Za uvod u cijelu ovu priču, poslužio bih se razmišljanjima jednog od naših najboljih alpinista-tekstopisaca. Darka Berljaka iz njegove knjige "Dodiri neba".
Kada se u nekom društvu govori o nama, planinarima, alpinistima, većina ljudi uvijek sumnjivo klimaju glavama, kolutajući očima, što najčešće znači da nas ne ubrajaju u one koji se mogu pohvaliti sa besprijekornim razumom. No iako smo kao i većina drugih ljudi u djetinjstvu i mi bar jednom pali na glavu, ipak smo ostali normali ljudi. Veselimo se, a ponekad tugujemo. Kada treba, znamo pokazati nešto više hrabrosti, ali ništa manje od toga mnogo puta nas je jako strah.
Volimo putovati, volimo hodati uzbrdo i nizbrdo, penjati se, noćiti u prirodi, ali još više od svega toga sretno se vratiti svojim obiteljima i svojim kućama. Naš motiv nisu nikakvi trancsedentni porivi, ni uzvišeni ciljevi, već najobičnija potraga za blagom, koje smo odavno otkrili u planinama i svaki puta kad nam je potrebno, znamo točno mjesto gdje ga uvijek i ponovno možemo pronaći. Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu. Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, nikad ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Zato pred sebe postavljamo za nas najljepše prepreke koje nas ne opterećuju, već one u kojima uživamo. Možda nakon tih napora, gdje do zadnjih čestica moramo iskoristiti sve što znamo i što možemo, život punije osjećamo i u svako novo životno iskušenje kod kuće ili na poslu odlazimo jači i spremniji.
Kod kuće gledamo slike i filmove koje smo tamo snimili te stalno ponovno otkrivamo koko još mnogo toga moramo obaviti. Pričamo i pokazujemo drugima sve što smo proživjeli i neprestano sami sebi pojačavamo želju da opet odemo u potragu za našim blagom. Međusobno se dopisujemo, maštamo o nekoj lijepoj planini koja se odjednom pojavila kao naš životni cilj, naravno, samo do slijedeće prilike.
Postoje nebrojena mišljenja o tome zašto penjemo. Svatko odlazi u planine iz svojih razloga i svatko smatra da je njegov razlog najbliži istini.
Ljubav za planinskim svijetom, provjera svojih krajnjih mogućnosti, praiskonski poriv za borbu s prirodom - rekli bi oni koji u svemu vide više ciljeve.
Biti bolji od drugoga, popeti se na teži vrh nego netko drugi, postati slavan i znati da o tebi pričaju s divljenjem ili zavišću, rekao bi netko drugi koji sve pojednostavljuje. I prvo i drugo i treće je ljudski, ne treba od ničega bježati, ali isto tako niti penjanje smatrati nečim posebnim. Ako preduboko uđemo u smisao, odgovor će biti sve složeniji i nepristupačniji ostalima.
Cijela priča o penjanju slična je zapravo svim drugim težnjama u životu. Od najbanalnijih do najuzvišenijih, uvijek težimo istom – ljudskoj sreći.
Sretni smo prije uspona jer idemo u planine, sretni smo za vrijeme uspona, jer smo u planini, istina malo manje ako krene loše, ali zato smo najsretniji kada se sve dobro završi. Čovjek u mnogim stvarima traži sreću i zašto je onda ne bi našao i u penjanju? Planine su naša zemlja Nedođija, a mi smo Peter Pani koji tamo ne želimo odrasti. Zato se smijemo sami sebi kad sjedimo mokri i blatni, kad čekamo novi dan koji će donijeti sunce, kad se izmučeni, a sretni gegamo na kraju naših snaga, smijemo se našim žuljevima, smijemo se našoj sporosti ili brzini, našem strahu, našim željama …
Obuzetost tim krajevima najbolje se daje osjetiti kod povratka kući, kada se kroz prozore automobila hvataju zadnji pogledi prema stijenama i planinama. Znamo da se vraćamo kući, iako u to baš nismo previše uvjereni.
