Četvrti je dan. Prespavali smo u šatoru pod jezerom Fedaia. Kišilo je i grmilo. Stari izviđački šator srećom nije promočio. Ujutro je zapuhao sjeverni vjetrić tako da je šator prilikom pakiranja bio već skoro suh.
Na donjoj stanici žičare čekamo da nam ista prikrati dva do tri sata uspinjanja do ledenjaka Marmolade. Jako je hladno. Žičara je u stvari korpa u kojoj dvije osobe s ruksacima ne mogu baš imati punu slobodu pokreta. Kako nas korpa žičare diže sve više i više, tako se između skupina Sasso Lungo i Sella sve više otkrivaju ledeni vrhovi skupina Otztalskih Zillertalskih alpi. Tko zna, možda jednom i to? Suzana se odlučila da me pričeka kod doma Ghiacciae, a moja je namjera vrh Marmolade. Dan prije sreli smo na parkingu naše iz Rijeke. Upozorili su nas da je na direktnom usponu preko ledenjaka sto metara stijene III – IV stupnja. Kako sam posve sam, odlučujem se za Ferr. Della Marmolada, dakle zaobilazni put u škrbinu između desnog susjeda Gran Vernela i Marmolade, pa po grebenu na vrh.
Krećem odjeven u dvije trenirke. Spodnja narančasta pamučna, gornja zelena poliamidna. Nema nikakve veze sa funkcionalizmom, već samo sa našim plaćama iz 1991. godine. Kod prelaska na prvi ledenjak pod Vernelom skidam zelenu trenirku. Za to vrijeme, dostiže me mladi Nijemac, Frank. Crno zelena trenirka! Obojica navlačimo dereze i tučemo po tvrdom ledu gore. Na karti je smjer, ucrtana s lijeve strane, a nas su pukotine stisnule uz desnu stijenu. U oštroj zarezi otvara nam se pogled prema jugu. Duboko dolje je rif. Contrin. Vrh Sasso Vernale u oblaku. Put vodi po grebenu. Kopčamo se sa dva karabinera za sajle. Sajle ganc nove, svaki klin na svojem mjestu. Užitak!
Prvi puta u životu prelazim 3.000 metara . Predivan osjećaj. Na visini od oko 3.100 metara novo iznenađenje. Utiremo novi gaz po novo napadanom snijegu. Znači da danas ovuda još nitko nije prošao.
Dok je u dolini kiša u noći močila šator, ovdje gore je padao snijeg, a datum je 15. Kolovoza. Stižemo do već poprilično zahrđalog starog križa na vrhu. Nedaleko od križa, nalazi se i minijaturni šank oko kojeg su vrijedni ljudi sagradili mali aluminijski bife. Cijene su paprene, pa se odlučujem samo za štambilj! On je gratis. Na sjevernom vjetru nije ugodno čak ni u dvije „ jugotrenirke“. Uskoro će podne, pa polako treba razmišljati i o silasku. Rado bih napravio kružnu turu, da se ne vraćam po istom putu, ali brine me onih sto metara stijene III – IV stupnja. Ako je to stvarno tako, onda će trebati i absajlati! Radimo inventuru. Zajedno imamo pojaseve, 30 metarno uže, šest karabinera, četiri zamke, osmice…. moralo bi biti dosta. Po snježnom grebenu spuštamo se do stijene. No ono što nam se ukazuje nije ni II –III, a ja sam već u mislima razrađivao razne varijante abseila sa kratkim užetom. Silazimo istovremeno, držeći uže namotano u rukama. Tek tu i tamo treba se malo prihvatiti rukama za stijenu. Ili zabaciti uže za koji klin na skliskom mjestima. Slijedi super šetnja po ledenjaku koja se može opisati na slijedeći način: Prvo propadamo do koljena u popodnevni mokri snijeg, svaki put se nadajući da ispod noge nije pukotina. Kako se držimo traga prethodnika, nadamo se da su oni znali pravi put. Stvaraju se “skije“ pod šiljcima dereza , te ih treba stalno tući cepinom da mokar snijeg ispadne. Zatim slijedi tvrdi firn, led, u koji šiljci dereza izvrsno sjedaju. Zaobilazimo jasno uočljive pukotine, od kojih su neke duboke i do dvadesetak metara. Na kraju hodamo po skoro poput stakla tvrdom ledu, preko kojeg se cijedi niz potočiča. Ne mogu odoljeti, pa cepinom iskopam jamicu iz koje pijemo vodu. Silazimo sa leda i po izlizanim kamenim pločama spuštamo se do doma.
Dva su sata poslijepodne, a u domovima nepregledne kolone i gomile turista. Dovukli su gore žičarom i svoje pse. Suzana mi dolazi ususret sva prozebla. Veli, od jutra pa sve do do dvanaest sati je bilo nemoguće hladno. Može biti, ali s mene je u to vrijeme tekao vruć znoj, a svakih sam dvadesetak koraka morao stati i hvatati zrak. Ni malo ne želimo ostati u toj turističkoj gužvi, pa brzo stanemo u svoju korpu žičare koja nas za desetak minuta spusti do auta.
Zadnjeg dana našeg posjeta Dolomitima odlučujemo se na jedno noćenje u domu. Već nam je dosta promrzavanja u izviđačkom šatoru u ljetnim vrećama za spavanje. Pogled na cjenik za večerom totalno nas ubija u pojam! Jedna večera za jednu osobu, ravnih jednu trećinu hrvatske plaće za mjesec dana. Ljudi moji, pa gdje mi živimo? Srećom u autu ima još nekoliko hrvatskih konzervi.....Unosimo kruheka i konzervice u blagovaonu doma no tek dana slijedi najneugodnije iznenađenje.
Najljubaznije smo zamoljeni da ne zauzimamo mjesto za stolom ako ne mislimo ništa naručiti, ili da platimo neki čudni iznos zato što zauzimamo stol, a ništa ne naručujemo. Ostajem bez riječi, steglo me oko grla, stegnuo sam i šake, najradije bih gospođu konobaricu ufff. Izlazimo na terasu pred domom, u prohladnoj planinskoj večeri i polumraku otvaramo konzerve. Kor prozor pokraj nas, gledamo kako se u toploj blagovaoni doma Talijani goste sa raznim toplim tjesteninama i umacima, lazanjama,a naručuju čak i vino... Dođe mi da se rasplačem od muke i očaja!
Ovo je prvi i zadnji puta da sam tako ponižen! Dolomiti su prekrasni, ali još uvijek nisu za poslijeratni hrvatski džep!
