Pripreme za ekspediciju na Triglav koju su sačinjavala samo dva člana, Suzana i ja, otpočele su u Srpnju 1984. godine.
Počelo je sa mojim detaljnim proučavanjem stare karte Julijskih alpi iz 1950 - tih godina. Trebalo je nabaviti dobre cipele. Na povijesnim slikama svi planinari imaju „ pumperice“ pa je Suzana odrezala dvoje hlače i od njih napravila prave – planinarske! Trebali su i ruksaci. U Čakovcu su u to doba imali samo one SMB lovačke. Puno puta kasnije sjetio sam se tih ruksaka i nikad mi nije bilo jasno kako smo uopće mogli u njima sve ono nositi. Stari platneni lovački SMB ruksaci sa kožnim remenjem. Kad smo ih natrpali, ličili su na ogromne lopte na našim leđima. Danas, onaj tko imalo drži do svojeg “planinarskog dizajna“ ne bi s njima išao niti na Ivančicu. No, za Alpe je tada bilo daleko važnije ono što je nekad davno pjevao Kekec, a to je :
-“ Dobra vooolja jeeee najbolja …. “
I tako su nas ti prastari ruksaci otpratili ponovno preko Komarče, Triglavskih jezera na Kredaricu, Triglav, Kriške pode, dolje u Trentu, pa preko Vršiča na vlak koji nas je vratio kući..
No nije sve išlo ni izdaleka tako brzo ni tako jednostavno. Prvo smo morali shvatiti da ono što je uhodanim slovencima „ še malo pa ste tam…“ za nas znači nekoliko sati hoda, a gda ti hrobolazec pove - „se lahkotno sprehodiš“ – znači kako moraš oprezno otpenjavati klecajućim koljenima uz držanje za salje!
Već prvog dana upoznali smo „ še malo pa ste tam“. Navedeno su nam rekli kad smo popodne krenuli od Koče na dvojnome jezeru prema Prehodavcima.
- „. Aaa…še malce pa ste tam!“
Treba li uopće reći da smo Dom na prehodavcima pronašli iscrpljeni u sumrak? Sumrak je opće poznato doba dana kad za vikend u planinarskim domovima više nema slobodnih ni soba, a kamo li kreveta. Na našu sreću jedan je ležaj ostao slobodan. Pogodite tko je spavao pola noći na podu? Narednog dana stekli smo iskustvo i svaki odgovor na pitanje – „koliko još imamo do tam?“ pomnožili smo sa dva (2). Tog smo dana između ostalog upoznali svu ljepotu naših malih SMB ruksaka. Kad je sunce sredinom Jula zagrijalo, skidali smo sve sa sebe. No nije problem sve skinuti, nego kako to sve strpati u te male ruksake. Skraćene "pumpeice" bile su super sve dok nismo počeli propadati u snijeg. Za gamaše se onda nije znalo! Gledam fotke od tog dana. Stare terenske cipele, kupaće gaće, bijela majica i naravno, lovački dalekozor oko ramena. U kupaćim gaćama na vrh Triglava?? Ah, da i SMB kugla na leđima! Tek sad shvaćam koliko ima istine u pjesmi 
Kekeca....
Kekeca....
O tome da na Kredarici treba u ljeti krevet rezervirati dosta ranije nismo imali ni pojma. Došli ko naivci i naivno odspavali. Neki bračni par se smilovao Suzani pa je dobila krevet, a ja naravno pod kraj kreveta. Pod glavom SMB kugla.
Svanuo je napokon i taj dan kad ćemo stati na glavu najvišem vrhu Jugoslavije. (bilo je to 1984. godine) Rano ujutro krenuli smo prema stijenama Triglava. Tu smo upoznali onu drugu: „…malce popaziš, a se vendarle lahkotno sprehodiš.“ Što je bilo dalje bolje da ne pričam. No kupaće su gaće na kraju ipak ostale prazne. Na vrhu Triglava smo !
Hmmm, tu sad počinje nova priča. Kako si se uspeo, tako i siđi! Eeee, kad bi to bilo tako jednostavno? Pola dana je prošlo, noge su umorne, kad pitaš nekog hribolasca koliko ima do Koče na Doliču čuješ poznatu : - „ še malce pa ste tam…“ Još malo, još malo, još malo i došla je noć. Sigurno niste znali da su noć i hladnoća dvije sestre u planini? Uz zadnje zrake svjetla dolazimo promrzli do Koče na Doliču. Da li da opet pričam o rezerviranom noćenju i tko je opet drhteći prospavao na podu?
Novo jutro, novi dan. Prekrasno plavetnilo neba. Opet nas čeka lijep i sunčan dan. Krećemo prema prolazu zvanom Luknja na Kriške Pode. Za Luknju važi slijedeće. Ako je Luknja u magli ili oblacima, uskoro će grmjeti i lijevati. Pitam se pitam, zašto smo za to čuli tek kad smo je već prošli i promrzli i mokri se spustili na Pogačnikov dom na Kriškim Podima? U Luknju smo naravno ušli u oblake koji su se vukli preko nje. Sa svakim korakom na gore prema vrhu Gamsovca, pala je jedna kap kiše više. Iznenađenje nas je dočekalo pod samim vrhom. Odjednom je tako zatreslo da su mi se noge u tren oduzele. Po prvi puta u životu nije grmjelo samo iznad mene, nego lijevo, desno, ispod mene! Quadrofonija, suuround… U isti tren obrušio se i led. Pobacali smo sve metalno u stranu (uglavnom vilice i konzerve) i stisnuli se pod neku stijenu. Elektricitet se osjećao u zraku. Klecala su mi koljena, cvokotali su mi zubi. Srećom grmljavina je bila jača, pa se isto nije moglo čuti do doline. Kao je nevrijeme naglo došlo, tako je naglo i otišlo. Još se ni dobrano nismo odvojili od klinova i sajli, „ …malce popaziš, a se vendarle lahkotno sprehodiš….“ kad je po nama sijalo i grijalo naše sunce, a nad glavama nam je ponovno bilo plavo nebo. Ah, da! Kad je sunce visoko, još uvijek se može naći dva slobodna kreveta u domu! I ne samo to. Čak i friško pečene palačinke sa pekmezom! Mmmmljac!
Peti dan. Kada sam kod kuće proučavao staru kartu Julijaca, uočio sam kako je najlogičniji put od Pogačnikova doma na Vršić- Jubilejna pot. Srećom tog je jutra padala kiša. Kišo hvala ti ! Tek sam dosta godina poslije, noćenjem na otvorenom pod vrhom Razora, shvatio što je moglo biti da smo se uputili po mojem „najlogičnijem putu“. Nakon prva tri dana, osjećao sam kako sam sasvim dosta doživio za prvi puta. Kao što kaže jedna poslovica – „Na goli skali nič ne zraste, kakor se tudi pamet ne da pridelati!“ U planinama ima jako puno stvari o kojima ću još morati naučiti! A sad, idemo dolje, u Trentu i doma.
Stara japanska poslovica kaže:
Tko se uspne na planinu jednom, pametan je čovjek!
Tko se na istu planinu uspne dva puta, nije pravi u glavi!
Da priznam kako smo iste godine u Rujnu opet bili na vrhu Triglava?
