1991. godine, nakon što sam uglavnom samostalno uzduž, poprijeko i vertikalno prokrstario Kamniške i Juijske alpe, došlo je vrijeme da se krene i malo dalje. Do Dolomita. U izvidnicu sam poveo i Suzanu. Priprema je bila kratka. Pokupovali smo konzerve za pet dana, nagurali u auto stari šator, podmetače, odjeću i obuću u ruksake, cepin dereze i ostalu željezariju, te krenuli.
Cortina di Ampezzo. Mjesec je kolovoz i Talijani imaju godišnje odmore. Sve skupa je nalik velikoj konzervi sardina. Kroz gust promet jedva se probijamo do jezera Missurine. Jutro je i sunce obasjava narančasto žute vrhove Sorapisa, a kroz oblake se na plavoj pozadini pojavljuju Tri Cime. Pošto su nas na naplatnoj rampi olakšali za prilično lira, uspinjemo se autom prema rif. Auronzo (rifugio, tal. sklonište). Borove šumice, klekovina, livade, strmi travnjaci, sipari i… gdje smo to sada? Proštenje, hodočašće ili nešto gdje više nema mjesta? A mi smo došli nenajavljeni. Sva parkirališta prepuna, a na siparu pod Cimama ljudi je više nego kamenja. A ja sam mislio da su samo na Triglavu gužve.
Gdje smo, tu smo. Obuvamo gojzerice, u ruksake trpamo što mislimo da će nam trebati. Kolona od doma prema Tre Cime je gusta i nepregledna!. Krećemo i mi. Ubacujemo se. U koloni pazim da ne stanem na pete onome ispred sebe, a htjeli bismo brže. Pogledam prema gore, u smjerove Piccole i opažam nekoliko penjačkih naveza. Pokazujem ih Suzani. Ostali iz kolone gledaju kuda ja to pokazujem. Neki stojeći, a drugi i dalje hodaju i gledaju gore. Poneki od njih gledajući u visinu nagaze i onog pred sobom. Nastaje zbrka i zastoj, a ja nastojim održati potpuno nevinu facu.
Pred nama je sedlo. Vjetar sa sjevera odjednom nam pročisti misli i ohladi ljetni znoj na licima. Gledamo ljude koji nalik gomili mravi podno stijena Monte Paterna idu stazom prema Dreizinnen Hütte (Hütte, njem. Sklonište). Nas dvoje skrećemo udesno, po grebenu, preko Paterna. Oduvijek smo radije išli po osiguranim penjačkim putevima, ako je bilo izbora. No i tu je pomalo gužva. Skupina pred nama zastala je na malo težem mjestu pa sada cijela kolona čeka. Suzana veli :
- “ Nemoj se gurati, nije pristojno, a i vidiš da nema mjesta. “
Malo čekamo, a onda oboje, uz “excuse me”, zaobilazimo na sve moguće načine. Desno, pa iznad njih na policu, pa po njoj ispred njih, pa na stazu. Tako, sad smo prvi i slobodno nastavljamo dalje. Par klinova, par kraćih rovova - galerija, par sajli, par polica i na vrhu smo. Sa vrha Monte Patterna pružaju se pekrasni vidici na sve strane. Naravno, dominiraju tri kamena tornja, tri graciozne siluete sa svojim poput pilom odrezanim 600 metarnim sjevernim stijenama.
Pri silasku sa Patterna susrećemo ljude sa svjetiljkama na penjačkim kacigama usred bijela dana. Šminkeri, sve na sebe povješaju, a noge im drhte čim nešto zapne. Spuštamo se dalje i ulazimo u novi rov - galeriju. Odmah desno je nova rupa za izlaz. Gledam kroz otvor nalijevo. Ništa. Čista vertikala na sve strane. Nema klinova ni staze ni desno, ni gore, ni dolje. Znači ovo nije izlaz. Suzana otkriva u dubini dvorane nekakav tunel. Ali tamo je mrak i ništa se ne vidi. Kud uopće to vodi? Za to bi trebale svjetiljke! Pitamo talijane kuda dalje vodi put. Odgovor je naizgled jednostavan. Po onoj mračnoj galeriji u dubini dvorane ima oko desetak minuta strmog silaska do izlaza na svjetlo.
Prolazio sam okna, uske kamine, gurao ruksak pred sobom, visio na sajlama nad više stotina metara, ali nikad se nisam spuštao kroz stijenu po tunelu. Gdje smo, tu smo. Tražim bateriju po ruksaku. Već sam sve istresao, a baterije nema. Srećom, dolazi skupina Čeha koji idu istim putem. Imaju dvije džepne baterije. Ubacujemo se iza njih u mrak nepoznatog. Desetak ljudi, dvije baterije. Nije baš optimalno, pa već na početku udarim glavom o niski strop galerije. Kako smo već konstatirali da na golom kamenu ne raste ni trava tako se ni pamet ne da nabrati. Sada gledam gore u strop, pazim na glavu, a noga mi po vlažnoj stijeni sklizne i srušim Čeha ispred sebe. Čujem nekoliko usporedbi s Danteovim “Paklom“ na češkom, još nekoliko udaraca glavom o niski strop par metara ispred mene pa zaključujemo kako su Talijani ipak u prosjeku niži od nas. Konačno, svjetlost dana. Ali ne za dugo. Iz jedne galerije put nas vodi u drugu, treću, pa još nekoliko kraćih galerija i konačno stižemo do Dreizinnenhute. Kraći odmor i polako kružnom turom oko Tre Cime do parkirališta.
Obratimo pažnju na najnoviji model trenirke-kombinezona iz davnih 80-tih godina specijalno proizvedenih za ture u Dolomitima tzv dolomitnoj boji.
Na proplanku iznad Cortine, pod Tofanama, u mraku postavljamo šator. Zašto u mraku? Pa da nas nitko ne vidi. Za noćenja u domu lovu nismo imali, a izvan kampova je naravno – kampiranje zabranjeno. Tek što smo se uvukli u vreće, dobivamo posjet. Jedan je auto tik pred našim šatorom. Ako je policija naj… smo! Skačem iz vreće, izlazim iz šatora, ali auto odlazi. Hvata nas pomalo strah. Nakon toga slijedi jedan BMV sa dečkom i curom, zatim par na motorkotaču, iz neba pao Fićo, ponovno motorkotač i – onda nam je sve postalo jasno. Postavili smo šator na mjestu kamo noću dolaze parovi iz Cortine. Kako je bilo prekasno i premračno za premiještanje šatora, strka tko će se koga prije uplašiti trajala je tamo negdje do oko ponoći. Nakon toga, konačno smo i zaspali.
