što sam razmtorio nastalu situaciju preplavio me val adrenalina. U ustima vrućina i slatkasti okus, mozak radi dvostrukom brzinom. Polako se uspinjem do njih.

- “ Da se nis ustavil  b´lahko otfrčal  na Okrešelj ! “

- “  Znam, fala bogu da ste mi dali cepina v roke. Ne upam ni mislit kaj bi blo da  sam ga zdaj nisem mal.“

Polagano nastavljamo dalje i uskoro smo na vrhu žlijeba. Sunce i toplina. Koliko mi samo znači nakon one hladne ledene sjene u stijeni žlijeba.

Nakon kraćeg odmora Slovenci  nastavljaju svoj put prema zaleđenoj Skuti. Pogled u  zaleđeni žlijeb govori mi da dole neću sići samo sa derezama bez cepina. To je jasno i Slovencima pa se dogovorno odlučuju da mi ostave jedne štapove, ukoliko ih drugi dan iz Čakovca poštom pošaljem u Kranj. Namjeravaju preko vrha Skute do bivaka na Velikim podima. Gledam na sat. Prošlo je podne. Od Okrešlja do vrha žlijeba trebala su puna tri sati. Za nepuna četiri sata, pada siječanjski mrak. Da li će moji nesuđeni  dobročinitelji uspjeti stići na vrh Skute te se spustiti preko sedla Štruce do bivaka? Vrijeme protječe i meni, a u ovim uvjetima ni Rinke nisu baš blizu. Uspinjem se strmim zaleđenim podima prema platou Rinka. Jedini putokaz su jedva primjetljivi tragovi šiljaka nečijih dereza ispred mene u niskom, ali tvrdom i zaleđenom snijegu. Vrh Male rinke. Zastajem na rubu stijene i osvrćem se. Bijeli, zaleđeni grebeni prostiru se na sve strane. Rinke i Mrzla gora, dubina Logarske doline koja još uvijek čeka svoj zimski sniježno bijeli pokrivač, pa Turska gora, Brana, Planjava i Ojstrica. Sa druge strane zaleđena ljepotica Skuta i u njenim njedrima dvije sićušne točke koje se izuzetno sporo pomiču prema naprijed. Raskoš bjeline, samoće i dalekih vidika. Suhi i bistri zimski zrak odnosi poglede u daljine. Pogledi koji su dostupni samo rijetkim i odvažnima. Pogledi koji se ne mogu kupiti novcem za kartu, već samo odraditi napornim i zahtjevnim usponima, ali zato su vrjedniji tisuću puta. Misli lepršaju zaleđenim grebenima, a u tijelu se javlja osjećaj slobode. Slobode, kada si sposoban i možeš otići tamo, kamo su u danima zasanjanih snova i težnji otišle i tvoje misli.

Pogled na sat, govori mi  da je došao trenutak da se okrenem i počnem vraćati. Još samo tri sata do ranog januarskog mraka. Do vrha Rinka trebalo bi mi još sigurno preko pola sata, ali to bi značilo da do auta ne mogu nikako stići za dana. Okrećem se zadovoljan onim što sam postigao. Dok se užurbanim koracima spuštam uz rub Malih poda prema vrhu Turskog žlijeba, zaleđena ledena kora pri svakom susretu sa šiljcima dereza  ispušta svoj škripavi zvuk. Prekrasno! Ne mogu, a da se stalno ne osvrćem na sve strane. Na ovim zaleđenim bistrim prostranstvima dobio sam najvrjedniju nagradu sa moj zimski solo uspon. Nalazim se u svijetu igre sunca, snijega i kamena. Bijela, plava i crna boja prelamaju se u bezbroj nijansi i oblika, kao da su sišle sa nekih mojih ulja na platnu. A možda se tu negdje nalaze i bijele gorske vile iz legende o zlatorogu? Njihova lica i tijela povremeno izranjaju iz stijenja, pogledom prate nas, sićušna, malena i prolazna bića u tom carstvu vječnosti. Planina je vječna. Ona skrivenim, okamenjenim pogledom promatra svijet visoko nad dolinama i ne obazire se nad našom ljudskom prolaznošću. Upija sve tajne našeg bivanja i čuva ih u sebi. No dosta fantaziranja i pričanja, treba sići kroz zamrznuti Turski žlijeb.

           

            Danas, deset godina poslije, silazim po istom žlebu sa kćeri Andreom. Užurbanim koracima nastojimo preduhitriti rani dolazak kasno jesenskog mraka. Iza nas je lijep uspon po pomalo zasnježenoj ferati na Križ, prelijep, bistri jesenski zrak koji nam je omogućio pogled na blještavu zaleđenu iglu Grossgloknera kao na dlanu, cijeli lanac Karavanki i Julijskih alpi sa Triglavom, najvišim od svih, te lagodna šetnja po kasno jesenskom suncu na vrh Turske gore. Danas u žlijebu nema ni traga snijegu. Samo kamen i sipar. Kasno jesenske zrake sunca, veliki i dugački pramenovi narančastog svjetla na svome niskome putu po zimskome nebu više ne dopiru do sjevernih stijena. Za strme stijene, žlijebove i uske doline počinje vrijeme mirovanja u hladnoći zimskih sjena. I mi, isto tako ulazimo u sjenu i hladnoću žlijeba, dok su cijeli Okrešelj i Logarska dolina već odavno pokriveni tamnim i hladnim bojama nadolazeće hladne zimske večeri.

            “ To nam je zadnje sunce danas. “ – velim Andrei.

Spuštamo se po klinovima i sajlama u stijeni Turskog žleba. Onim istim koje sam iskopavao iz snijega  prije deset godina. Pričam kćeri ovu istu priču. Dok zadnje sunčeve zrake zalaze za vrhove gora, riječ po riječ, klin po klin i nas dvoje silazimo do Okrešlja, do jesenjih voda slapa Rinke, do našeg auta koji će nas odvesti kući.

LEGENDA O ZLATOROGU

Pregledavajući stare fotografije iz albuma i raznih vrećica, pronašao sam fotke mojih ulja na platnu. Seriju slika nazvao sam „Legenda o zlatorogu“. Jedna me priča jednom davno natjerala da uzmem u ruke kist, uljane boje, da zamislim kako su nekada davno, a da to malo moderniziram…

Nekada davno, Alpe nisu bile toliko uzdignute, prepune litica, stijena i kanjona. Nekada davno, tamo je bio planinski raj. U tom su raju nekada davno živjele i prekrasne gorske bijele vile. One su bile čuvarice raja i rijetki su ih ljudi mogli vidjeti. Samo oni koji su pognute glave, dobrog srca odlazili u planinu da uberu ljekovito bilje, ili poneki siromašni seljak koji se usudio da na zelenim pašnjacima napase svoje koze. Po golim, bijeli stijenama kad bi one zaželjele, narasla bi sočna zelena trava da siromašni seljaci mogu napasati svoja stada. Njihova lica i tijela povremeno su izranjala iz stijenja, pogledom pratila nas, sićušna, malena i prolazna bića u tom carstvu vječnosti. Ponekad su čak zalazile i u sela i pomagale najsiromašnijim ljudima dobroga srca. Najstariji ljudi pamte ih još i danas. Postoje priče kako su pastire učile tražiti ljekovito bilje i spravljati raznolike ljekovite napitke za ljude u dolinama. One su bile čuvarice planina. Skrivenim, okamenjenim pogledom promatrale su svijet visoko nad dolinama i nisu se obazirale nad našom ljudskom prolaznošću.

Na prostranim valovitim travnatim grebenima, pasle su bijele divokoze. Ogroman, ponosit, bijeli kozorog sa zlatnim rogovima, čuvao je svoje stado, a čuvao je i planinski raj. Bijele vile bacile su na njega svoje čini. Ako ga ikada pogodi strijela i puščano zrno čovjeka iz doline, iz najmanje kapi njegove krvi koja padne na bijeli kamen ili snijeg, izrasti će predivna Triglavska ruža. Kad Zlatorog pojede taj ljekoviti cvijet, u trenu će ozdraviti i smoći snage da ubije neprijatelja koji se zavukao u njegov raj. No još veću čarobnu moć imali su njegovi zlatni rogovi. Oni su bili ključ do ogromnog blaga sakrivenog na mjestu gdje još i danas leži planina Bogatin. To je bilo mjesto kamo bijele gorske vile nisu puštale ljude. Smatrale su da bogatsvo leži u dobroti ljudske duše, a ne u blagu kojeg su se mnogi htjeli domoći. Kad bi netko pokušao zaći u srce planine Bogatin, izranjale su iz stijenja, prijetile mu rukama. Ako i to nije bilo dosta, obrušile su lavine kamenja ili snijega da ga protjeraju i natjeraju da se vrati kući.

U dolini pod planinom bilo je malo selo. Na mjestu gdje se Koritnica ulijeva u Soču stajala je malena krčma. Krčmarica je bila poznata nadaleko po svojoj ljubaznosti. S toplom hranom i rujnim vinom pogostila je i olakšala odmor mnogim putnicima. No još je više bila poznata njena kćer, najljepša djevojka u tom kraju. Mnogi bogataši su je prosili, ali ona je izabrala mladog Trentarskog lovca. Njegova je mati bila stara i slijepa i mnogi ljudi su pričali kako su oboje u milosti bijelih gorskih vila. Mladi lovac je poznavao sve planinske putove, mnogo puta bio je u planini, brao ljekovito bilje za majku i ostale ljude i nikada se nije morao bojati gorskih vila. Sa poštovanjem je gledao na sve bijele divokoze i njihovog kralja, Zlatoroga. Poneku običnu debelu divokozu, fazana, zeca, donosio bi u krčmu gazdarici, a predivne stručke najljepšeg planinskog cvijeća i lijepoj djevojci kako bi osvojio njezino srce.

Jednog dana, pred kraj jeseni u dolinu, u krčmu, stigli su bogati trgovci iz Venecije. Jedan između njih, mlad, zgodan i bogat, odmah se zaljubio u kćer krčmarice. Oko vrata joj je stavio prekrasne biserne ogrlice, na ruke zlatne narukvice i dao joj još tko zna kakove darove. To je imponiralo djevojci. Navečer je u krčmu ušao mlad Trentaski lovac. Zamolio je djevojku za ples, no ona je samo prkosno odmahnula glavom pokazivajući mu biserne ogrlice koje joj je darivao zgodan i bogati mlad Venecijanac, a on koji govori da pozna sva blaga planine, nije joj donio ni Triglavsku ružu. Mladog je lovca steglo oko srca, bio je strašno ožalošćen.

-                  „ Ako je bogatstvo to što ti želiš, ja znam kako mogu naći ključeve do najvećeg blaga prema kojem će taj tvoj trgovčić biti običan sluga, a ja kralj.“

 Duboko ožalošćen, otišao je iz krčme. Prije nego li su sunčeve zrake progledale kroz njegov prozor, ustao je i krenuo u planinu da pronađe Zlatoroga, da ga ubije, uzme njegove rogove i otvori put do blaga u Bogatinu. Dobro je znao koje je najmilije mjesto za pašu ponositog bijelog Kozoroga za zlatnim rogovima. Na putu je opazio ljekovitu očnicu koju je toliko puta brao majci kao lijek za njezine oči. Oko nje su rasli najljepši stručci Triglavskih ruža. Stao je i počeo razmišljati. U sti tren, u spomen na njegovu slijepu majku i dobrotu, putem bi iz stijenja izranjale bijele gorske vile i govorile mu:

-„ Ne idi dalje, neka ti ove Triglavske ruže budu dovoljne. Vrati se sa njima, djevojka će se posramiti što ti se rugala. Zaboravi venecijanska blaga i trgovce!“

No unutarnji glas osramoćenog mladića nije mu dao mira. Kad je ugledao Zlatoroga, dignuo je pušku i zrno je pogodilo velikog bijelog kozoroga. Kapi krvi su potekle. Po njihovim tragovima po kojima su rasle prekrasne Triglavske ruže mladi je lovac krenuo u potragu za Zlatorogom.

-          „ Ne idi dalje, pusti ga. Vrati se u dolinu.“ – iz svake su se stijene prikazale bijele vile.

No mladi lovac se nije na njih obazirao. Dok se polako kretao tragovima, Zlatorog se okrijepio sa čudesnom triglavskom ružom koja je izrasla iz kapi njegove krvi. Njegovi su zlatni rogovi tako zabljesnuli da su zaslijepili mladoga lovca koji je izgubio ravnotežu te sa strme police pao u ponor, u korito duboke planinske rijeke. Bljesak je bio vidljiv čak i do doline. U isti se tren djevojci oštra bol zarezala oko njezinog srca. Zlatorog, razljućen i iznevjeren postupkom mladog lovca, pojurio je i svojim rogovima razorao plodne pašnjake kako bi ljude iz dolina upozorio što ih čeka ako se nečistog srca i opijeni pohlepom počnu uspinjati u njegovo kraljevstvo. Uskoro je sve to prekrio dubok snijeg.

Bogati trgovci iz Venecije davno su otišli. Prošla je zima i stiglo je proljeće. Kada su prve lastavice stigle u svoja gnijezda pod strehom krčme u dolini, po rijeci je doplivalo mrtvo tijelo mladog lovca. U ruci je držao predivan stručak najljepših Triglavskih ruža. Prva ga je opazila mlada djevojka i briznula u plač. Kada se snijeg povukao sa planinskih pašnjaka, ljudi su krenuli u planinu. Ostali su zapanjeni onim što su pronašli. Umjesto predivnih pitomih pašnjaka, dočekalo ih je razrovano stijene i litice po kojima su se opažali tragovi zlatnih rogova ponositog čuvara – Zlatoroga. Sa njime su otišle i bijele gorske vile. Od tada više nisu htjele pomagati ljudima iz dolina.

Još i danas vrijedi pravilo. Bogatstvo se ne nalazi u Bogatinu. Bogatstvo planine nalazi se u njenim najsitnijim detaljima. U malenom cvijetu, u kamenoj litici, u prekrasnim pogledima, u čudesnim jutrima okupanim rosom.

„Sve počinje, kada ti ariši i stijene stisnu ruke, kada počinješ shvaćati put u visine i kad se oko dotakne plavetnila prostranog neba. Kada se kraj izbijeljenih stijena tvoje usne sretnu sa čašom planinskog izvora, kada se razveseliš krika proljetnog grma, udahneš mirise proljetnih trava i izgaraš s arišima u jesenskoj večeri silaska. Kada pređeš taj prag, kada jednom osjetiš med sa one strane, uistinu postaješ drugi čovjek.

Doline tada ostaju uhvaćene u mrak neizvjesnosti i neznanja. Tamo ostaju oni koji ne mogu podnijeti breme napora novih sazrijevanja i novih traženja. Svaka spoznaja iskleše tijelo i duh u nove oblike. Duh tih visina oslobađa sve, koji su spoznali svoje zablude.

Jer zreli postajemo tek, kada tamo ne odlazimo samo zato da osvojimo vrh sa ponosnim imenom, već da ga doživimo u malim stvarima, da se znamo razveseliti kraj sitnog cvijeta koji raste iz kamena ili nagnutog drveta nad prazninom, kad nam taj čisti zrak postaje kao duševna hrana, a voda iz izvora najbolje piće na svijetu….“ F.Stele.

Onaj tko istinski vjeruje u to, možda ponekad sretne bijelu gorsku vilu. Možda se na tren iz stijene ili litice pojavi bijela gorska vila, nasmjehne mu se i ponovno povuče u svoju osamu, daleko od ljudi koji ne razumiju.

Znam, znam. Moje su vile bile malo modernizirane, a i ja sam bio mlad. Vremena se mijenjaju, a legende ostaju, zar ne?

ZELENIŠKE - prvi puta

Vrhovi su polako dobivali svoje obrise. Boje su se mijenjale od ljubičaste, preko crvene, narančaste, prema žutoj i bijeloj boji. Jutarnja rosa, još se nije mogla ogledati u travi, a mlado jutro već se smijalo sretnom srcu pružajući mu nadu u još jedan lijepi dan. Naslonjen na stari Jugo primjećujem kako i on počinje dobijati svoju crvenu boju. Na drugoj strani, prema šumi još uvijek je mrkli mrak. Osluškujem da li ću čuti zvuk udaljenog, približavajućeg se auta koji mora već jednom doći iz te mračne rupe sa one strane šume. Kako jače naprežem osjetila, tako mi sve više do njih dopiru i drugi, tihi, a isto tako dugo iščekivani zvuci. Šum vode Kamniške bistrice, cvrkut prvih jutarnjih ptica, čak umišljam da čujem zvuk dizanja maglica iznad krošnji.

Čekam prijatelja. Malo starijeg alpinista, slikara, autora knjige, kojeg sam upoznao preko pisama, a eto dogovorili smo se za moj prvi penjački uspon. Zeleniške špice. Greben koji se proteže od Staničeva vrha, uspinje se preko nekoliko skokova i tornjeva do Sebrnog sedla koje dijeli masiv Planjave od Korošice. Uspon za koji se može reći da tek graniči sa alpinizmom, ali tako se i počinje. Polako i sigurno. Buđenje novog lijepog dana djeluje mi kao kraj dugog čekanja. Neizrazit šum, polako se počinje pretvarati u zvuk auta koji se približava. Sve je jači i nadmašuje šum vode, ptice i ostale zvukove jutra. Možda zato što u mojim mislima raste uzbuđenje iščekivanja lica prijatelja s kojim se poznajem samo preko pisama? Više i ništa drugo ne čujem, svjetla automobila prodiru kroz šumu, kroz crnu rupu gdje iz šume izlazi cesta. Automobil staje, izlazi čovjek.

-         “ Milan ?”

-         “ Adrian ? “

-         “Zdravo! ”

Stisak ruke i duboko željno upijanje crta i obrisa lica. Pa prvi put se vidimo! Razgovor kako je tko stigao, vozio, odvija se uz prepakiravanje penjačke opreme. Slušam i upijam svaku riječ ovog nešto starijeg alpiniste sa preko 300 penjačkih uspona. Kao i mene, i njega su gradnja kuće, dvije kćeri, obitelj i obaveze primorale na sve rjeđe i sve lakše posjete planinama. Prioriteti u životu ipak postoje. No uspomene iz planina su prejake, od njih se može neko vrijeme živjeti, a kad ponovno nastupe uvjeti, doduše sa godinama koje su na leđima, čovjek se mora prilagoditi svojim sposobnostima, mogućnostima kako bi istinita ljepota planina, stijena, bila podređena uživanju, a ne riskiranju.

            Prvi dio puta to tolmuna, malih tirkizno zelenkastih jezeraca sa kaskadama po Repovem kotu, gotovo da se i ne sjećam. To se mi više puta događa. Utrte staze kroz šume bjelogorice, sipare, me užasno umaraju, sve dok ne dođem na kamen, na greben, pod otvoreno nebo, gdje se cijelo tijelo mora skoncentrirati na svaki korak, prihvat ruke, a oči ti mame raskošni pogledi na sve strane. Tada nekako nestaje umora. I ovog se uspona sjećam nekako tek od traženja ulaza u žlijeb za uspon do Staničevog vrha. Malo smo se zapenjali u jedan krušljivi dio, jedan drugom gledali u hvatišta, upozoravali gdje je manje lomljivo, vratili se u klekovinu do ramena te se ipak uspeli na Staničev vrh nešto bolje desno nego što je vodila izgubljena stazica.

            I onda je počelo. Prvi klin na Staničevom vrhu za spust. Prvi klin koji je Milan zabijao pred menom. Prvi klin na kojem je trebalo abseilati. Spust užetom bio je gotov u tren oka, ali krušljivi dio grebena koji je slijedio, iako lagan, zahtijevao je maksimum opreza. Kod kuće sam na Kalniku i Pokojcu penjao i petice i lakše šestice, ali sam uvijek znao da sam osiguran u spitu i da je svako hvatište sto posto sigurno. A ovdje, koje li razlike? Visina, izloženost i krušljivost natjeraju te na veću koncentraciju  i opreznost na nekoj dvojki nego li na težim smjerovima penjališta.

Priča o Zeleniškim špicama vuče se sa jednog stupa na drugi, sa jedne špice na drugu. Izmijenjuju se mjesta sa krušljivim dijelovima, te ona sa monolitnim blokovima i prekrasnim hvatištima. Kako se radi o vrlo često penjanom smjeru, na najlakšim dijelovima opaža se čak i uhodana stazica. Sve do najvišeg stupa nisam osjećao umor. Otpenjavanje dužina na najvišem stupu još i danas pamtim izvanredno. Strmi žlijeb, bezbroj idealnih, monolitnih hvatišta, sa bezbroj pukotina za postavljanje međuosiguranja.  Dobio sam priliku da čak i kao prvi povučem zadnji cug. Zatim pamtim žeđ, beskrajnu radost pijenja vode iz malih jamica koje su nastale otapanjem vode i cijeđenjem snijega, pa Milanov strah kad je u meni prepoznao umor. Prečenje po maloj uskoj polici na laganiji teren, ponovna potreba za koncentracijom i sabranošću potisnuli su na trenutak i osjećaj umora i žeđ. No uspon još nije bio gotov. Čekale su nas siparne grede, koje su preko manjih skokova vodile na livade sedla.

Posljednji koraci po travama do sedla bili su borba tijela sa žeđi i bolom u svakom mišiću noge. Počinjao sam razmišljati o smislu ovog mučenja. Kroz glavu lete razne stranice iz pročitanih knjiga. Znam da je vrijedno stisnuti zube i izdržati, boriti se sa samim sobom. To ipak nešto donosi. Dižem glavu, osvrćem se na vrhove oko sebe i prisjećam trenutaka kada sam bio na njima, gore. Planjava, Ojstrica, Brana… Uvijek sam našao volje da izdržim i nikad nisam požalio. Milan sjedi u travi, na sedlu, a ja do njega imam još punih trideset metara. Prokleto, pa daj se drži ravno i pređi još to malo koliko možeš uspravno i ponosno !

Sjedim u travi kraj prijatelja, tri mala tetrapakića soka donekle mi vraćaju moral  i snagu, a popio bih litre i litre da imam. Pozna se moje pauziranje od tri  - četiri godine. Razmišljam o penjanju na penjalištu i ovakvim usponima. Pod stijenama Kalnika je odmah pivo, sa Pokojca sam u trenu doma pod tušem, čeka me ručak, a sad mrtav umoran moram silaziti još tri sata do doma, pa voziti kući… Gledam kako vjetar iz doline nanosi maglene zavjese na rogove Zeleniških špica, kako uzavrelo sunce prodire kroz njih. Kod kuće sam saznao da je to bio najtopliji dan u toj 1995. godini. Istinska se ljepota ovdje gore ne može ni opisati ni ispričati. Ona je sastavni dio cjelokupnog doživljaja i može se samo kao takva osjetiti. Postajem zadovoljan što sam se pomučio, malo i borio sam sa sobom, spoznao svoje slabosti i popeo se na današnji simbol dugotrajnih želja. Bilo je vrijedno izdržati. Najljepše i najpotpunije je na kraju. Kada ti tijelom prolazi umor, a glavom misli o prolaznosti svega lijepoga. Znam da ću opet morati doći, ponoviti sve ovo na nekom drugom mjestu, planini, gori, stijeni. Do onda, čuvati ću uspomene jer se i od njih može neko vrijeme živjeti. Dok te nešto ponovno ne natjera da okreneš prijateljev broj,  baciš opremu u auto i odvezeš se u smiraj nekog dana u smjeru zalaska sunca, u smjeru u kojem postoji nešto što razumiju samo rijetki.

  

DOLOMITI 1991. drugi dio

Četvrti je dan. Prespavali smo u šatoru pod jezerom Fedaia. Kišilo je i grmilo. Stari izviđački šator srećom nije promočio. Ujutro je zapuhao sjeverni vjetrić tako da je šator prilikom pakiranja bio već skoro suh.

Na donjoj stanici žičare čekamo da nam ista prikrati dva do tri sata uspinjanja do ledenjaka Marmolade. Jako je hladno. Žičara je u stvari korpa u kojoj dvije osobe s ruksacima ne mogu baš imati punu slobodu pokreta. Kako nas korpa žičare diže sve više i više, tako se između skupina Sasso Lungo i Sella sve više otkrivaju ledeni vrhovi skupina Otztalskih  Zillertalskih alpi. Tko zna, možda jednom i to? Suzana se odlučila da me pričeka kod doma Ghiacciae, a moja je namjera vrh Marmolade. Dan prije sreli smo na parkingu naše iz Rijeke. Upozorili su nas da je na direktnom usponu preko ledenjaka sto metara stijene III – IV stupnja. Kako sam posve sam, odlučujem se za Ferr. Della Marmolada, dakle zaobilazni put u škrbinu između desnog susjeda Gran Vernela i Marmolade, pa po grebenu na vrh.

Krećem odjeven u dvije trenirke. Spodnja narančasta pamučna, gornja zelena poliamidna. Nema nikakve veze sa funkcionalizmom, već samo sa našim plaćama iz 1991. godine. Kod prelaska na prvi ledenjak pod Vernelom skidam zelenu trenirku. Za to vrijeme, dostiže me mladi Nijemac, Frank. Crno zelena trenirka! Obojica navlačimo dereze i tučemo po tvrdom ledu gore. Na karti je smjer, ucrtana s lijeve strane, a nas su pukotine stisnule uz desnu stijenu. U oštroj zarezi otvara nam se pogled prema jugu. Duboko dolje je rif. Contrin. Vrh Sasso Vernale u oblaku. Put vodi po grebenu. Kopčamo se sa dva karabinera za sajle. Sajle ganc nove, svaki klin na svojem mjestu. Užitak!

            Prvi puta u životu prelazim 3.000 metara. Predivan osjećaj. Na visini od oko 3.100 metara novo iznenađenje. Utiremo novi gaz po novo napadanom snijegu. Znači da danas ovuda još nitko nije prošao.

Dok je u dolini kiša u noći močila šator, ovdje gore je      padao snijeg, a datum je 15. Kolovoza. Stižemo do već poprilično zahrđalog starog križa na vrhu. Nedaleko od križa, nalazi se i minijaturni šank oko kojeg su vrijedni ljudi sagradili mali aluminijski bife. Cijene su paprene, pa se odlučujem samo za štambilj! On je gratis. Na sjevernom vjetru nije ugodno čak ni u dvije „ jugotrenirke“. Uskoro će podne, pa polako treba razmišljati i o silasku. Rado bih napravio kružnu turu, da se ne vraćam po istom putu, ali brine me onih sto metara stijene III – IV stupnja. Ako je to stvarno tako, onda će trebati i absajlati!  Radimo inventuru. Zajedno imamo pojaseve, 30 metarno uže, šest karabinera, četiri zamke, osmice…. moralo bi biti dosta. Po snježnom grebenu spuštamo se do stijene. No ono što nam se ukazuje nije ni II –III, a ja sam već u mislima razrađivao razne varijante abseila sa kratkim užetom. Silazimo istovremeno, držeći uže namotano u rukama. Tek tu i tamo treba se malo prihvatiti rukama za stijenu. Ili zabaciti uže za koji klin na skliskom mjestima. Slijedi super šetnja po ledenjaku koja se može opisati na slijedeći način: Prvo propadamo do koljena u popodnevni mokri snijeg, svaki put se nadajući da ispod noge nije pukotina. Kako se držimo traga prethodnika, nadamo se da su oni znali pravi put. Stvaraju se “skije“ pod šiljcima dereza , te ih treba stalno tući cepinom da mokar snijeg ispadne. Zatim slijedi tvrdi firn, led, u koji šiljci dereza izvrsno sjedaju. Zaobilazimo jasno uočljive pukotine, od kojih su neke duboke i do dvadesetak metara. Na kraju hodamo po skoro poput stakla tvrdom ledu, preko kojeg se cijedi niz potočiča. Ne mogu odoljeti, pa cepinom iskopam jamicu iz koje pijemo vodu. Silazimo sa leda i po izlizanim kamenim pločama spuštamo se do doma.

            Dva su sata poslijepodne, a u domovima nepregledne kolone i gomile turista. Dovukli su gore žičarom i svoje pse. Suzana mi dolazi ususret sva prozebla. Veli, od jutra pa sve do do dvanaest sati je bilo nemoguće hladno. Može biti, ali s mene je u to vrijeme tekao vruć znoj, a svakih sam dvadesetak koraka morao stati i hvatati zrak. Ni malo ne želimo ostati u toj turističkoj gužvi, pa brzo stanemo u svoju korpu žičare koja nas za desetak minuta spusti do auta.

Zadnjeg dana našeg posjeta Dolomitima odlučujemo se na jedno noćenje u domu. Već nam je dosta promrzavanja u izviđačkom šatoru u ljetnim vrećama za spavanje. Pogled na cjenik za večerom totalno nas ubija u pojam! Jedna večera za jednu osobu, ravnih jednu trećinu hrvatske plaće za mjesec dana. Ljudi moji, pa gdje mi živimo? Srećom u autu ima još nekoliko hrvatskih konzervi.....Unosimo kruheka i konzervice u blagovaonu doma no tek dana slijedi najneugodnije iznenađenje.

Najljubaznije smo zamoljeni da ne zauzimamo mjesto za stolom ako ne mislimo ništa naručiti, ili da platimo neki čudni iznos zato što zauzimamo stol, a ništa ne naručujemo. Ostajem bez riječi, steglo me oko grla, stegnuo sam i šake, najradije bih gospođu konobaricu ufff. Izlazimo na terasu pred domom, u prohladnoj planinskoj večeri i polumraku otvaramo konzerve. Kor prozor pokraj nas, gledamo kako se u toploj blagovaoni doma Talijani goste sa raznim toplim tjesteninama i umacima, lazanjama,a naručuju čak i vino... Dođe mi da se rasplačem od muke i očaja!

Ovo je prvi i zadnji puta da sam tako ponižen! Dolomiti su prekrasni, ali još uvijek nisu za poslijeratni hrvatski džep!

 

DOLOMITI 1991. prvi dio

1991. godine, nakon što sam uglavnom samostalno uzduž, poprijeko i vertikalno prokrstario Kamniške i Juijske alpe, došlo je vrijeme da se krene i malo dalje. Do Dolomita. U izvidnicu sam poveo i Suzanu. Priprema je bila kratka. Pokupovali smo konzerve za pet dana, nagurali u auto stari šator, podmetače, odjeću i obuću u ruksake, cepin dereze i ostalu željezariju, te krenuli.

Cortina di Ampezzo. Mjesec je kolovoz i Talijani imaju godišnje odmore. Sve skupa je nalik velikoj konzervi sardina. Kroz gust promet jedva se probijamo do jezera Missurine. Jutro je i sunce obasjava narančasto žute vrhove Sorapisa, a kroz oblake se na plavoj pozadini pojavljuju Tri Cime. Pošto su nas na naplatnoj rampi olakšali za prilično lira, uspinjemo se autom prema rif. Auronzo (rifugio, tal. sklonište). Borove šumice, klekovina, livade, strmi travnjaci, sipari i… gdje smo to sada? Proštenje, hodočašće ili nešto gdje više nema mjesta? A mi smo došli nenajavljeni. Sva parkirališta prepuna, a na siparu pod Cimama ljudi je više nego kamenja. A ja sam mislio da su samo na Triglavu gužve.

Gdje smo, tu smo. Obuvamo gojzerice, u ruksake trpamo što mislimo da će nam trebati. Kolona od doma prema Tre Cime je gusta i nepregledna!. Krećemo i mi. Ubacujemo se. U koloni pazim da ne stanem na pete onome ispred sebe, a htjeli bismo brže. Pogledam prema gore, u smjerove Piccole i opažam nekoliko penjačkih naveza. Pokazujem ih Suzani. Ostali iz kolone gledaju kuda ja to pokazujem. Neki stojeći, a drugi i dalje hodaju i gledaju gore. Poneki od njih gledajući u visinu nagaze i onog pred sobom. Nastaje zbrka i zastoj, a ja nastojim održati potpuno nevinu facu.

Pred nama je sedlo. Vjetar sa sjevera odjednom nam pročisti misli i ohladi ljetni znoj na licima. Gledamo ljude koji nalik gomili mravi podno stijena Monte Paterna idu stazom prema Dreizinnen Hütte (Hütte, njem. Sklonište). Nas dvoje skrećemo udesno, po grebenu, preko Paterna. Oduvijek smo radije išli po osiguranim penjačkim putevima, ako je bilo izbora. No i tu je pomalo gužva. Skupina pred nama zastala je na malo težem mjestu pa sada cijela kolona čeka. Suzana veli :

-          “ Nemoj se gurati, nije pristojno, a i vidiš da nema mjesta. “ 

 Malo čekamo, a onda oboje, uz “excuse me”, zaobilazimo na sve moguće načine. Desno, pa iznad njih na policu, pa po njoj ispred njih, pa na stazu. Tako, sad smo prvi i slobodno nastavljamo dalje. Par klinova, par kraćih rovova - galerija, par sajli, par polica i na vrhu smo. Sa vrha Monte Patterna pružaju se pekrasni vidici na sve strane. Naravno, dominiraju tri kamena tornja, tri graciozne siluete sa svojim poput pilom odrezanim 600 metarnim sjevernim stijenama.

Pri silasku sa Patterna susrećemo ljude sa svjetiljkama na penjačkim kacigama usred bijela dana. Šminkeri, sve na sebe povješaju, a noge im drhte čim nešto zapne. Spuštamo se dalje i ulazimo u novi rov - galeriju. Odmah desno je nova rupa za izlaz. Gledam kroz otvor nalijevo. Ništa. Čista vertikala na sve strane. Nema klinova  ni staze ni desno, ni gore, ni dolje. Znači ovo nije izlaz. Suzana otkriva u dubini dvorane nekakav tunel. Ali tamo je mrak i ništa se ne vidi. Kud uopće to vodi? Za to bi trebale svjetiljke! Pitamo talijane kuda dalje vodi put. Odgovor je naizgled jednostavan. Po onoj mračnoj galeriji u dubini dvorane ima oko desetak minuta strmog silaska do izlaza na svjetlo.

            Prolazio sam okna, uske kamine, gurao ruksak pred sobom, visio na sajlama nad više stotina metara, ali nikad se nisam spuštao kroz stijenu po tunelu. Gdje smo, tu smo. Tražim bateriju po ruksaku. Već sam sve istresao, a baterije nema. Srećom, dolazi skupina Čeha koji idu istim putem. Imaju dvije džepne baterije. Ubacujemo se iza njih u mrak nepoznatog. Desetak ljudi, dvije baterije. Nije baš optimalno, pa već na početku udarim glavom o niski strop galerije. Kako smo već konstatirali da na golom kamenu ne raste ni trava tako se ni pamet ne da nabrati.  Sada gledam gore u strop, pazim na glavu, a noga mi po vlažnoj stijeni sklizne i srušim Čeha ispred sebe. Čujem nekoliko usporedbi s Danteovim “Paklom“ na češkom, još nekoliko udaraca glavom o niski strop par metara ispred mene pa zaključujemo kako su Talijani ipak u prosjeku niži od nas. Konačno, svjetlost dana. Ali ne za dugo. Iz jedne galerije put nas vodi u drugu, treću, pa još nekoliko kraćih galerija i konačno stižemo do Dreizinnenhute. Kraći odmor i polako kružnom turom oko Tre Cime do parkirališta.

Obratimo pažnju na najnoviji model trenirke-kombinezona iz davnih 80-tih godina specijalno      proizvedenih za ture u Dolomitima tzv dolomitnoj boji.

Na proplanku iznad Cortine, pod Tofanama, u mraku postavljamo šator. Zašto u mraku? Pa da nas nitko ne vidi. Za noćenja u domu lovu nismo imali, a izvan kampova je naravno – kampiranje zabranjeno. Tek što smo se uvukli u vreće, dobivamo posjet. Jedan je auto tik pred našim šatorom. Ako je policija naj… smo! Skačem iz vreće, izlazim iz šatora, ali auto odlazi. Hvata nas pomalo strah. Nakon toga slijedi jedan BMV sa dečkom i curom, zatim par na motorkotaču, iz neba pao Fićo, ponovno motorkotač i – onda nam je sve postalo jasno. Postavili smo šator na mjestu kamo noću dolaze parovi iz Cortine. Kako je bilo prekasno i premračno za premiještanje šatora, strka tko će se koga prije uplašiti trajala je tamo negdje do oko ponoći. Nakon toga, konačno smo i zaspali.

             

           

POSTALI SMO PLANINARI

Pripreme za ekspediciju na Triglav koju su sačinjavala samo dva člana, Suzana i ja, otpočele su u Srpnju 1984. godine.

Počelo je sa mojim detaljnim proučavanjem stare karte Julijskih alpi iz 1950 - tih godina. Trebalo je nabaviti dobre cipele. Na povijesnim slikama svi planinari imaju „ pumperice“ pa je Suzana odrezala dvoje hlače i od njih napravila prave – planinarske! Trebali su i ruksaci. U Čakovcu su u to doba imali samo one SMB lovačke. Puno puta kasnije sjetio sam se tih ruksaka i nikad mi nije bilo jasno kako smo uopće mogli u njima sve ono nositi. Stari platneni lovački SMB ruksaci sa kožnim remenjem. Kad smo ih natrpali, ličili su na ogromne lopte na našim leđima. Danas, onaj tko imalo drži do svojeg “planinarskog dizajna“ ne bi s njima išao niti na Ivančicu.  No, za Alpe je tada bilo daleko važnije ono što je nekad davno pjevao Kekec, a to je :

-“ Dobra vooolja jeeee najbolja …. “

 

I tako su nas ti prastari ruksaci otpratili ponovno preko Komarče, Triglavskih jezera na Kredaricu, Triglav, Kriške pode, dolje u Trentu, pa preko Vršiča na vlak koji nas je vratio kući..

No nije sve išlo ni izdaleka tako brzo ni tako jednostavno. Prvo smo morali shvatiti da ono što je uhodanim slovencima „ še malo pa ste tam…“ za nas znači nekoliko sati hoda, a gda ti hrobolazec pove - „se lahkotno sprehodiš“ – znači kako moraš oprezno otpenjavati klecajućim koljenima uz držanje za salje!

Već prvog dana upoznali smo „ še malo pa ste tam“. Navedeno su nam rekli kad smo popodne krenuli od Koče na dvojnome jezeru prema Prehodavcima.

-          „. Aaa…še malce pa ste tam!“

            Treba li uopće reći da smo Dom na prehodavcima pronašli iscrpljeni u sumrak? Sumrak je opće poznato doba dana kad za vikend u planinarskim domovima više nema slobodnih ni soba, a kamo li kreveta. Na našu sreću  jedan je ležaj ostao slobodan. Pogodite tko je spavao pola noći na podu?  Narednog dana stekli smo iskustvo i svaki odgovor na pitanje – „koliko još imamo do tam?“ pomnožili smo sa dva (2). Tog smo dana između ostalog upoznali svu ljepotu naših malih SMB ruksaka. Kad je sunce sredinom Jula zagrijalo, skidali smo sve sa sebe. No nije problem sve skinuti, nego kako to sve strpati u te male ruksake. Skraćene "pumpeice" bile su super sve dok nismo počeli propadati u snijeg. Za gamaše se onda nije znalo! Gledam fotke od tog dana. Stare terenske cipele, kupaće gaće, bijela majica i naravno, lovački dalekozor oko ramena. U kupaćim gaćama na vrh Triglava?? Ah, da i SMB kugla na leđima!  Tek sad shvaćam koliko ima istine u pjesmi Kekeca....

O tome da na Kredarici treba u ljeti krevet rezervirati dosta ranije nismo imali ni pojma. Došli ko naivci i naivno odspavali. Neki bračni par se smilovao Suzani pa je dobila krevet, a ja naravno pod kraj kreveta. Pod glavom SMB kugla.

            Svanuo je napokon i taj dan kad ćemo stati na glavu najvišem vrhu Jugoslavije. (bilo je to 1984. godine) Rano ujutro krenuli smo prema stijenama Triglava. Tu smo upoznali onu drugu: „…malce popaziš, a se vendarle lahkotno sprehodiš.“ Što je bilo dalje bolje da ne pričam. No kupaće su gaće na kraju ipak ostale prazne. Na vrhu Triglava smo !

Hmmm, tu sad počinje nova priča. Kako si se uspeo, tako i siđi! Eeee, kad bi to bilo tako jednostavno? Pola dana je prošlo, noge su umorne, kad pitaš nekog hribolasca koliko ima do Koče na Doliču čuješ poznatu : - „ še malce pa ste tam…“ Još malo, još malo, još malo i došla je noć. Sigurno niste znali da su noć i hladnoća dvije sestre u planini? Uz zadnje zrake svjetla dolazimo promrzli do Koče na Doliču. Da li da opet pričam o rezerviranom noćenju i tko je opet drhteći prospavao na podu?

Novo jutro, novi dan. Prekrasno plavetnilo neba. Opet nas čeka lijep i sunčan dan. Krećemo prema prolazu zvanom Luknja na Kriške Pode. Za Luknju važi slijedeće. Ako je Luknja u magli ili oblacima, uskoro će grmjeti i lijevati. Pitam se pitam, zašto smo za to čuli tek kad smo je već prošli i promrzli i mokri se spustili na Pogačnikov dom na Kriškim Podima? U Luknju smo naravno ušli u oblake koji su se vukli preko nje. Sa svakim korakom na gore prema vrhu Gamsovca, pala je jedna kap kiše više. Iznenađenje nas je dočekalo pod samim vrhom. Odjednom je tako zatreslo da su mi se noge u tren oduzele. Po prvi puta u životu nije grmjelo samo iznad mene, nego lijevo, desno, ispod mene! Quadrofonija, suuround… U isti tren obrušio se i led. Pobacali smo sve metalno u stranu (uglavnom vilice i konzerve) i stisnuli se pod neku stijenu. Elektricitet se osjećao u zraku. Klecala su mi koljena, cvokotali su mi zubi. Srećom grmljavina je bila jača, pa se isto nije moglo čuti do doline. Kao je nevrijeme naglo došlo, tako je naglo i otišlo. Još se ni dobrano nismo odvojili od klinova i sajli, „ …malce  popaziš, a se vendarle lahkotno sprehodiš….“ kad je po nama sijalo i grijalo naše sunce, a nad glavama nam je ponovno bilo plavo nebo. Ah, da! Kad je sunce visoko, još uvijek se može naći dva slobodna kreveta u domu! I ne samo to. Čak i friško pečene palačinke sa pekmezom! Mmmmljac!

Peti dan. Kada sam kod kuće proučavao staru kartu Julijaca, uočio sam kako je najlogičniji put od Pogačnikova doma na Vršić- Jubilejna pot. Srećom tog je jutra padala kiša. Kišo hvala ti ! Tek sam dosta godina poslije, noćenjem na otvorenom pod vrhom Razora, shvatio što je moglo biti da smo se uputili po mojem „najlogičnijem putu“. Nakon prva tri dana, osjećao sam kako sam sasvim dosta doživio za prvi puta. Kao što kaže jedna poslovica – „Na goli skali nič ne zraste, kakor se tudi pamet ne da pridelati!“ U planinama ima jako puno stvari o kojima ću još  morati naučiti!  A sad, idemo dolje, u Trentu i doma.

Stara japanska poslovica kaže:

Tko se uspne na planinu jednom, pametan je čovjek!

Tko se na istu planinu uspne dva puta, nije pravi u glavi!

Da priznam kako smo iste godine u Rujnu opet bili na vrhu Triglava?

 

UPOZNAO SAM IH 1983.

 U jednom malome ormariću kod kuće pronašao sam planinarski dnevnik mojih roditelja i staru planinarsku kartu Julijskih alpi iz davne 1956.godine. Proučavanjem karte ustanovio sam kak se oko bohinjskog jezera dižu visoke planine, da tamo negdje postoji dolina triglavskih  jezera sa 7 malenih planinskih jezera okruženih visokim vrhovima.

Ubrzo sam zaključio kako bi to bio pravi kraj za proslavu mog rođendana. A na rođendan sam morao povesti i Suzanu, današnju suprugu. Početkom Listopada 1983. godine, krenuli smo na put. Prva dva dana turistički smo obilazili Bled i Bohinj. Trećeg dana isplanirali smo turu do slapa Savice, za kojeg smo čuli da izvire gore visoko u toj dolini sa sedam jezera. Od Savice, trebalo je krenuti po jednoj strmoj stijeni nekamo gore, jer bi negdje iznad one strme stijene navodno moralo biti jezero. Fascinirala me misao da tamo gore, iznad onih okomitih litica može biti nekakvo jezero!

U rano oktobarsko jutro, probijali smo se kroz gustu, vlažnu i hladnu maglu, a iznad nas  naslućivali smo modro i čisto plavo nebo. Još i danas pamtim jutarnju tišinu, mir, šum dalekog slapa, cvrkute ptica, te povremeno naslućivanje čistog modrog neba iznad maglene zavjese koja je pritiskala na zemlju. Od slapa Savice, stazica se sve više i više uspinjala prema gore po stijeni Komarči.  Nikad se u životu nisam uspinjao po takovoj strmoj stijeni. U jednome trenutku, doslovce mi je glava bila iznad magle, a noge još u magli. Otvorili su se prekrasni vidici dolje prema plavo-zelenome bohinjskome jezeru, te na okolne vrhove. Činilo mi se da upravo doživljavam nešto posebno, što nije dostupno svakome. Fotoaparat je škljocao svakih nekoliko metara. More jesenske magle obavijalo je šume i kamene litice ispod nas. Sunčeve zrake već su se razigrano prelijevale odsjajem na bijelim stijenama okolnih vrhova. U tom čistom i bistrom jutru mirisna osjetila preplavljivali su opojni mirisi planinskog bora, klekovine, suhih jesenskih trava i posljednjeg, sramežljivog jesenskog cvijeća.

Osjećao sam se posebno privilegiran što mi je dopušteno da budem ovdje. Na vrhu stijene zašli smo u gustu miješanu šumu sa tepihom parati na tlu, a ono što nam se ukazalo na izlasku iz šume nadmašilo je sva moja očekivanja.

 Crno jezero, a tako mu je i ime, prelijevalo se u bojama jeseni. Odsjaj bijelog vapnenačkog stijenja na tamnoj površini jezera, izmjenjivao se sa čistoćom plavetnila neba, a njih oboje na površini mirne vode prošarale su boje jeseni. Narančasto obojeni jesenski ariši, žuto lišće planinske bukve, tamno zeleni, u odsjaju gotovo crni obrisi visokih jela.

            Nisam mogao dočekati da razvijem film i da vidim ovu ljepotu zabilježenu na fotografijama. A kad sam u Čakovcu vadio film iz fotoaparata ustvrdio sam da je ostao – na početku. Nije pukao, nije ni krenuo! Tada je meni pukao film. Iz očaja, jada i bijesa zaključio sam da naredne godine moramo ponovno otići tamo gore,do tog jezera, ali tada još dalje, po dolini Triglavskih jezera do samog vrha Triglava!