U jednom malome ormariću kod kuće pronašao sam planinarski dnevnik mojih roditelja i staru planinarsku kartu Julijskih alpi iz davne 1956.godine. Proučavanjem karte ustanovio sam kak se oko bohinjskog jezera dižu visoke planine, da tamo negdje postoji dolina triglavskih jezera sa 7 malenih planinskih jezera okruženih visokim vrhovima.
Ubrzo sam zaključio kako bi to bio pravi kraj za proslavu mog rođendana. A na rođendan sam morao povesti i Suzanu, današnju suprugu. Početkom Listopada 1983. godine, krenuli smo na put. Prva dva dana turistički smo obilazili Bled i Bohinj. Trećeg dana isplanirali smo turu do slapa Savice, za kojeg smo čuli da izvire gore visoko u toj dolini sa sedam jezera. Od Savice, trebalo je krenuti po jednoj strmoj stijeni nekamo gore, jer bi negdje iznad one strme stijene navodno moralo biti jezero. Fascinirala me misao da tamo gore, iznad onih okomitih litica može biti nekakvo jezero!
U rano oktobarsko jutro, probijali smo se kroz gustu, vlažnu i hladnu maglu, a iznad nas naslućivali smo modro i čisto plavo nebo. Još i danas pamtim jutarnju tišinu, mir, šum dalekog slapa, cvrkute ptica, te povremeno naslućivanje čistog modrog neba iznad maglene zavjese koja je pritiskala na zemlju. Od slapa Savice, stazica se sve više i više uspinjala prema gore po stijeni Komarči. Nikad se u životu nisam uspinjao po takovoj strmoj stijeni. U jednome trenutku, doslovce mi je glava bila iznad magle, a noge još u magli. Otvorili su se prekrasni vidici dolje prema plavo-zelenome bohinjskome jezeru, te na okolne vrhove. Činilo mi se da upravo doživljavam nešto posebno, što nije dostupno svakome. Fotoaparat je škljocao svakih nekoliko metara. More jesenske magle obavijalo je šume i kamene litice ispod nas. Sunčeve zrake već su se razigrano prelijevale odsjajem na bijelim stijenama okolnih vrhova. U tom čistom i bistrom jutru mirisna osjetila preplavljivali su opojni mirisi planinskog bora, klekovine, suhih jesenskih trava i posljednjeg, sramežljivog jesenskog cvijeća.
Osjećao sam se posebno privilegiran što mi je dopušteno da budem ovdje. Na vrhu stijene zašli smo u gustu miješanu šumu sa tepihom parati na tlu, a ono što nam se ukazalo na izlasku iz šume nadmašilo je sva moja očekivanja.
Crno jezero, a tako mu je i ime, prelijevalo se u bojama jeseni. Odsjaj bijelog vapnenačkog stijenja na tamnoj površini jezera, izmjenjivao se sa čistoćom plavetnila neba, a njih oboje na površini mirne vode prošarale su boje jeseni. Narančasto obojeni jesenski ariši, žuto lišće planinske bukve, tamno zeleni, u odsjaju gotovo crni obrisi visokih jela.
Nisam mogao dočekati da razvijem film i da vidim ovu ljepotu zabilježenu na fotografijama. A kad sam u Čakovcu vadio film iz fotoaparata ustvrdio sam da je ostao – na početku. Nije pukao, nije ni krenuo! Tada je meni pukao film. Iz očaja, jada i bijesa zaključio sam da naredne godine moramo ponovno otići tamo gore,do tog jezera, ali tada još dalje, po dolini Triglavskih jezera do samog vrha Triglava!
