No njihova planinarska nada već se na samome ulasku u Logarsku dolinu izjalovila. Od silnih zavoja po uskoj cesti u dolini njihovom je sinčiću pozlilo i tata je morao brzo stati da ja izletim van i povraćam. To sam izveo tako brzo, da sam iz auta izletio ravno van, udario čelom u prvu granu, srušio se i nisam više znao što da dalje radim. Da li da se plačem zbog bola ili da povraćam od mučnine u želucu. U tren oka oboje su se našli oko mene i pokušali me nekako smiriti. Sreća što se od muke u želucu nisam mogao derati zbog udarca glavom, pa je sve prošlo u dosta dobroj zvučnoj pozadini.
Nakon smirivanja situacije, mama me povela u šetnju, a tata je ostao kod auta da malo odrijema. Uskoro smo se našli smo pod veeeeelikim slapom, koji je za mene onako sitnog padao skoro sa neba. Mama mi je rekla da ćemo ona i ja ići tamo gore, jer negdje tamo gore postoji jedna lijepa livada puna cvijeća, planinarski dom, a od tamo se vidi i granica sa Austrijom.
E, toga sam se najviše prestrašio. Granica, Austrija, bile su riječi sa kojima sam se susretao samo u igri ili ih čuo na televiziji. Pa oni graničari s pravom puškom koji pucaju…. A sad je TO, tamo negdje gore. Kad sam saznao da gore na toj granici ima još i snijega, bio sam naprosto uspaničen. A kako i nebi? Snijeg u ljeti! Trebalo je ići tamo nekud visoooko gore, proći preko ruba onog slapa koji ionako pada iz nebesa, a tek negdje gore iznad njega je ledena pustoš iza koje se nalazi – Granica!
No mamine riječi ipak su ulijevale sigurnost pa smo polako išli sve više i više. Kao i sva djeca, brzo sam zaboravio strah od strašne granice i potrčao po stazi između bukava i ariša pred mamom brzinom kojom me baš i nije mogla slijediti, sve dok odjednom nije nestalo stazice, a pred menom se našao samo narančasti sipar na čijoj je drugoj strani opet bila, naravno - stazica. Hrabro sam zagazio u tu živo obojenu prepreku i napravio par koraka. Ali dok sam napravio jedan korak prema gore, prokliznuo sam po siparu dva dole. Nakon nekoliko pokreta, uspaničeno sam shvatio da ću se otkotrljati do dna onog slapa, do tate koji čeka tamo negdje dolje i spava kraj auta. Od straha nisam mogao izustiti niti riječi. Mama je uspaničeno pozvala nekog čovjeka upomoć jer joj je dijete sišlo sa staze i zašlo u “melišče“. Uspio sam se uhvatiti za neku biljčicu čiji je korijen polako, ali sigurno izlazio iz siparnog tla i uspaničeno se nadao da će taj čovjek doći do mene prije nego se korjenčić konačno iščupa iz sipara. Prijateljima, dečkima i curama u razredu poslije sam pričao kako sam već zapravo poletio, a on me je zgrabio zadnji čas u zraku.
