Vrhovi su polako dobivali svoje obrise. Boje su se mijenjale od ljubičaste, preko crvene, narančaste, prema žutoj i bijeloj boji. Jutarnja rosa, još se nije mogla ogledati u travi, a mlado jutro već se smijalo sretnom srcu pružajući mu nadu u još jedan lijepi dan. Naslonjen na stari Jugo primjećujem kako i on počinje dobijati svoju crvenu boju. Na drugoj strani, prema šumi još uvijek je mrkli mrak. Osluškujem da li ću čuti zvuk udaljenog, približavajućeg se auta koji mora već jednom doći iz te mračne rupe sa one strane šume. Kako jače naprežem osjetila, tako mi sve više do njih dopiru i drugi, tihi, a isto tako dugo iščekivani zvuci. Šum vode Kamniške bistrice, cvrkut prvih jutarnjih ptica, čak umišljam da čujem zvuk dizanja maglica iznad krošnji.
Čekam prijatelja. Malo starijeg alpinista, slikara, autora knjige, kojeg sam upoznao preko pisama, a eto dogovorili smo se za moj prvi penjački uspon. Zeleniške špice. Greben koji se proteže od Staničeva vrha, uspinje se preko nekoliko skokova i tornjeva do Sebrnog sedla koje dijeli masiv Planjave od Korošice. Uspon za koji se može reći da tek graniči sa alpinizmom, ali tako se i počinje. Polako i sigurno. Buđenje novog lijepog dana djeluje mi kao kraj dugog čekanja. Neizrazit šum, polako se počinje pretvarati u zvuk auta koji se približava. Sve je jači i nadmašuje šum vode, ptice i ostale zvukove jutra. Možda zato što u mojim mislima raste uzbuđenje iščekivanja lica prijatelja s kojim se poznajem samo preko pisama? Više i ništa drugo ne čujem, svjetla automobila prodiru kroz šumu, kroz crnu rupu gdje iz šume izlazi cesta. Automobil staje, izlazi čovjek.
- “ Milan ?”
- “ Adrian ? “
- “Zdravo! ”
Stisak ruke i duboko željno upijanje crta i obrisa lica. Pa prvi put se vidimo! Razgovor kako je tko stigao, vozio, odvija se uz prepakiravanje penjačke opreme. Slušam i upijam svaku riječ ovog nešto starijeg alpiniste sa preko 300 penjačkih uspona. Kao i mene, i njega su gradnja kuće, dvije kćeri, obitelj i obaveze primorale na sve rjeđe i sve lakše posjete planinama. Prioriteti u životu ipak postoje. No uspomene iz planina su prejake, od njih se može neko vrijeme živjeti, a kad ponovno nastupe uvjeti, doduše sa godinama koje su na leđima, čovjek se mora prilagoditi svojim sposobnostima, mogućnostima kako bi istinita ljepota planina, stijena, bila podređena uživanju, a ne riskiranju.
Prvi dio puta to tolmuna, malih tirkizno zelenkastih jezeraca sa kaskadama po Repovem kotu, gotovo da se i ne sjećam. To se mi više puta događa. Utrte staze kroz šume bjelogorice, sipare, me užasno umaraju, sve dok ne dođem na kamen, na greben, pod otvoreno nebo, gdje se cijelo tijelo mora skoncentrirati na svaki korak, prihvat ruke, a oči ti mame raskošni pogledi na sve strane. Tada nekako nestaje umora. I ovog se uspona sjećam nekako tek od traženja ulaza u žlijeb za uspon do Staničevog vrha. Malo smo se zapenjali u jedan krušljivi dio, jedan drugom gledali u hvatišta, upozoravali gdje je manje lomljivo, vratili se u klekovinu do ramena te se ipak uspeli na Staničev vrh nešto bolje desno nego što je vodila izgubljena stazica.
I onda je počelo. Prvi klin na Staničevom vrhu za spust. Prvi klin koji je Milan zabijao pred menom. Prvi klin na kojem je trebalo abseilati. Spust užetom bio je gotov u tren oka, ali krušljivi dio grebena koji je slijedio, iako lagan, zahtijevao je maksimum opreza. Kod kuće sam na Kalniku i Pokojcu penjao i petice i lakše šestice, ali sam uvijek znao da sam osiguran u spitu i da je svako hvatište sto posto sigurno. A ovdje, koje li razlike? Visina, izloženost i krušljivost natjeraju te na veću koncentraciju i opreznost na nekoj dvojki nego li na težim smjerovima penjališta.
Priča o Zeleniškim špicama vuče se sa jednog stupa na drugi, sa jedne špice na drugu. Izmijenjuju se mjesta sa krušljivim dijelovima, te ona sa monolitnim blokovima i prekrasnim hvatištima. Kako se radi o vrlo često penjanom smjeru, na najlakšim dijelovima opaža se čak i uhodana stazica. Sve do najvišeg stupa nisam osjećao umor. Otpenjavanje dužina na najvišem stupu još i danas pamtim izvanredno. Strmi žlijeb, bezbroj idealnih, monolitnih hvatišta, sa bezbroj pukotina za postavljanje međuosiguranja. Dobio sam priliku da čak i kao prvi povučem zadnji cug. Zatim pamtim žeđ, beskrajnu radost pijenja vode iz malih jamica koje su nastale otapanjem vode i cijeđenjem snijega, pa Milanov strah kad je u meni prepoznao umor. Prečenje po maloj uskoj polici na laganiji teren, ponovna potreba za koncentracijom i sabranošću potisnuli su na trenutak i osjećaj umora i žeđ. No uspon još nije bio gotov. Čekale su nas siparne grede, koje su preko manjih skokova vodile na livade sedla.
Posljednji koraci po travama do sedla bili su borba tijela sa žeđi i bolom u svakom mišiću noge. Počinjao sam razmišljati o smislu ovog mučenja. Kroz glavu lete razne stranice iz pročitanih knjiga. Znam da je vrijedno stisnuti zube i izdržati, boriti se sa samim sobom. To ipak nešto donosi. Dižem glavu, osvrćem se na vrhove oko sebe i prisjećam trenutaka kada sam bio na njima, gore. Planjava, Ojstrica, Brana… Uvijek sam našao volje da izdržim i nikad nisam požalio. Milan sjedi u travi, na sedlu, a ja do njega imam još punih trideset metara. Prokleto, pa daj se drži ravno i pređi još to malo koliko možeš uspravno i ponosno !
Sjedim u travi kraj prijatelja, tri mala tetrapakića soka donekle mi vraćaju moral i snagu, a popio bih litre i litre da imam. Pozna se moje pauziranje od tri - četiri godine. Razmišljam o penjanju na penjalištu i ovakvim usponima. Pod stijenama Kalnika je odmah pivo, sa Pokojca sam u trenu doma pod tušem, čeka me ručak, a sad mrtav umoran moram silaziti još tri sata do doma, pa voziti kući… Gledam kako vjetar iz doline nanosi maglene zavjese na rogove Zeleniških špica, kako uzavrelo sunce prodire kroz njih. Kod kuće sam saznao da je to bio najtopliji dan u toj 1995. godini. Istinska se ljepota ovdje gore ne može ni opisati ni ispričati. Ona je sastavni dio cjelokupnog doživljaja i može se samo kao takva osjetiti. Postajem zadovoljan što sam se pomučio, malo i borio sam sa sobom, spoznao svoje slabosti i popeo se na današnji simbol dugotrajnih želja. Bilo je vrijedno izdržati. Najljepše i najpotpunije je na kraju. Kada ti tijelom prolazi umor, a glavom misli o prolaznosti svega lijepoga. Znam da ću opet morati doći, ponoviti sve ovo na nekom drugom mjestu, planini, gori, stijeni. Do onda, čuvati ću uspomene jer se i od njih može neko vrijeme živjeti. Dok te nešto ponovno ne natjera da okreneš prijateljev broj, baciš opremu u auto i odvezeš se u smiraj nekog dana u smjeru zalaska sunca, u smjeru u kojem postoji nešto što razumiju samo rijetki.
